“Nosili smo glavu u torbi i negdje usput izgubili smo torbu, i tako reći ostasmo bez glave”, stihovi iz pjesme “Izbjeglica” grupe Zoster koji možda i najbolje opisuju stanje u kojem se nađe čovjek kada mora napustiti svoj dom.
Odluka da ode nikome ne pada lako, ona znači odricanje od porodice, prijatelja, svakodnevnih navika, jezika… Odlazak u potpunu neizvjesnost, u kojoj čovjek mora pronaći način da se prilagodi drugačijem društvu i novim pravilima. Oni koji je donesu suočavaju se s potrebom da iznova grade život u tuđem okruženju.
Upravo takvu odluku prije više od tri decenije donio je i bosanskohercegovački muzičar Emir Bukovica koji je iz Sarajeva ratnih devedesetih izbjegao u Njujork. Tom periodu posvetio je i numeru sa početka karijere “Sarajevo, New York, Roma” koja se nedavno našla u dokumentarnom filmu “Bosanski vitez” koji je nedavno predstavljen na Sarajevo film festivalu.
“U filmu ‘Bosanski vitez’ se pojavljuje moja pjesma ‘Sarajevo, New York, Roma’ koja je u biti moja prva pjesma na engleskom jeziku, koju sam napisao u prvim danima mog dolaska iz pakla bosanskog rata, u za mene u tom trenutku nestvarni raj zvani Njujork. Taj šokantni kontrast je u vidu pjesme i to na apsolutno ‘broken Englishu’ nekako sam vrisnuo iz mene. Puno jakih osjećaja, od šoka, sreće, tuge, nostalgije, bola, krivice i čega sve ne desilo se očigledno ne samo meni, nego i glavnom liku filma ‘Bosanski vitez’ Seadu Deliću . Tako je ova pjesma nekako sama sebi pronašla put do ovog filma, pošto smo Sead i ja, mada se tada nismo znali, u stvari dijelili neku istu sudbinu i osjećaje opisane u toj pjesmi”, prisjeća se dana kad je otrišao iz Sarajeva u “nepoznt svijet” u razgovoru za “Vijesti” Bukovica.
Upravo ovu numeru glavni akter filma slušao je “do iznemoglosti” u periodu kada se doselio u Ameriku. Kako Bukovica i sam kaže, pjesma nosi mnogo emocija od šoka i tuge do sreće, te priznaje da nije bilo lako živjeti u tuđini. O tome koliko je to bilo lakše prevazići uz muziku sagovornik “Vijesti” odgovara:
“Kada smo se upoznali Seada, koji je u Americi vozač onih ogromnih kamiona, koji idu s jednog na drugi kraj Amerike, ispričao mi je da je na tim predugim distancama jako često slušao tu pjesmu i uz nju na neki način i meditirao i razmišljao o svom životu. Nas dvojica smo se nakon upoznavanja vrlo lako i brzo skapirali, jer smo prolazeći kroz adaptaciju na faktički novi život i novi svijet u pomoć često dozivali i muziku. Muzika je umjetnost, specijalno ljudima koji žive daleko od rodnih krajeva, koja sigurno najlakše prelazi sve barijere i granice, koja iscjeljuje rane, daje nadu i drži čovjeka blisko uz njegove korijene i njegove najbliže”.
Bukovica je iz Sarajeva otišao za Njujork, a Rim se pominje u numeri jer je upravo u italijanskoj prijestonici presijedao. Tri grada – Sarajevo, Njujork i Rim tako u numeri predstavljaju emotivne i simbolične stanice njegovog putovanja. Sarajevo označava polazište i mjesto sjećanja, Njujork predstavlja odredište i novu dimenziju života, dok Rim, iako samo prolazna stanica, naglašava osjećaj tranzicije i međuprostora koji je dio svake duge rute.
“U decembru 1993. poletio sam u za mene, do dana današnjeg, najtužnijem avionu na svijetu. Avionu prepunom izgubljenih i istraumiranih ljudi, žena i djece. Bile su to žrtve rata, onako poluživih pogleda i zabrinutih lica, na putu u neizvjesnost, na drugi kraj svijeta. Ponekad razmišljam o tom tužnom letu i kako mi se tada činilo da će avion na tom putu ka ‘boljem životu’ od te silne težine groznih ljudskih sudbina i tegoba jednostavno samo pasti. I da, na putu za Njujork bio je i taj jedan kratki predah u Rimu”, ispričao je Bukovica koji je nakon godinu i po dana provedenih u ratnom Srajevu odlučio da ode “preko bare” te iskoristi program američke Vlade za pomoć žrtvama bosanskohercegovačkog rata.
“Program je bio dosta zahtjevan i morala se ispoštovati stroga procedura provjere svih činjenica i informacija. Nikome, pa ni meni tada, to nije bila lagana odluka, jer su neizvjesnost i rizik ipak bili veliki. Odlazak u nepoznato i drugačije, daleko od doma, uz neki ljudski osjećaj krivice što odlaziš i napuštaš svoju zemlju, bez obzira na tadašnje grozne okolnosti, pojačavali su neki nemir u meni. Odluka je bila rizična, ali na kraju svega ipak se pokazala kao dobra i pametna”, priznaje on.
Kako su pjesme svjedočanstva nekih trenutaka, i ova je upravo o toj selidbi, o prelasku s jednog kontinenta na drugi i osjećaju između rastanka i novog početka. Kad god i sam čuje pomenutu numeru, Bukovicu vrati u “stare dane”, u vrijeme dok je nosio kofere, prisećajući se svakog grada i svakog trenutka koji je obilježio njegov put.
“Pjesma ‘Sarajevo, New York, Roma’ uvijek vraća film na taj period mog života i osjećaji se mješaju. Takst ove pjesme je bukvalno nekako našao mene nakon što sam jutro po slijetanju na ‘JFK aerodrom’ u Njujorku prošetao Menhetnom i kada su mi se od tog silnog šoka i emocija od ljudi koji su prolazili pored mene počeli priviđati ljudi koje sam ostavio u Bosni i Heregovini – mama, tata, brat, drug… Poslije sam taj osjećaj pokušao da prikažem kroz spot koji smo snimili za remiks pjesme ‘Sarajevo, New York, Roma’”, ispričao je Bukovica koji je zahvaljujući proživljenom iskustvu i sam emotivnije doživio priču koju donosi film “Bosanski vitez”.
Film “Bosanski vitez” prati Seada Delića, preživjelog genocida u Srebrenici, koji se nakon rata seli u SAD i ostvaruje san da postane vozač kamiona. Ipak, prošlost ga i dalje proganja, pa kreće na put samoproučavanja i iscjeljenja kroz srednjovjekovnu istoriju Bosne i Hercegovine.
“Film ‘Bosanski vitez’ je tek nedavno, na Sarajevo film festivalu počeo svoj život. I mada sam na neki način presubjektivan, jer sam osim svoje pjesme dao i svoje srce i ljubav, organizujući snimanje na lokacijama u Americi, mislim da će ovo ostvarenje ući u anale bosanskohercegovačke kinematografije kao film koji je nastao iz ljubavi i brige prema Bosni i Hercegovini. Ovaj film autori i svi koji su učestvovali u snimanju i realizaciji ostavljaju u amanet ljudima Bosne i Hercegovine, kao dokument koji otkriva prave istorijske činjenice o Bosni i Hercegovini. Siguran sam da će gledanje ‘Bosanskog viteza’ ući jednog dana u školske kurikulume kao nešto što će biti obavezno za pogledati mladim naraštajima ove zemlje. Film govori o dubokim konekcijama svih današnjih naroda u Bosni i Hercegovini i njihovoj zajedničkoj istoriji na ovim našim teritorijama. O svemu onome što glupa politika, zbog svog sebičnog interesa, odavno već pokušava pokvariti i razvaliti”, napominje Bukovica kome u tuđini nije bilo lako. Morao je kako i u samoj pjesmi kaže “sakriti tu bol”.
“Niko, baš niko, ne odlazi iz svojeg u tuđe iz neke ljepote. Specijalno ne ako se to dešava usred rata. Nije Aleksa Šantić bez veze napisao “Ostajte ovdje”, ljudi su od davnina išli, to jest bježali od neke nevolje i pogroma. Moj odlazak se tako ne razlikuje od drugih sličnih odlazaka. Ali, na moju sreću, već preko 25 godina sam gotovo stalno na Balkanu i na neki način sam eto poslušao savjet Alekse Šantića”, sa ponosom ističe Bukovica koji je po dolasku u Ameriku osnovao svoj bend “Emir & Frozen Chamels”. No brzo nakon prvog albuma okupio je i balkansku ekipu Kamila. Na pitanje zašto je odlučio da balansira između Amerike i ex-Yu prostora s obzirom na to da je snimao pjesme i na engleskom i na našem jeziku, dogovara:
“Ispočetka je moje bavljenje muzikom u Americi bila čista terapija. Svirao sam i pisao muziku i na neki način držao kontinuitet s onim što sam radio i prije rata. Na nagovor američkih prijatelja muzičara napravio sam i bend ‘Emir & Frozen Camels’. Počeli smo svirati i snimati pjesme za američko tržište. Prve pjesme su bile ‘Frozen camels’ i ‘I need you now’. A onda je stigla diskografska ponuda iz Hrvatske koju nisam mogao odbiti. Potpisao sam diskografski ugovor sa Dallas Recordsom, objavili smo prvi album ‘San’ i sve ostalo je istorija”, smatra sagovornik “Vijesti”, te otkriva od odlaska iz Bosne i Hercegovine do povratka šta mu je najviše nedostajalo:
“Već nakon pet, šest godina boravka na Floridi došlo je do kontakata sa diskografima u Evropi i već tada sam u glavi stvorio plan da ću ubuduće uzimati najbolje što ova dva svijeta nude, dakla, Amerika i Balkan. Nisam naivan da mislim da je sve super tamo i sve grozno ovamo, baš zbog toga sam nastavio živjeti i tamo i ovamo. U nekim periodima sam ostajao duže u Americi, ali već neko vrijeme sam više s ove strane Atlantika. I dalje većinu pjesama snimam u meni dragim i poznatim studijima u Americi, ali je tržište za ‘Emir & Frozen Camels’ i Bukowskee svakako puno više Balkan nego Amerika. Mada, i u Americi radim na nekim vrlo interesantnim muzičkim projektima, ali oni nemaju veze sa rokenrolom i više su iz domena muzike za filmove, igrice i VR. Taj segment muzike i komponovanja me sve više zanima”, ispričao je Emir koji danas živi na relaciji Florida-Sarajevo.
“Zadržao sam jako bliske veze sa prijateljima i kolegama muzičarima u Americi, spacijalno na Floridi. Tamo je i moj omiljeni studio u kojem snimam pjesme, ali prije svega, na Floridi se zaista najbolje odmorim i rekao bih opustim. Sav taj rad u studiju se zaboravi kad prošetate prelijepim floridskim plažama. Specijalno u periodu zime koju, iako sam ‘smrznuta kamila’ nikako ne volim”, priznaje on.
Prija mu osjećaj što sam bira gdje će biti, umjesto da to određuju vanjske okolnosti. Taj osjećaj slobode daje mu kontrolu nad vlastitim životom i prostorom, omogućava da donosi odluke prema svojim željama i potrebama, a ne prema pritiscima ili očekivanjima drugih. U tim trenucima osjeća jasnoću i mir, jer zna da je svaki njegov korak rezultat sopstvene volje, a ne neizbježne sudbine.
“Velika je privilegija biti slobodan i raspolagati svojim vremenom. No, želim da kažem da sam ja tu slobodu sam izborio, svojim radom i trudom. Niko mi je nije ni poklonio, ni servirao. Bilo je momenata, koji su i potrajali, kad sam tek stigao u Ameriku, kada sam najnormalnije radio tri posla: od 6 sati ujutro do 15 u supermarketu, pa nastavak od 16 do 23 u restoranu i u međuvremenu i prodavao cvijeće. Ali sve je to iskustvo koje sam stekao i koje mi je poslije pomoglo čak i u ovome čime se sada bavim”, zaključuje Bukovica.
Već duže vremena Bukovicu jako privlači ta tzv. “primijenjena muzička umjetnost” ili svojevrsno pisanje muzike “po narudžbi”.
“Sve više uživam u tom kreativnom dijelu muzike, u studijskom radu, a sve manje me privlači taj segment, totalno uslovno i nepretenciozno govoreći – ‘rokenrol slave’, ako me shvatate. Ono nešto popularan, poznat, selebriti i to”, tvrdi Bukovica koji je nakupio dosta “primjenjenih muzičkih radova”.
“Biće vam interesantna informacija da sam radio muziku za VR (Virtual Reality) aplikaciju ‘Crvena stijena’ na lokaciji potkapine Crvena stijena, kod Nikšića”. Ova virtuelna aplikacija ima za cilj da povede posjetioce lokaliteta u prošlost i na edukativan i atraktivan način upozna sa ovim važnim lokalitetom”, ispričao je on.
