Evropska unija se decenijama tiho tješila uvjerenjem da upravo ona drži ključ budućnosti. Tačno je da je Kina dominirala proizvodnjom, a Amerika raspolagala najvećim vojskama, ali u oblasti prava i regulative svjetska supersila nalazila se u Briselu. U eri globalizacije jedino je EU razumjela alhemiju pretvaranja nacionalnih država u blokove koji su veći od prostog zbira svojih djelova.
Danas više nema takve utjehe. Kina ne samo što obara cijene izvoza i subvencioniše svoje kompanije, već i nadmašuje i u konkurentnosti i u inovacijama velike evropske industrije, uključujući automobilsku. Prošle godine je njemački trgovinski deficit s Kinom iznosio 66 milijardi eura; ove godine bi se mogao proširiti na više od 85 milijardi, što je oko dva odsto BDP-a.
Zabrinjavajuće je i to što Kina koristi evropsku zavisnost, pretvarajući embarga ili prijetnje njima u oružje kada su u pitanju čipovi i rijetki metali. Sve se to dešava u trenutku kada predsjednik Donald Tramp dovodi u pitanje posvećenost Amerike garantovanju bezbjednosti NATO-a. Kao da to nije dovoljno loše, Tramp je iskoristio i dugotrajnu evropsku vojnu zavisnost da nametne trgovinski sporazum koji Evropljani preziru.
EU je stvorena da napreduje u predvidivom svijetu pravila i procedura. Danas se, međutim, nalazi stiješnjena između dvije agresivne sile koje nameću zakon džungle. U pregovorima između Amerike i Kine, koji imaju ogromne posljedice po evropsku ekonomiju, prema njoj se postupa s prezirom. Ako Evropa želi da spriječi da postane nebitna, hitno mora pronaći nov, odlučniji način korišćenja moći.
Za sada ta ambicija izaziva dvije sasvim različite reakcije – i, nažalost, obje bi se mogle obiti o glavu. U Briselu i nekim prijestonicama govori se o trgovinskoj zaštiti i industrijskoj politici kao načinu da se učvrsti strateška proizvodnja. Neke industrije zaista jesu strateške, ali pozivanje na nacionalnu bezbjednost prijeti da pod zaštitu dospije sve, od žitarica do drveta, što bi samo ubrzalo evropski pad. Čak i kada su carine opravdane, one su namet za evropske potrošače koji su ionako preopterećeni, a, kao što su pokazale dažbine na električna vozila, možda neće uspjeti ni da ostvare ciljeve zbog kojih su uvedene.
EU je stvorena da napreduje u predvidivom svijetu pravila i procedura. Danas se, međutim, nalazi stiješnjena između dvije agresivne sile koje nameću zakon džungle
S druge strane, populističke desničarske partije u Evropi jašu na talasu nezadovoljstva elitama kontinenta. Brisel, tvrde populistički lideri, oduzima evropskim ekonomijama i dinamiku i suverenitet. Oni vjeruju da se lijek za evropsku letargiju nalazi u nacionalnim prijestonicama. Ipak, čak i ako nijedna zemlja ne krene britanskim putem izlaska iz EU, raspad saradnje u Briselu stvorio bi toksičnu mješavinu stagnacije, međusobnih optužbi i fragmentacije. To bi EU povelo opasnom stazom: u svijetu bez pravila snaga je u brojnosti.
Šta, dakle, Evropa treba da uradi? Za početak, i dalje može imati korist od toga što je branilac pravila. Čak i ako Amerika i Kina, kršeći globalna pravila, djeluju po principu da je sila zakon, mnoge manje zemlje shvataju da bi im više odgovarao svijet sa manje neizvjesnosti. EU, zahvaljujući svom ogromnom tržištu i stručnosti, posjeduje moć okupljanja, naročito u trgovini. Trebalo bi da se postavi kao šampion zemalja istomišljenica koje žele da napreduju bez Amerike, koja učestvuje sa svega 16 odsto u globalnoj trgovini.
Pregovori s Indijom i pet članica Merkosura donedavno su se odvijali mučno sporo. Početni razgovori sa CPTPP-om, čije su članice prirodni saveznici EU, zaslužuju mnogo veći osjećaj hitnosti. Izvoznici iz njemačkog Mitelstanda već uviđaju da rastuća tržišta poput Indije i Brazila nadoknađuju pad kineske tražnje.
Evropa i dalje može biti odlučna. U skladu s trgovinskim pravilima može preduzimati mjere protiv kineskog dampinga i subvencija. Bilo je nepromišljeno što su se evropski proizvođači automobila oslonili na jednog jedinog dobavljača čipova – posebno nakon što su vidjeli kakvu je štetu nanijela njemačka zavisnost od ruskog gasa. Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, obećala je reakciju nakon što je Kina uvela ograničenja na rijetke metale, iako će to zahtijevati vrijeme i novac.
Kina bi mogla uzvratiti kompanijama koje gomilaju komponente sa rijetkim zemnim metalima, što je još jedan razlog da se dobavljači što brže diverzifikuju. Ako bude potrebno, EU bi trebalo da upotrijebi svoj „instrument protiv prinude“, koji omogućava kontramjere, uključujući ograničenja izvoza koji su Kini od vitalnog značaja.
Drugi zadatak je da evropske zemlje bolje iskoriste moć koju već imaju tako što će dublje integrisati svoje ekonomije. Centrističke partije koje su još na vlasti strahuju da bi to moglo ići naruku populističkoj desnici. Međutim, nečinjenje je takođe politika, a međusobna prepucavanja i bojažljivost lidera samo potvrđuju primjedbu da su vladajuće elite ostale bez ideja i da im nedostaje kompetentnost koja bi trebalo da bude njihov glavni adut.
Time što se ne integriše, EU ostavlja ogroman novac na stolu. Jedinstveno tržište, projektovano za robu, ne uspijeva da pomogne ekonomijama koje su danas dominantno zasnovane na uslugama. Evropa govori o deregulaciji s mnogo žara, ali je poriv za novim regulacijama obično jači. Vlade oklijevaju oko planova za povećanje evropske konkurentnosti, posebno oko izvještaja koji je prošle godine izradio Mario Dragi, jedan od najuglednijih italijanskih ekonomista, bojeći se da bi takvi potezi umanjili njihov uticaj ili uznemirili ovu ili onu interesnu grupu.
A pošto je pred Evropom još mnogo posla na povezivanju finansijskih usluga i energetskih tržišta, političari bi trebalo da odole pomodnom fetišu prema industrijskoj proizvodnji. Deindustrijalizacija nije neosnovan strah, ali bi se broj radnih mjesta u fabrikama smanjivao čak i bez kineske konkurencije
Da bi ove mjere imale najveći učinak, biće potrebne reforme kod kuće. Sistem socijalne zaštite je preskup, a birokratije su previše neefikasne. Rast i konkurentnost sputava pretjerana regulacija. Prostorno planiranje često je previše ranjivo na osporavanja. Trošak energije djeluje kao porez na proizvođače.
Mnogima u Briselu sve ovo će zvučati kao prezahtjevan zadatak. Lako je nabrojati šta treba uraditi, ali je mnogo teže ukloniti prepreke koje stoje na putu tome da 27 nezavisnih država djeluju zajedno. A to Evropu dovodi do posljednjeg, možda i najvećeg zadatka. Suočeni s prijetnjom, evropski lideri moraju ubijediti svoje birače da promjene dolaze, htjeli oni to ili ne. Ili će Evropa sama preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom, ili će joj Kina i Amerika nametnuti promjene koje će biti bolnije i teže. Izbor je na Evropi.
