Nasilje u digitalnom prostoru, posebno ono koje je usmjereno ka ženama, ne zaobilazi ni jedan grad u Crnoj Gori, pa tako ni Bar. Ono što žrtvama dodatno otežava da ove vidove nasilja prijave je efekat male sredine koji sa sobom često nosi stigmu, strah i veo tajnosti. Zato je važno o svemu tome govoriti u zajednici i komunicirati solidarnost među sugrađanima.
To su glavni stavovi koju su sagovornice “Vijesti” iznijele kada je u pitanju ta problematika u gradu u pod Rumijom.
Nasilja je, upozoravaju one, sve više, a rijetko se govori o načinima i mogućnostima zaštite.
Tako misli i Emilija Jukić iz udruženja “Lea Bar”, koje u tom gradu rukovodi skloništem za žene i djecu žrtve nasilja. Ona je ocijenila da se u Baru ne govori dovoljno na tu temu, posebno kada su u pitanju mladi.
Jukić se, kroz rad svoje organizacije, često susretala sa slučajevima digitalnog nasilja, a najčešći su, tvrdi ona, oni koji su usmjereni ka ženama i obično se tiču prijetnji, ucjena ili dijeljenja intimnih snimaka i fotografija bez dozvole i saglasnosti.
Žene i djevojke im se obraćaju tražeći pomoć i zaštitu, nakon čega ona i koleginice, u svojstvu povjerljivog lica, s njima rade dalje na rješavanju ovih slučajeva. Njihovo iskustvo je pokazalo da su žene u Baru, ali i šire, uglavnom u strahu od “razotrkivanja”, osude zajednice, koja je ionako mala, i nepovjerenja u institucije budući da se u gradu “svi znaju”.
Zbog svega toga, one su pokrenule “eDnevnik” kroz projekat “eTolerancija.” Tom dnevniku građani i građanke mogu pristupiti putem koda i u njemu zapisati podatke i informacije o proživljenom digitalnom nasilju, nakon čega se može zatražiti i besplatna psihološku pomoć.
“Moći će da dođu kod nas u kancelariju, da dobiju psihološku pomoć, ali ćemo im na raspolaganju biti i za sve druge vrste pomoći. Tu je i naša socijalna radnica, mi smo povjerljiva lica, i uvijek možemo, po želji i potrebi žrtve, situaciju izgurati do kraja”, ispričala je Jukić.
Još jedan od ciljeva “eDnevnika” je da zabilježe i prikupe podatke o digitalnom nasilju u Baru, pa će, ukoliko primijete određeni porast ili nagli skok, imati relevantne informacije s kojima će moći dalje da rade na suzbijanju nasilja i mapiranju najkritičnijih problema.
U ovaj projekat suzbijanja štete digitalnog nasilja ušle su uz podršku UNDP-a, UNICEF-a i UNESCO-a, u saradnji s Vladom Crne Gore.
Danijela Nikić , aktivistkinja Asocijacije “Spektra”, ispričala je “Vijestima” da su oblici digitalnog nasilja različiti, da ih ima više, a da se neki od njih često i ne pericipiraju kao nasilje, već kao redovne pojave u digitalnom prostoru.
Pored digitalnog vršnjačkog nasilja koje Nikić definiše kao ponavljano slanje uvredljivih poruka, ismijavanja i širenja glasina, dodaje i uznemiravanje koje se ogleda u produženom slanju neželjenih i prijetećih poruka.
“Seksualno uznemiravanje je nešto čemu su najčešće izložene žene. Podrazumijeva pritisak da se šalju intimne fotografije ili dijeljenje takvog sadržaja bez pristanka. Uhođenje je praćenje, kontrola i uznemiravanje putem mreža i aplikacija”, kazala je.
Još neki vidovi nasilja u digitalnoj sferi su “doksing” – objavljivanje ličnih podataka bez pristanka, govor mržnje, lažno predstavljanje, osramoćivanje u smislu javnog izlaganja nečijeg izgleda, privatnog života ili ponašanja u cilju poniženja. Brojne su, navodi Nikić, i manipulacije i obmane radi finansijske ili druge štete.
Zbog sve učestalijeg nasilja na uređajima i mrežama ona smatra da je posebno važno zagovarati mehanizme zaštite a, u tom dijelu, u prvi plan stavlja krivičnopravnu zaštitu i naglašava da Krivični zakon Crne Gore prepoznaje nekoliko krivičnih djela tog tipa.
Neki od njih su ugrožavanje sigurnosti, proganjanje, neovlašćeno prikupljanje i korišćenje ličnih podata, neovlašćeno snimanje i objavljivanje, izazivanje mržne ili netrpeljivosti.
“Još neki od načina na koji se građani mogu zaštiti jeste građanskopravna i upravna zaštita. U tom dijelu mislim na ostvarivanje svojih prava kroz Agenizju za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama i Zaštitu potrošača i elektronske komunikacije u slučaju digitalnih prevara”, poručila je.
Nikić naglašava da je Crna Gora potpisnica Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW, 1979), čiji je komitet u Opštem preporučenom komentaru br. 35 iz 2017. godine priznao onaljn i ICT (informaciono-komunikacione tehnologije) nasilje nad ženama i djevojčicama kao oblik rodno zasnovanog nasilja.
“Dakle, digitalno nasilje je formalno prepoznato u okviru međunarodnog prava žena”, naglasila je.
Ona je ove sedmice u Baru s građanima i građankama govorila na tu temu u sklopu radionice “Od mržnje do stvarnosti: Digitalno nasilje i ljudska prava u Crnoj Gori”. Barane i Baranke je najviše interesovalo kako da se zaštite u tim situacijama i šta uraditi kada, što je čest slučaj, naiđu na neprofesionalnost i druge izazove od strane službenika u državnim institucijama.
Njen savjet je bio da se uvijek obrate NVO-ima ili sličnim organizacijama koje se bave zaštitom prava žena ili borbom protiv nasilja. U Baru, dobra adresa bi bila, savjetovala je, udruženje “Lea Bar”.
Dragana Vlahović iz Uprave policije – Odjeljenja bezbjednosti Bar, koja radi na slučajevima nasilja u porodici i porodičnoj zajednici ispričala je tokom te radionice da je njih, kolega koje rade na tim slučajevima, malo, odnosno troje, a da su predmeti brojni.
“Nasilje je zaista u porastu, kako među djecom, tako i u porodici, među emotivnim partnerima, bivšim emotivnim partnerima. Iako je u porastu, mogu reći da su se građani, dijelom, osvijestili i počeli da prijavljuju”, ispričala je.
Navela je da su imali dosta slučajeva kada su žrtve digitalnog nasilja maloljetnice ali i starije, iako uglavnom djevojčice, dolazile i prijavljivale svoje slučajeve dijeljenja fotografija bez njihovog pristanka.
“Svaki slučaj koji je prijavljen je riješen. Napomenula bih da mi ne možemo ništa da uradimo bez naloga Osnovnog državnog tužilaštva Bar. Takođe, radimo i po nalogu sudije. Svaki slučaj izguramo”, istakla je.
Vlahović je dodala da su prepreke u ovim procesima brojne, a posebno je istakla probleme s kojim se susreću u slučajevima digitalnog nasilja na različitim platformama, budući da nemaju uvijek mehanizme da im pristupe i pronađu izvršioce koje često štite same plaforme, a postupak slanja naloga samoj kompaniji u čijem je vlasništvu aplikacija može dugo trajati.
Zbog toga, kazala je da roditelji i građani nerijetko bivaju nezadovoljni, ali da su oni tu da s njima sarađuju i uliju im povjerenje jer “dobra volja” za pronalaženje nasilnika postoji, uprkos ograničenim mehanizmima.
