Pomenuta želja je, naravno, sasvim legitimna i mnogi će reći i opravdana, ali je problematično to što ona ujedinjuje na prvi pogled i one ideloški i interesno teško suprostavljene političke subjetke i pojedince, uprkos tome što je neutemeljena i pravno i logički. Za sada po strani šta je motiv ujedinjenja oko ovog neodrživog stava. Zbog javnosti u fokusu treba da bude činjenično stanje a ono otkriva da je odgovornost zbog nedostupnosti Miloša Medenice prvenstveno na Višem sudu u Podgorici. S tim u vezi, podsjećam da je nadležnost nad pritvorenim licima isključiva nadležnost Predsjednika Višeg suda.
Ukoliko je sin dugogodišnje šefice pravosuđa u epohi apsolutne vladavine Mila Đukanovića, bio nedostupan i ranije pravosudnim organima, odnosno u bjekstvu, onda su postupajući sud a i predsjednik Višeg suda to morali da imaju u vidu kao imperativ, da Miloš Medenica može ponoviti sa većom vjerovatnocom istu radnju. Ovo naročito ako se uzme u obzir težina bića krivičnog djela gdje je zaprijećena kazna zatvora deset i više godina. Izgleda naivno, ali ne i neiskusno! Malo je reći da je nedopustivo za sudije sa toliko iskustva da im se omakne ovakav propust.
Da li on ima posebnu „dubinu“, dilema je kojom treba da se pozabave nadležni istražni organi i u skladu sa saznanjima dejstvuju. Radi sagledavanja šire slike, od posebne je važnosti da se ispitaju eventualne privatne veze čelnika Višeg suda sa licima koja su imala najveći interes da sin Vesne Medenice ne bude u pritvoru kada su i naši međunarodni partneri od kojih dobijamo ogromnu podršku u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, izrazili interesovanje zašto nekadašnjoj vrhovnoj tužiteljki i predsjednici Vrhovnog suda nije ponuđen status svjedoka.
Treba se, na istom fonu, prisjetiti i činjenice da je i Vesna Medenica imala namjeru da sa aerodroma u Golubovcima odleti iz Crne Gore, navodno sa nešto većom sumom novca o kojem se danas više ne govori.
Zanimljivo je iz ove perspektive sagledati to da je svo težište odgovornosti udaljenja iz kućnog pritvora Miloša Medenice, sada i bjekstva, ta grana vlasti svalila na Upravu policije.
Evo šta o tome kaže praksa i zakon:
Izuzetnost pritvora i hitnost postupanja u pritvorskim predmetima
Član 174
1. Pritvor se može odrediti samo u slučajevima propisanim ovim zakonikom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, a neophodan je radi nesmetanog vođenja postupka.
2. Dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru.
Sa ove „kote“ da nastavimo analizu: Nakon što Viši sud u Podgorici nije donio prvostepenu presudu u zakonskim roku, Miloš Medenica se našao na slobodi. Viši sud mu je donio mjeru zabrane napuštanja stana u kojem živi, a nadzor nad ovom mjerom vršiće Uprava policije i tačka.
Službenici Uprave policije u ovakvim slučajevima periodično obilaze lice i konstatuju da li se u navedenom periodu nalazio u navedenom stanu i konstatuju da li se mjera krši. To znači da obilazak ne podrazumijeva ulazak u tuđi stan već dolazak do vrata stana, odakle se konstatuje zatečeno stanje, ali ne i ulazak u stan.
Kada se lice koje je pod sumnjom i optužnicom nalazi u Istražnom zatvoru, to podrazumijeva da su mu neka prava uskraćena i da se nadzor nad istim vrši kroz materijalno tehničke mjere zaštite i fizičkom zaštitom. Pritvoreno lice se obavezno čuva od bjekstva, samopovređivanja ili povređivanja trećih lica. Ova mjera je najsvrsishodnija jer se sve potrebe nesmetano sprovode i što je najvažnije dostupno je nadležnim organima. Njeno sprovođenje u slučaju Miloša Medenice je onemogućeno zbog toga što Viši sud nije u predviđenom roku uspio da završi proces suđenja i okrivljenom presuda bude izrečena u trenutku dok je onemogućen da pobjegne. Da li je, iz ove perspektive, slučajnost to što Viši sud nije u roku od tri godine da dovrši suđenje u ovom postupku?
Blaga mjera Višeg suda da optuženi za teško krivično djelo koje je već jednom bio u bjekstvu, boravi u svom stanu uz periodične provjere policije (zakonski sluzbenici Uprave policije su svojim policijskim ovlaštenjima limitirani ili izopšteni od represivnog djelovanja), imala je u ovom slučaju jasnu posledicu – bijeg!
U vremenu koje dolazi, saznaćemo koliko sličnosti ova epizoda sa Medenicama ima sa sada već davnašnjim bjekstvom Svetozara i Miloša Marovića, osuđenih u Crnoj Gori takođe za teška krivična djela. Zanimljivo je, s tim u vezi, analizirati odnos većine onih koji su zauzeli stranu sa koje se odgovornost za skandal sa bjekstvom sina bivše šefice pravosuđa nakon presude na desetogodišnju robiju svaljuje na policiju, prema „slučaju Marović“. Sa te bande ne čuje se problematizovanje neisporučivanja Marovića Crnoj Gori, osim od pojedinaca i to u blagoj i protokolarnoj formi. Ne treba podsjećati da je Svetozar Marović, baš kao i Vesna Medenica, mogao biti savršen svjedok saradnik o nedjelima režima koji je poharao Crnu Goru. Da li bi se iz ove zanimljive činjenice moglo zaključiti da „neko“ vrlo brižno i neumorno atakuje na onu stranu koja, kako-tako, pokušava da dođe do dokaza koji bi opteretili upravo Onog koji strahuje od potencijalnog svjedočenja Medenice i Marovića?
Utisak je da upravo ova „kopča“ danas povezuje sve koji ne vide ko je odgovoran za skandal sa bjekstvom Miloša Medenice, nakon što je njegova majka u završnoj riječi suđenja poručila: Vesna nikad neće progovoriti. Da ne bude zabune, istom „kopčom“ povezani su i pojedinci koji nisu u opoziciji, a imali su razloga da brinu prije nestanka Miloša Medenice. Kao i onomad, kad je Svetozar Marović stigao do „sigurne luke“…
