Muzika je svuda oko nas i samo je treba potražiti, poručuje u razgovoru za “Vijesti” istaknuta italijanska pjevačica i umjetnica rijetkih sposobnosti, a raznovrsnog muzičkog izraza, Antonela Ruđero ( Antonella Ruggiero ).
Upravo ona je primjer muzike ili osoba kojom bi se muzika u cjelini mogla opisati. Poznata je po svom širokom vokalnom rasponu koji prelazi četiri oktave, zahvaljujući korišćenju whistle registra, njen izvođački opus obuhvata različite žanrove. Počevši od popa, s popularnim bendom u rodnoj Italiji, istražujući druge žanrove u svoj repertoar dodala je i džez, sakralnu, fado muziku, tango, tradicionalne narodne pjesme, ali i operske arije i klasičnu muziku koju savršeno izvodi na zadovoljstvo svih generacija.
Dok se pamte brojni pop hitovi koji su je na početku i vinuli u svijet muzike, s bendom “Matia Bazar”, Ruđero godinama, pa i decenijama već paralelno izvodi i neke od najzahtjevnijih muzičkih kompozicija. U ljepotu njenog glasa, moć i raspon, imala je priliku prije par mjeseci da se uvjeri i crnogorska publika prilikom gostovanja Antonele Ruđero u Podgorici. Tom prilikom nastupila je s triom “Mauricio di Fulvio” priredivši koncert italijanske muzike “Stralunato recital”, povodom 79. godišnjice Republike Italije, sve u organizaciji Ambasade Republike Italije. To je bio i njen prvi put u Crnoj Gori, kaže “Vijestima” u razgovoru.
“Iako je to bio moj prvi put da sam u Crnoj Gori, imala sam dovoljno vremena da malo posmatram prirodu kojom sam zaista oduševljena! Čudnovata je, a inače mnogo volim ta naturalistička mjesta, prirodu, životinje… Crna Gora mi djeluje kao jedna zaista lijepa i blagorodna teritorija, orijentisana ka očuvanju okoline”, priča ona na samom početku dok ostaje otvoreno upravo to pitanje i misao da bi bilo lijepo da je u potpunosti tako…
Govoreći o Crnoj Gori, ističe i da joj se dopada naša muzika, u njoj pronalazi emociju za koju smatra da je ključna, bez obzira na žanr…
“Moram istaći da sam čula i da mnogo volim crnogorsku tradicionalnu, narodnu muziku, onu staru, jer je puna osjećaja i emocija… To je nešto što se sada više ne može čuti, a pritom i nema nikakve veze s vještačkom inteligencijom i raznoraznom tehnologijom, već je ta vaša muzika zaista čista emocija, glas, umijeće, ljubav”, ocjenjuje Ruđero prenoseći svoje impresije.
Na koncertu u Podgorici publika ju je oduševljeno gledala i predala se njenom vođstvu kroz kompozicije, žanrove i visine… Izvela je različite numere na zadovoljstvo svih prisutnih, a među njima su se našle i pjesme koje važe za evergrine koje znaju sve generacije, pjevaju ih i uključuju se, a da nekada ni ne znaju odakle im u slušnom pamćenju. I to je možda posebna ljepota i čar muzike, magija melodije!
“Bilo je na repertoaru i narodnog i zabavnog i operskog. Našle su se tu melodije s mog starog repertoara, a koje mnogi znaju, pa i vi, kao što ste rekli… Tu su one pjesme iz mog ranijeg repertoara, ali takođe i neke melodije koje datiraju iz Italije u periodu između dva svjetska rata, gdje se praktično radi o jednoj Italiji koja više ne postoji, ali je donijela neke od najboljih i najljepših zvukova koje znamo. Dalje, naravno, tu su i arije koje izuzetno volim i da slušam i izvodim”, nabraja Antonela Ruđero…
Svoju muzičku karijeru započela je ranih 1970-ih pod umjetničkim imenom “Matia”, što u đenovskom dijalektu znači “luda” ili “otkačena”. Ono što je obilježilo taj period svakako je i bend “Matia Bazar” s kojim je nastupala od 1975. godine, a koji je ubrzo postao jedan od najpoznatijih italijanskih pop-rok sastava… Tako su svojevremeno predstavljali Italiju i na Eurosongu… S njima je snimila pjesme koje su ušle u klasični repertoar italijanske pop muzike, među kojima su najpoznatije svakako: “Stasera che sera” (koju sigurno znaju i oni kojima naizgled djeluje nepoznato), kao i “Per un’ora d’amore”, do evergrina “Vacanze romane” koja je osvojila Nagradu kritike u Sanremu 1983, a tu su i “Solo tu” i “Ti sento”… S njima je nastupala sve do 1989. godine, čega se prisjeća u razgovoru za “Vijesti”.
“Tako je, 14 godina sam bila članica grupe ‘Matija Bazar’. U tom periodu sve je bilo povezano s pop muzikom i vezano za koncerte, različite nastupe, javno predstavljanje i generalno prisutstvo u javnosti. No, u određenom periodu sam imala potrebu da se zaustavim, jer jednostavno nisam više bila zainteresovana za tu vrstu rutine, a upravo umjetnost i rutina ne bi smjele da nam se dese. I tako je došlo do takozvane pauze. Ponovo sam počela da pjevam od 1996. godine, a taj ‘povratak’ desio se s jednom pjesmom koja se zove ‘Libera’ ili ‘Slobodna’ i od tog momenta pa dalje do danas sam nastavila da pjevam sve ono što sam zapravo oduvijek i željela da pjevam još otkako sam bila djevojčica… Dakle, od popularne muzike, preko narodne, simfonijske, sa orkestrima, bendovima i slično”, priča Ruđero.
Njen prvi solo album “Libera” donio je autentičan spoj zapadne i istočne muzičke tradicije i na neki način odredio njeno dalje istraživanje žanrova, tradicija, emocija, sopstvenih sposobnosti. Tokom svoje solo karijere, više puta je učestvovala na čuvenom festivalu “Sanremo”, gdje je postigla zapažene rezultate. Pamti se i da je 1996. otvorila Stingov koncert u Italiji, a dvije godine kasnije osvojila je drugo mjesto na festivalu u Sanremu s pjesmom “Amore lontanissimo”. Spajajući muziku i život, 2009. je učestvovala u prikupljanju sredstava za žrtve zemljotresa u Abrucu, snimivši sa drugim umjetnicima pjesmu “Domani”, uz učešće na koncertu “Prijateljice za regiju Abruco”. Aktivna i u oblasti pozorišne djelatnosti, Ruđero se smatra jednom od najcjenjenijih operskih umjetnica današnjice, a posebno interesantan je prelaz iz popa u operu, ali i generalno njena sposobnost i praksa da pjeva sve – baš sve, zahvaljujući upravo svom specifičnom rasponu glasa. Na pitanje kako je sama spoznala tu moć muzike i sopstvenog glasa, odgovara:
“Ja sam znala da imam taj glas još kao djevojčica, jer sam vrlo rano u djetinjstvu počela da pjevam, kako opšte popularnu muziku, tako čak i operske arije, a moji roditelji su voljeli i jedno i drugo i podržavali su me. Svakako, muzika nije nešto čime sam ja mislila da ću se baviti u životu. Ja sam zapravo imala ideju da ću se baviti crtanjem, da ću biti likovna umjetnica… Ali, evo me u muzici i tu sam. Počela sam tako što sam upoznala ostale momke iz grupe ‘Matia Bazar’. To je bilo društvo koje je kasnije postalo muzički bend i tako sam ja zapravo počela direktno na sceni. Nije bilo nikakvog konkursa, nisam ni na koji način konkurisala za tako nešto, niti bih to ikada uradila, iskreno. No, recimo da sam na sceni samu sebe podučavala i samu sebe stvorila”, priča ona.
Muzički zov i ljepota nešto je što je prepoznala, osjetila i čemu ostaje vjerna svih ovih godina i decenija koje su, ipak, donijele i brojne promjene koje i sama primjećuje…
“Muzika je svuda oko nas i samo je treba potražiti. Ono što sam primijetila zadnjih godina jeste da su mladi usmjereni samo na jednu određenu vrstu muzike, koju svi dobro poznajemo, što smatram da nije dobro jer to praktično ograničava njihovu emociju i mogućnost da emotivno dožive muziku. Srećom, i pored toga, u klasičnoj muzici i operskom svijetu ima mnogo divnih, mladih i talentovanih ljudi koji se praktično rode s tim u sebi i već su od djetinjstva potpuno usmjereni i posvećeni tom pravcu. Tako, među mladima imamo praktično dva pristupa, one koji su usmjereni samo ka jednom pravcu, ali i one druge koji se usmjeravaju tako da se emotivno izražavaju kroz muziku, operu, klasiku, pa tako i postaju i popularni u cijelom svijetu”, priča Ruđero koja, djeluje, sugeriše da je važno iskusiti svu raznovrsnost muzike i emocija…
Sumirajući svoju bogatu karijeru, život i melodije, prisjećajući se brojnih nastupa, grandioznih koncerata, pozorišnih projekata, pjesama, ali i generalno trenutaka za koje bi rekla da su je možda obilježili, zaključuje da joj je istraživanje i eksperimentisanje, ipak, pružilo najviše.
“Što se tiče ovih 14 godina tokom karijere sa sastavom ‘Matija Bazar’ definitivno su mi u srcu i sjećanju dvije ili tri melodije koje su mi mnogo značile, a koje su i danas rado slušane. Nakon toga sam praktično imala neka vrlo neobična iskustva u kontekstu istraživanja različitih melodija koje su mi odgovarale i koje su mi puno pružile i doprinijele, a ponekad su dolazile i iz nekih oblasti koje su na prvi pogled nepomirljive… Ono što je ključno, međutim, jeste ta crvena nit koja vodi i povezuje svu tu muziku, a to je zaista nešto što i publika osjeća i dobro reaguje na to, a što meni znači i u čemu uživam”, kaže za kraj razgovora Antonela Ruđero.
