Ljudi se povlače, postaju pasivni, a nasilje se postepeno normalizuje, počinje se doživljavati kao nešto „uobičajeno“, ocijenio je u intervjuu za „Dan“ predsjednik Izvršnog odbora Internacionalne policijske organizacije Ivan Pekić.
• Kako česte scene nasilja, ubistava, pa u posljednje vrijeme i otmice koje se dešavaju u Crnoj Gori utiču na građane?
– Takvo stanje ima i šire društvene posljedice: slabi osjećaj zajedništva, povjerenje među ljudima i spremnost građana da reaguju na nepravdu, kao primjer prijave od strane građana za otmicu, od stane stranih državljana od prije nekoliko dana u Budvi. Kada strah postane svakodnevica, javlja se apatija ljudi i oni prestaju da vjeruju da mogu bilo šta promijeniti.
Prije svega, potrebno je da mediji preuzmu odgovornost i manje izvještavaju senzacionalistički, sa naglaskom na krv i šok. Fokus treba da bude na edukaciji, analizama i prevenciji, a ne na širenju straha i panike. Državne institucije sistema bezbjednosti, tužilaštva i sudstva moraju komunicirati brže i transparentnije da bi građani vidjeli da sistem funkcioniše i da su zaštićeni. Takođe, važno je uključiti škole, lokalne zajednice i civilni sektor u promociju kulture nenasilja, tolerancije i solidarnosti.
• Učestalo je i nasilje među djecom. Šta nam to govori i da li institucije reaguju adekvatno?
– Porast vršnjačkog nasilja je zabrinjavajući pokazatelj da se nasilni obrasci iz društva prenose i na najmlađe. Djeca danas rastu u okruženju u kojem su izložena agresiji sa svih strana, od porodičnih problema do medijskog sadržaja koji glorifikuje moć i sukob. Mnogi ne znaju da prepoznaju ili kontrolišu svoje emocije, a institucije, umjesto da preventivno djeluju, najčešće reaguju tek kada se incident već desi. U škole treba uvesti redovne programe emocionalne i socijalne pismenosti, gdje će djeca učiti kako da komuniciraju bez nasilja i kako da razvijaju empatiju. Neophodno je ojačati psihološke službe u školama, zaposliti više pedagoga i psihologa koji će raditi i sa djecom i sa roditeljima. Roditelji, takođe, moraju biti aktivno uključeni kroz radionice i savjetovanja, a država treba da kontroliše digitalne platforme i sadržaje, koji promovišu nasilje. Sve institucije, od škola i centara za socijalni rad do MUP-a, moraju djelovati zajednički i koordinisano, a ne svaka zasebno.
• Mogu li se građani osjećati bezbjedno u državi u kojoj ubica prije stigne do lica sa potjernice nego policija?
– U takvom ambijentu osjećaj bezbjednosti objektivno se smanjuje. Kada kriminalci djeluju brže i čak efikasnije od organa vlasti da dođu do članova suprotstavljenih kriminalnih grupa i liše ih života na brutalan način, dok su se godinama ta lica nalazila na međunarodnim potjernicama Interpola, kod građana se sa pravom javlja sumnja u rad sistema bezbjednosti. Šefovi transnacionalnih kriminalnih klanova, kada su ovakva brutalna ubistva, ranjavanja, prebijanja i ostale metode zastrašivanja u pitanju, šalju jasnu poruku organima bezbjednosti da će, bez obzira na sav njihov trud i rad, posegnuti za izvršenjem najtežih krivičnih djela ne birajući ni vrijeme ni mjesto. To urušava vladavinu prava i stvara ambijent u kojem se nasilje može ponavljati od strane kriminalaca, bez straha od posljedica. Angažovanje mladića od 18 do 25 godina za najteža krivična djela poput ubistava, ranjavanja i otmica učestali je fenomen današnjice.
Problem isteka maksimalnog pritvora od tri godine sve češće stvara dodatni problem službama bezbjednosti, jer se svako malo na slobodi nađe veći broj povratnika za najteža krivična djela poput ubistva i drugih krivičnih djela. Neophodna je modernizacija policijskih i pravosudnih struktura, uvođenje savremenih digitalnih sistema za praćenje i koordinaciju, kao i bolja saradnja između policije, tužilaštva i sudstva.
Mora postojati odgovornost rukovodilaca u tim institucijama, svaki propust mora imati određene sankcije. Potrebna je javna transparentnost gdje bi građani trebalo da redovno dobijaju informacije o rezultatima istraga, procesuiranju slučajeva i kaznama, kao što je u posljednje vrijeme i uvedena praksa. Samo tako se povjerenje može povratiti. Bezbjednost nije samo fizička, već i psihološka i institucionalna kategorija.
• Može li se govoriti o uzrocima devijantnog i kriminalnog ponašanja i kako se sa njima izboriti?
– Naravno, uzroci su višeslojni i sistemski. Socioekonomski faktori, poput siromaštva i nezaposlenosti, stvaraju osjećaj besperspektivnosti i guraju ljude ka rizičnim ponašanjima. Kulturološki, živimo u vremenu kada se često veličaju moć, novac i `snalažljivost`, a ne rad, znanje i poštenje. Institucionalno, sporo i selektivno pravosuđe dodatno pojačava osjećaj nepravde i nesigurnosti. Potrebno je prvo jačati institucije policije, tužilaštva i sudstva. Kaznena politika mora biti pravedna, brza i dosljedna. Potrebno je ulagati u obrazovanje i razvoj mladih, jer prevencija kriminala počinje u učionici, a ne u sudnici. Zatim je potrebno promovisati pozitivne uzore u medijima, ljude koji uspijevaju zahvaljujući radu i znanju, a ne kriminalu. I konačno, raditi sa zajednicom kroz programe socijalne inkluzije, zapošljavanja mladih, podrške porodicama u riziku i razvijanje osjećaja zajedničke odgovornosti za društvo.
