Ako sagledavamo javna preduzeća sa više aspekata, jasno je da su prepuštena samima sebi i da država ni zakonski ni suštinski ne kontroliše ono što je državni udio, tj. vlasništvo, saopšteno je iz CEGAS-a.
“Kada govorimo o transparentnosti, dobro je napomenuti da se određena javna preduzeća “osjećaju” Zakonski prozvano da postupajući po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, dostave informacije i podatke u zakonskom roku, dok drugi odgovore da nijesu u zakonskoj obavezi ili samo ne odgovre na isti. Imali smo i slučajeve odbijanja zbog nejasnoće Zahtjeva, dok su određeni zbog tih nejasnoća pozivali na kontakt telefon i tako bez dilemma odgovarali na Zahtjev”, ističu u CEGAS-u.
Napominju da jedni traže troškove postupka, pa i onih koji idu ispod dva eura, dok drugi ne žele naplaćivati trošak, iako bi on značajno premašio minimalnu cifru, postavljenu Uredbom o naknadi troškova u postupku za pristup informacijama.
“Ako uporedimo transparednost u odnosu na ono što je Institut alterantiva predstavio na sajtu https://mojnovac.me/ za 2022. godinu, gdje je transparentnost u tom periodu bila predstavljena na način da je 101 preduzeće skroz zatvoreno od ukupno 177, danas je procjena CEGAS-a za 2024. godinu slična, ako uzmemo u obzir da 52 odsto javnih preduzeća nije odgovorilo na Zahjev za slobodan pristup info”, kažu u CEGAS-u.
Iznenađujuće je, kažu, koliko je mali broj javnih preduzeća koje vode računa o zaštiti svojih zaposlenih, u dijelu zaštite ličnih podataka, poštujuči Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, gdje prilikom davanja podataka iz ugovora o radu i ugovora o djelu, privremenih i povremenih poslova, kod određenih, ne postoji anonimizacija ličnih podataka.
“Jednima je javni podatak Ugovor o djelu sa higijeničarom, dok tajnim smatraju Ugovor sa direktorom i menadžmentom, dok Rudnik Uglja pod tajnim podacima smatra i sama interna akta preduzeća. Imamo i preduzeća koja u svojoj arhivi ne posjeduju nijedan od traženih podataka, pa su tako i odgovorili. Interna akta takođe nijesu usaglašena u odnosu na vrstu akata koja javna preduzeća moraju posjedovati, osim Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, gdje takođe postoje brojne manjkavosti u dijelu vremena, načina donošenja i sadžine, pogotovu kada govorimo o opisima radnih mjesta i potrebnih uslova za ispunjenje, iz pojedinih oblasti, te je i otuda jasno na koji način i kako dolazi do zloupotreba, kada su brojna zapošljavanja u pitanju, bilo partijska ili interesna”, istakli su u CEGAS-u.
Ocjenjuju da ukidanjem Zakona o javnim preduzećima, ostaje prazan prostor za brojne pravne i suštinske manipulacije, od transparentnosti, kontrole, načina zapošljavanja, kao i određivanje visine zarada, sa akcentom na direktora i menadžment.
“Zakon o privrednim preduzećima je jedini koji obavezuje ova društva, čime nije zaštićen državni interes, a onda i nepostojanje adekvatnog Zakona o zaradama u javnom sektoru ostavlja mogućnost neuređenosti i neravnopravnosti i u tom dijelu”, zaključuju u CEGAS-u.
Ako uzmemo u obzir da sindikalnih organizacija u Crnoj Gori ima oko 1926, a u javnim preduzećima, onih koji su odgovorili na Zahtjev za slobodan pristup informaciji, samo pola njih posjeduje kolektivne ugovore, zaključene između sindikalaca i poslodavca, govori o nedovljnoj uređenosti prava i obaveza zaposlenih i poslodavaca.
