Međutim, kada sa teritorije tzv. Kosova dolazi niz ozbiljnih incidenata – od učestalih pucnjava na području skijališta, preko ispaljivanja projektila, pa do krađe table „Dobrodošli u Crnu Goru“ – gotovo da nema nikakve reakcije. Vijesti su o tome izvještavale, a policija u Rožajama potvrdila i proslijedila slučajeve tužiocu. Ipak, ni predsjednik države Jakov Milatović, ni premijer Milojko Spajić, ni opozicija, ni civilni sektor nijesu našli za shodno da se oglase.
Milatović i Spajić, koji su znali da danima podižu prašinu oko kolektora u Botunu, koji su dizali glas oko spomenika Pavlu Đurišiću, sada ćute kao zaliveni. Kad treba poentirati na jeftinim populističkim temama – tu su prvi, pred kamerama i mikrofonom. Kada se radi o stvarnim bezbjednosnim izazovima i napadima sa teritorije tzv. Kosova, koje direktno zadiru u suverenitet i bezbjednost Crne Gore – nema ih nigdje.
Ova selektivna politika i licemjerno ćutanje vlasti pokazuju da u Crnoj Gori nije riječ o dosljednoj „odbrani države“, već o dnevnoj politici i kalkulaciji. Oni koji se predstavljaju kao branioci suvereniteta, kad treba da se suprotstave Prištini i skrenu pažnju na realne prijetnje, pretvaraju se u posmatrače bez stava i hrabrosti.
A narod sve jasnije vidi da Milatović i Spajić nemaju snage da se nose sa ozbiljnim problemima, već samo sa temama koje im donose političke poene.
