Nakon pomena upriličena je promocija knjige „Dragi moj mučeniče“ – dokumenti iz zbirke „Lovćenska kapela“ Mitropolita Danila (Dajkovića), o kojoj je govorio profesor Veselin Matović.
Na kraju Svete Liturgije Mitropolit Joanikije se sabranima obratio besjedom.
Vladika je u besjedi poučio da se danas proslavlja crkvena Nova godina, dan kada treba da zablagodarimo Gospodu na svim dobrima koja nam je dao, te skrenuo pažnju na to da današnji čovjek ne umije da bude blagodaran i da zablagodari.
”Danas ljudi žive stalno se nešto žaleći, stalno pominjući kako im drugi smetaju, kako ih drugi ugrožavaju, ali rijetko kad da blagodare: da blagodare Bogu, da blagodare dobrim ljudima, prijateljima. I to je veliki problem – što danas čovjek ne zna da blagodari. A kada blagodari, onda zaboravlja na ono što ne valja, ističe ono što je dobro, umnožava dobro. Kada se čovjek stalno vezuje za dobro, dobro će mu i biti. Dobro će se nastaniti u duši njegovoj”, rekao je Mitropolit.
Mitropolit je podsjetio na to da je prošlo trideset dvije godine od kako se upokojio Mitropolit Danilo (Dajković) i kazao da je on sačuvao oganj vjere pravoslavne u Crnoj Gori, koje se kasnije, po njegovoj proročkoj riječi i rasplamsao.
”Odslužićemo pomen za pokoj njegove blažene duše i zablagodariti mu na tome što je čuvao Crkvu Božiju i što se žrtvovao hrabro, junački, viteški u to vrijeme, da očuva svetu pravoslavnu vjeru i oganj božanski, o kome je i sam govorio kad je došao u Crnu Goru, jer je dugo bio odsutan, pa kaže: ’Našao sam oganj vjere pravoslavne sačuvan kao pod pepelom. Moje je da taj oganj sačuvam, pa će dati Bog – to je proročka riječ – da se on ubrzo i rasplamsa i razbukti, da obasja sve svojom svjetlošću.‘ I bilo je to, naročito u novije vrijeme, ali i on je u tome učestvovao, naročito zato što je zaista taj oganj vjere pravoslavne i svetinje čuvao.”
Vladika je dodao da je u borbi za očuvanje Lovćenske kapele Mitropolit Danilo izašao kao moralni pobjednik.
”Eh, sad će neko reći: ali nije uspio da sačuva Lovćensku kapelu. Međutim, vodio je veliku borbu. Iako nije uspio da sačuva kapelu i može neko je reći da je tu bio poražen – on je izašao kao veliki moralni pobjednik. On je pobijedio silom dobrih razloga. Sve one koji su jurišali na kapelu i svu zlu misao protiv Crne Gore i protiv vjere pravoslavne, prozreo je na vrijeme, upozorio, govorio, dizao svoj glas. Nije mu bilo lako, bio je osuđivan, na sudovima mu nijesu mogli ništa, ali su me se spremali, šištali i vrištali protiv njega i tražili od Josipa Broza da se on smijeni.”
Preporučivši za čitanje novo Svetigorino izdanje „Dragi moj mučeniče“ – dokumenti iz zbirke „Lovćenska kapela“ Mitropolita Danila (Dajkovića), u kojoj se, kako je kazao, mogu sagledati njegove muke i viteška borba, Mitropolit je naglasio da on nije posustao i da se držao NJegoša, NJegoševog amaneta i Kosovskog zavjeta do kraja.
”U tom pogledu on ima velike zasluge. I da vam kažem, u vrijeme Litija, mi smo se tada ponajviše sjećali njegovih zasluga i to nas je krijepilo. Kada je on mogao u to vrijeme komunističko dići svoj glas protiv bezakonja, protiv zla koje se sprema, a što nijesmo mogli i mi, sa toliko naroda, omladine? Kada je sve procvjetalo u Crnoj Gori zaslugom blaženopočivšega Mitropolita Amfilohija, ali i velikom zaslugom njegovog prethodnika Mitropolita Danila, koji je sačuvao taj duhovni oganj, pa je mudri Amfilohije, koji je znao tu vatru raspaliti, a i sam je nosio oganj božanski u duši svojoj, oganj Duha Svetoga, raspalio, razbuktao, rasplamsao i pokrenuo Crnu Goru da se otrese od bezbožništva, od brozomore, da se oslobodi.”
Mitropolit je na kraju Svete Liturgije ordenom Mitropolije crnogorsko-primorske – Zlatnim likom Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca prvog stepena odlikovao gospodina Branislava Brana Pajovića iz Podgorice, za hrišćansku ljubav i dobra djela koja čini u slavu Božiju, a naročito za pomoć u obnovi hramova Pješivačke parohije.
Potom je Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije sa sveštenstvom odslužio pomen na grobu blaženopočivšeg Mitropolita Danila (Dajkovića), čiji zemni ostaci počivaju u maloj pećini pored Crkve Svete Trojice, a zatim je održana i promocija knjige ”Dragi moj mučeniče” – dokumenti iz zbirke ”Lovćenska kapela” Mitropolita Danila (Dajkovića), o kojoj je govorio profesor Veselin Matović, koji je, po riječima Visokopreosvećenog Mitropolita Joanikija i najviše truda i ljubavi uložio da ova knjiga ugleda svjetlost dana.
”Neka je vječni pomen Mitropolitu Danilu (Dajkoviću), tragičnom junaku lovćenske drame, koja se, nažalost, još nije završila, a i ne znamo kada će. Kada kažem tragični junak lovćenske drame, upravo mislim na one antičke junake i na onu Aristotelovu definiciju tragičnog junaka, izuzetne ličnosti koja se bori za najviše vrijednosti, i u toj borbi protiv sebe ima neminovnu silu, i on na kraju i zna da tu silu sam ne može savladati, ali u ono što vjeruje i zna da to ne može propasti. Boreći se protiv neminovne sile, Mitropolit Danilo nije, kao što je reče Mitropolit, uspio da odbrani kapelu, ali nije izgubio bitku”, besjedio je profesor Matović.
Navodeći značajna djela napisana o Lovćenskoj kapeli i njenom rušenju, on je kazao da je u svim tim djelima ipak veoma malo toga zabilježeno o borbi Mitropolita Danila.
”U svoj toj literaturi nekako je zaobiđen vladika Danilo, iako je upravo on bio glavna ličnost i u centru svega toga, iako se sve oko njega okretalo, iako su sve te strijele mržnje tadašnje vlasti i njenih poslušnika, prije svega, bile prema njemu uperene. Pa čak i to što su pisali ti umni ljudi u tom vremenu, buneći se i dokazujući da je taj čin rušenja kapele jedno od najvećih zala koje se može učiniti jednom narodu i u jednom vremenu, i to je na neki način sve njemu pripisivano i smatrano nekakvom njegovom zavjerom. Ali on je, znajući svoju veliku odgovornost pred Bogom i pred ljudima i pred budućnošću, veoma pažljivo arhivirao sve to što se pisalo širom bivše Jugoslavije, pa i šire, a pisalo se gotovo svakoga dana, i najviše se pisalo protiv njega. Sve je on to pažljivo skupljao i arhivirao, i tako napravio jednu veliku zbirku dokumenata.”
On je kazao da se u toj obimnoj arhivi Mitropolita Danila (Dajkovića) pored njegovih tekstova koji su objavljeni, uglavnom u Pravoslavlju, nalaze i brojni neobjavljeni, jer tadašnje režimske novine nisu htjele da ih štampaju, te i zapisnici razgovora Mitropolita Danila sa tadašnjim vlastima.
”On je, mučenik, tražio, molio, odlazio kod tih vlastodržaca. Oni su ga primali, ali su ga primali ne da mu nešto pomognu i da prihvate ono što im on kaže, nego prosto su ga saslušavali i presuđivali, ucjenjivali, prijetili mu. Prijetili su mu najtežim prijetnjama. Ne samo njemu lično, nego se krila i ona teška prijetnja koja će se kasnije pojaviti devedesetih godina i kasnije prijetnja o crkvenom raskolu, o stvaranju nekakve nove crkve u Crnoj Gori, kao što već i znate šta se od toga desilo i šta je proizišlo.”
Profesor Matović je naglasio da su tekstovi Mitropolita Danila vrlo jasni, precizni, argumentovani i da se protiv njih razumski nije moglo polemisati, ali da je njegova borba bila borba u vremena koje je bilo takvo da je išlo protiv svakog razuma, argumenta i logike.
”Odnos prema njemu je bio zapravo veoma ciničan. Kada su srušili kapelu, onda mu je tadašnji predsjednik opštine Cetinje poslao jedno zaista cinično, vrhunac cinizma, pismo, kaže, poziva ga, inače do tada niko sa njim nije htio bilo kako da komunicira, da ga obavijesti o čemu se radi i slično, a sad mu je poslao pismo u kojem kaže: ’Možeš doći da osveštaš čin prenošenje moštiju Njegoševih u tu kriptu mauzoleja, pa na kraju možeš osveštati i sam mauzolej‘. To ga je duboko povrijedilo. Ali on je i na to odgovorio dostojanstveno.”
Koliko je Mitropolit Danilo nosio u srcu Njegoša i kapelu, kaže profesor Matović, vidi se u njegovim pismima. U jednom od njih kaže: „Vijest da se ruši kapela teže mi je pala nego kad sam čuo za sinovljevu smrt”.
”Zabilježeno je i da je, kada je vidio da je kapela srušena, ridao kao Jeremija. Sve to je sačuvano u njegovoj arhivi i danas predstavlja jednu čitanku o tom vremenu”, zaključio je profesor Veselin Matović, izražavajući nadu da će jednog dana doći do obnove Lovćenske kapele.
