Po promislu Božjem, ona bi udata za neznabožnog muža, da bi i njega privela u svetu vjeru, po riječi apostola: Muž nekršten osveti se ženom krštenom (1 Kor. 7, 14) – što i bi. Jer Nona, govoreći svagda svome mužu riječi bogomudre, i uz to moleći se usrdno Bogu za njega, pomoću Božjom prevede ga u hrišćanstvo.
I muž njen imađaše od Boga ovakvo viđenje u snu: pjevao je on iz Davidovog psalma stihove, koje nikada u ustima imao nije, sem ako ih nije bio čuo od supruge svoje koja se često molila. Sam pak on nije se molio, niti je umio, niti je htio da se moli. Te riječi iz psalma koje je pjevao u snu, bijahu ove: Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Gospodnji! (Ps. 121, 1). I pjevajući to, on je u srcu osjećao neku milinu. I prenuvši se od sna, radovaše se. I ispriča svojoj ženi. A ona razumje da to sam Bog priziva njenog muža Svetoj Crkvi svojoj. I stade ga od tada marljivije poučavati hrišćanskoj vjeri i uputi ga na put spasenja.
Događalo se da se u to vrijeme nalazio u Nazijanzu Sveti Leontije, episkop Kesarije Kapadokijske, koji je išao u Nikeju na Prvi sveti vaseljenski sabor. Blažena Nona dovede ovome svetitelju svoga muža Grigorija, te ga ovaj svojim rukama krsti. Nakon Svetog krštenja, Grigorije stade voditi pravedan i bogougodni život, kako i dolikuje istinskom hrišćaninu. I Grigorije pokaže toliki napredak u pobožnosti i dobrim djelima, da je kasnije bio izabran za episkopa u istom gradu Nazijanzu.
Živeći s takvim mužem u čestitom braku, blažena Nona željaše da dobije muško čedo. I prinošaše tople molitve Davaocu svih dobara, da joj podari sina. I obećavaše još prije začeća, kao nekada Ana za Samuila, da će, ako dobije sina, dati ga na službu Bogu. I Gospod, koji tvori volju bogobojaznih i sluša molitve njihove, usliša molitvu srca žene pobožne, i u snu joj preko božanskog otkrovenja pokaže dijete koje će imati roditi. I vide Nona sina prije rođenja, kakav izgleda u licu, i sazna ime mu. I kad dođe vrijeme, ona rodi muško dijete i nadjenu mu očinsko ime Grigorije, kako joj bi u snu rečeno. To bijaše oko 330. godine. Veliku zahvalnost uznosiše Bogu i dijete potpuno prepusti Božjem promislu.
Od malih nogu, Sveti Grigorije pokazivaše izuzetnu bistrinu i ljubav prema učenju. Majka Nona, svjesna Božjeg dara, pazila je da ga odgaja u strahu Božjem i u svetosti. On brzo nauči Pismo sveto, molitve i psalme, a takođe je pokazivao i veliku sposobnost za jezičko i filozofsko obrazovanje.
Kad poraste, poslaše ga roditelji u Carigrad, gdje se upisa u školu kod znamenitog učitelja Libanija, koji bijaše poznat po znanju grčke filozofije i retorike. Grigorije se brzo istakao svojom pameću i darom govorništva. Ubrzo postade najomiljeniji među učiteljima i drugovima. Njegova mudrost i pobožnost bijaše takva da je već tada ljude privlačio k sebi i svojim riječima, i mnogi su ga slušali kao učitelja i vodiča.
Učitelj Libanije, primijetivši dar Božji u Grigoriju, često ga pohvaljivao i poticao da koristi svoje znanje za hvalu Božju, a ne samo za svjetovne stvari. Grigorije je, pak, bio skroman i nikada se nije hvalio svojim darom, već sve svoje znanje i sposobnosti pripisivao Božjoj milosti.
U to vrijeme, Grigorije se sprijatelji sa Svetim Vasilijem Velikim, koji je takođe bio učen i pobožan. Njihovo prijateljstvo postalo je temelj snažne duhovne saradnje i međusobnog podsticanja na svetost. Zajedno su proučavali Pismo, raspravljali o teologiji i pripravljali se za buduće služenje Crkvi.
Već u mladosti, Grigorije pokaže izuzetnu sposobnost u govorništvu. Njegove riječi bile su jasne, upečatljive i prožete pobožnošću, zbog čega mu narod dade ime “Bogoslov” – što znači onaj koji voli i proučava Boga.
Nakon završenog obrazovanja u Carigradu, Grigorije se vraća u Nazijanz, gdje nastavlja duhovni život, podučava mlade i bavi se hrišćanskim služenjem. Njegova slava počinje da se širi, a ljudi ga poštuju i traže savjet, kako u duhovnim, tako i u svakodnevnim pitanjima.
Kada Grigorije dođe do zrelijeg doba, roditelji ga moljahu da prihvati episkopski čin u Nazijanzu, ali on je, skroman i pobožan, to odbijao. Želio je posvetiti svoj život molitvi, učenju i vrlinama, bez težnje za prestižom. Ipak, Božja volja ga odvede na episkopski tron grada Sasima.
Kao episkop, Grigorije je pokazao izuzetnu mudrost, pravednost i strpljenje. Brinuo je o duhovnom i materijalnom stanju svoje eparhije, podučavao narod, posjećivao bolesnike, pomagao siromašnima i utješio obeshrabrene. Njegove riječi i učenja privlačile su mnoge k hrišćanskoj vjeri, a njegovo prisustvo je donosilo mir i red među ljude.
U to vrijeme pojavile su se različite jeresi, poput arijanaca i makedonijanaca, koje su narušavale jedinstvo Crkve. Grigorije je svojim mudrim i hrabrim riječima suzbijao zablude, ispravljajući laži i pogrešne tumačenja vjere. Njegove besjede i spisi bili su osnažujući štit protiv jeretika, i mnogi koji su lutali vraćali su se pravom učenju.
Zbog svojih brojnih duhovnih i teoloških djela, Grigorije je dobio nadimak Bogoslov – po uzoru na Svetog Jovana Bogoslova. Ljudi su ga poštovali ne samo zbog znanja, već i zbog svetog života i ljubavi prema bližnjima. Njegovo ime postalo je simbol mudrosti, svetosti i borbe za istinu.
Kao episkop, Grigorije je stalno brinuo o obrazovanju sveštenstva i poučavanju naroda. Podsticao je monahe i učitelje da žive u čednosti, pobožnosti i znanju, a narod je svojim primjerom učio da ljubi Boga i bližnje. Njegov uticaj bio je toliki da su i carevi, poput Teodosija, pokazivali veliko poštovanje prema njemu.
U borbi protiv jeretika i nepravde, Grigorije je uvijek ostajao smiren, strpljiv i pravedan. Njegova hrabrost nije bila u sili, već u istini i mudrosti Božjoj. Često je spašavao i narod i crkvu od opasnosti, kako od unutrašnjih jeretika, tako i od vanjskih prijetnji.
Njegova episkopska služba bila je primjer brige, ljubavi i mudrosti. Grigorije je sve svoje sposobnosti i znanje posvetio Bogu, učvršćujući vjeru i Crkvu, i pripremajući nove generacije da nastave put istine.
Kako su godine prolazile, zdravlje Svetog Grigorija polako je slabilo. I pored slabosti tijela, njegov duh ostajao je snažan i budan. Nastavljao je neumorno da podučava narod, vodi crkvene poslove i brine o bolesnima i siromašnima. Njegova revnost u službi Bogu i Crkvi nikada nije posustajala, čak ni kad je tijelo tražilo odmor.
Grigorije je često posjećivao manastire, učio monahe i episkope, savjetovao cara i crkvene vlasti, i pomagao da se pravoslavna vjera očuva u svojim čistim dogmatima. Njegove besjede, pisma i spisi bili su nepresušni izvor pouke i inspiracije za sve hrišćane.
Kroz svoj život, Sveti Grigorije je učvrstio Crkvu protiv jeresi i zabluda, posebno protiv arijanaca i makedonijanaca. Njegove mudre odluke i savjeti dovodili su do smirivanja sukoba i jedinstva unutar Crkve. Njegovo posredovanje između careva, episkopa i naroda često je sprječavalo krize i nerede.
Kada su mu godine postale preteške, Sveti Grigorije se povukao u mir, ali je i dalje vodio Crkvu kroz savjete i pisma. Njegova smrt bila je duboko osjećana u cijelom Carigradu i šire. Cijeli narod, episkopi i monasi, kao i carevi, žalili su za ovim velikim svetiteljem. Njegova sahrana bila je svečana, a vjernici su ga poštovali ne samo kao učitelja i episkopa, već i kao Božijeg slugu, čiji život predstavlja svjetionik pobožnosti i mudrosti.
Naslijeđe Svetog Grigorija Bogoslova trajalo je kroz vijekove. Njegova djela, teološki spisi, besjede i pobožni život postali su primjer za sve generacije. Njegovo ime i nadimak “Bogoslov” simbolizuju njegovu izuzetnu mudrost, duboko znanje o Bogu i neumornu borbu za očuvanje istine Crkve.
Sveti Grigorije Bogoslov ostavio je neizbrisiv trag u istoriji hrišćanstva – kao svetitelj, učitelj, episkop i borac za istinu. Njegov život je podsjetnik na snagu vjere, ljubav prema Bogu i ljudima, i značaj pobožnosti, strpljenja i mudrosti u službi Crkve.
