Djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti smatra 100 odsto ispitanika u Pljevljima, a u tom gradu, iako 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za uslugama logopeda, niko od njih nema individalne tretmane.
Ovo su neki od rezultata istraživanja, koji su predstavljeni na konferenciji o unapređenju položaja, poštovanju prava i zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom, u okviru projekta “Stvaranje uslova za eliminaciju diskriminacije i društvene isključenosti sa kojima se suočavaju djeca i mladi sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom kroz obezbjeđivanje adekvatnih usluga i aktivnosti na lokalnom nivou”, koji sprovode nevladina udruženja Zračak nade i Oaza, a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.
Predstavnica NVU “Zračak Nade” Sanela Žiga, kazala je da je tokom projekta 15-oro djece sa smetnjama u razvoju dobilo adekvatnu dodatnu stručnu pomoć na period od šest mjeseci, a 15 učesnika je pohađalo dvodnevnu akreditovanu obuku za primjenu konkretnih postupaka u radu sa osobama iz autističnog spektra i sa kombinovanim smetnjama.
“Imali smo 10 osoba sa intelektualnim invaliditetom, koje smo osnažili za samozastupanje na šta smo posebno ponosni. Takođe, 15-oro djece i mladih sa smetnjama u razvoju i odraslih s invaliditetom iz Pljevalja i isto toliko djece i mladih sa smetnjama u razvoju iz Bijelog Polja pohađali su likovne redionice u periodu od šest mjeseci i učestvovali u pripremi radova za izložbu “Govorim ti slikom”, kazala je Žiga.
Dodala je da je 15 učesnika pohađalo i obuku za pružanje usluge pomoć u kući djeci i mladima sa smetnjama u razvoju i odraslima s invaliditetom.
“Organizovali smo izložbu “Govorim ti slikom” u Centru za kulturu u Pljevljima na što smo posebno ponosni. Poslije otvaranja izložbe upriličili smo svečano veče osoba s invaliditetom, kojem je prisustvovalo 50 osoba”, rekla je Žiga.
U okviru projekta, kako je istakla, urađeno je istraživanje o položaju osoba s invaliditetom i stepenu diskriminacije u pristupu uslugama zdravstvene zaštite u Pljevljima.
“Došli smo, nažalost, do zaključaka da su djeca sa smetnjama u razvoju i osobe s invaliditetom diskriminisane u pristupu uslugama zdravstvene zaštite. Ovo je vrlo težak zaključak. Ostali rezultati istraživanja pokazuju da 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebe za individualnim tretmanom kod defektologa, 55 odsto djece od onih koji imaju potrebu nema indivudualne tretmane kod defektologa. Nijedno dijete nema tretmane jednom sedmično ili više puta sedmično, 31 odsto djece ima tretmane jednom mjesečno, a 10 odsto djece dva puta mjesečno”, kazala je Žiga.
Prema njenim riječima, 97 odsto djece ima potrebe za uslugama logopeda, ali niko od njih nema individualne tretmane kod logopeda.
“U Pljevljima je veliki porast djece sa smetnjama u razvoju. Veliki broj djece ima intelektualne smetnje, smetnje u razvoju govora, tako da podatak da djeca nemaju usluge logopeda je alarmantan”, rekla je Žiga.
Kada je riječ o uslugama fizioterapeuta, 45 odsto djece od ukupne populacije djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za tim uslugama.
“57 odsto djece nema individualne tretmane, a najveći broj ispitanika koji imaju tretmane su djeca mlađe dobi. 50 odsto odraslih osoba ima potrebu za individualnim tretmanima kod fizioterapeuta, a 89 odsto od ove populacije nema individualne tretmane. Takođe, potreba za individualnim tretmanima kod psihologa postoji kod 62 odsto djece, a 97 odsto djece nema individualne trtmane. Ovo su poražavajući podaci. 98 odsto ispitanika nikada nisu imali psihosocijalnu podšku”, zaključila je Žiga.
Kazala je da 41 odsto djece ide na privatne individulne tretmane kod defektologa, fizioterapeuta, logopeda ili psihologa, a 42 odsto djece je boravilo ili boravi u nekom centru u regionu na individualnim tretmanima.
“100 odsto ispitanika misli da djeca nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti u Pljevljima u smislu da imaju dovoljno individualnih tretmana kod zdravstvenih radnika. 100 odsto ispitanika misli da djeca sa smetnjama u razvoju nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti u Crnoj Gori u smislu da imaju dovoljno individualnih tretmana kdo zdravstvenh radnika”, rekla je Žiga.
Predstavnica Ministarstva za ljudska i manjinska prava Milica Rajković, kazala je da se lica s invaliditetom suočavaju sa brojnim preprekama u svakodnevnom životu, koje nisu samo fizičke prirode, već su često društvene, institucionalne i ekonomske.
“Naša obaveza je da kao zajednica radimo na prevazilaženju prepreka i da stvaramo okruženje u kojem će svaka osoba bez obzira na invaliditet imati jednake mogućnosti za ostvarenje svojih potencijala. Pravo na obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu, učestvovanje u društvenom životu mora biti jednako dostupno svima. Zakonske promjene su samo prvi korak i naš zadatak je da mijenjamo svijest društva, edukujemo ljude o važnosti jednakosti i inkluzije, kao i da podržimo sve inicijative koje vode ka većoj ravnopravnosti”, naglasila je Rajković.
Ključno je, kako je rekla, raditi na sprečavanju svih oblika diskriminacije kroz efikasne zakonske mehanizme, ali i kroz osnaživanje samih osoba s invaliditetom da prepoznaju nepravdu i bore se protiv nje.
“Posebno je bitno osnaživanje lica s invaliditetom zbog toga što oni moraju imati aktivnu ulogu i učestvovati u donošenju odluka i kreiranju politika koje se tiču njih samih. Naša dužnost je da ih podržimo u tome i da im omogućimo da budu ne samo učesnici, već i lideri promjena u svojim zajednicama” istakla je Rajković.
Predstavnica partnerske organizacije NVU “Oaza” Rasema Hekalo kazala je da u Bijelom Polju imaju dobru saradnju sa lokalnom zajednicom, ali je istakla da u posljednje četiri godine roditeljska udruženja i organizacije osoba s invaliditetom ne dobijaju podršku od ministarstava.
“Ovo nije problem samo našeg udruženja, nego i većine roditeljskih udruženja i organizacija osoba s invaliditetom. Naše udruženje je prepoznato po transparentnom i odgovornom radu i upornosti u razvijanju servisa. Ako ministarstvima to nije interesantno za projekte, ne znam šta bi trebalo da bude prioritet. Ako krenemo ovim tempom da razvijamo servise podrške mnoga djeca i roditelji, nažalost, ih neće ni dočekati, a mislim da ćemo kao društvo doći u problem”, ukazala je Hekalo.
Apelovala je na predstavnike ministarstava da svi ulože napore da se procesi ubrzaju kako bi se postigli dobri i pozitivni rezultati.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković smatra da je donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije osoba s invaliditetom počinjena sistemska greška, jer je diskriminacija samo jedno od načela UN Konvencije o pravima o osoba s invaliditetom.
“Šta ćemo sa ostalim? Zar ne bi bilo pravilnije da se taj Zakon nazvao Zakon o pravima osoba s invaliditetom. Da bismo prepoznali položaj svih osoba s invaliditetom treba da znamo sve principe UN Konvencije, ne samo zabranu diskriminacije”, pojasnio je Bjeković.
Ukazao je da se priča o diskriminaciji ne završava samo na granicama odnosa osoba sa invaliditetom i ostatka stanovništva, već i unutar populacije osoba s invaliditetom postoje potkategorije koje su po nekom drugom ličnom svojstvu diskriminisane u odnosu na ostatake te populacije”, rekao je Bjeković.
Ukazao je da se ne bavimo otklanjanjem prepreka nego ispravljanjem nedostataka “i to je model milosrđa o kojem se toliko priča”.
“Svaka osoba ima potrebu da bude dio društva, da djeluje u prostoru, da mijenja prostor, mijenja društvo. Ono što je najvažnije je princip integracije, odnosno ne ostaviti osobe s invaliditetom na marginama društva, jer to je najgore što čovjeku može da se desi. Izolacija, isključenost, zapravo zaborav na čitavu jednu katregoriju društva”, naglasio je Bjeković.
Veoma je važno, kako je rekao, da svima i, naravno, osobama s invalidtetom bude omogućeno poštovanje ličnog dostojanstva.
“Ne postoje ljudsko biće koje nije resurs, a ne problem. Samo treba pronaći način da se taj reurs valorizuje”, jasan je Bjeković.
Generalna direktorica Direktorata za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Irena Rakočević, vjeruje da ako se ljudska prava samovoljno odobravaju ili odriču ljudima zakoni nemaju značenje i ne duguje im se poslušnost.
“Čak i pravnici moraju da se zapitaju da li ti zakoni imaju karakter prava. Ono čega moramo da budemo svjesni jeste da svi zakoni, koji imaju samo dispoziciju norme, a nemaju sankciju neće dati odgovor, odnosno omogućiti uživanje ljudskog prava koje treba da bude normirano tim zakonom. Moramo imati sistemski odgovoran i koherentan pristup prilikom izrade propisa koji će da obavežu naš sistem. Međutim, to je samo početak. Čemu zakoni ako ih nismo adekvatno primijenili?”, pojasnila je i upitala Rakočević.
Dodala je da su propisi nužni, ali ne bilo kakvo propisi već oni koji će biti plod odgovornog pristupa razvijanju ne samo zakona, nego i podzakonskih akata, koji će omogućiti primjenu onih standarda poštovanja ljudskih prava lica s invaliditetom, koji će biti potpun odgovor na ljudska prava lica s invaliditetom iz ugla ljudskih prava.
“Tek kada budemo imali društvo koje je zaista razumjelo da je vaše pravo moja obaveza i moje pravo vasa obaveza možemo govoriti o svijesti, senzitivnosti i spremnosti da primijenimo najbolje zakone. Mnogo prije samog pozivanja na normu važno se pozvati na namjeru, odnosno na postupak. Kada uredimo postupak, uredili smo procedure i u najranijim fazama možemo da djelujemo kada god neko nije uspio da ostvari svoje ljudsko pravo”, kazala je Rakočević.
