Rezolucija o genocidu u Srebrenici je iživljavanje nad srpskim narodom onih koji su ga prije dvije i po i tri decenije usmrćivali bombama, koji su ga i ranije, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i još ranije, kroz vjekove, fizički i duhovno satirali. Oni i sada nad Srbima rade taj isti posao, samo na drugačiji način. To je srpska hronična nevolja.
Akutna nevolja srpskog naroda u Crnoj Gori, koja se tiče sveg srpskog naroda, je što oni koji su Crnom Gorom zavladali velikim dijelom i glasovima Srba, odrađuju posao srpskim vjekovnim neprijateljima.
Oćutati crnogorski glas za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN bilo bi, bezmalo, što i oćutati zločin onih koji se u nedjelu pridružuju onima koji nam siluju majku, ženu ili kćerku. Adresa glasu ovog otpora je Vlada, jer sa nje stiže ova sramota.
Samo oni koji ne vide dalje od svog nosa, ili od svog novčanika, ne vide pogubnost ove nerezumne, prenaglašene servilnosti crnogorske Vlade na čitavu Crnu Goru, ne samo na Srbe.
Nije u moći srpskog naroda u Crnoj Gori da izmijenu odluku o odvajanju Crne Gore od Srbije, iako je donijeta na siledžijskom i lopovskom referendumu, ni odluku o pristupanju Crne Gore NATO, ili da otprizna Kosovo za državu…, iako su ove odluke režima Mila Đukanovića donite suprotno ubjedljivo većinskoj volji crnogorskog naroda. Ali jeste mu u moći da ne puzi, da se uspravi, da se bori za svoje ljudsko dostojanstvo, da se odupre tom utrljavanju u prašinu, kao da je pikavac.
Stradanje srpskog naroda niti je počelo rezolucijom o genocidu u Srebrenici, niti će se njome završiti. Oćutati je, oćutati učešće crnogorske Vlade u njenom donošenju, bilo što i pobjeći u sobu od požara u pretsoblju.
Novi udari na srpsko nacionalno i, prvenstveno, duhovno biće tek slijede. Oni su usmjereni prvenstveno na porodicu. Ako se ne odupremo, skuvaće nas kao žabu. Ako se ne pokažemo živim, prema nama će se odnositi kao prema leševima. S pravom. Zato ovaj otpor nasilju nad nama, započet na proljećni Nikoljdan, mora biti nastavljen. U duhu litija.
Mi Srbi oko svega i svačega upadamo u nesporazume, a posebno oko politike. Otpor zajedničkom stradanju mora biti nadpolitičan. Inače, pretvoriće se u farsu, već toliko puta viđenu.
