Ovo je tragedija za Republikansku stranku i za zemlju kojoj ona navodno služi.
U zdravoj demokratiji, političke stranke su organizacije posvećene izboru političara koji dijele skup vrijednosti i ciljeva politike. One upravljaju dijelom mehanizma politike, radeći sa izabranim zvaničnicima i državnim službenicima kako bi se izbori realizovali. Članovi iznose svoje razlike unutar stranke kako bi ojačali i izoštrili njene stavove. U dvostranačkoj demokratiji Amerike, republikanci i demokrate su redovno mijenjali mjesta u Bijeloj kući i dijelili vlast u Kongresu, u sistemu koji je stabilan više od jednog vijeka.
Republikanska stranka se odriče svih tih odgovornosti i umjesto toga je postala organizacija čiji je cilj izbor jedne osobe na štetu svega ostalog, uključujući integritet, princip, politiku i patriotizam. Kao pojedinac, Tramp je pokazao prezir prema Ustavu i vladavini prava, što ga čini nepodobnim za obavljanje funkcije. Ali kada jedna cijela politička stranka, posebno jedna od dvije glavne stranke u zemlji toliko moćnoj kao što su Sjedinjene Američke Države, postane instrument te osobe i njenih najopasnijih ideja, šteta pogađa svakoga.
Trampova sposobnost da učvrsti kontrolu nad Republikanskom strankom i brzo pobijedi svoje rivale za nominaciju djelimično se pripisuje žaru najvjernijih pristalica koje su mu donijele značajne pobjede na gotovo svim dosadašnjim predizborima. Međutim, njegova najvažnija prednost je možda u tome što je u Republikanskoj stranci ostalo malo lidera koji su spremni da se zauzmu za alternativnu viziju budućnosti stranke. Oni koji mu se i dalje otvoreno protive, pretežno su oni koji su napustili funkciju. Neki kažu da se plaše da progovore jer su se suočili sa prijetnjama nasiljem i odmazdom.
Na tradicionalnim predsjedničkom predizborima, pobjeda označava demokratski mandat, u kojem pobjednik uživa u legitimitetu koji su mu dodijeli birači stranke, ali takođe prihvata da poraženi rivali i njihovi suprotstavljeni stavovi imaju mjesto unutar stranke. Tramp to više ne čini, koristeći predizbore kao instrument za čišćenje stranke od neistomišljenika. Republikanski kandidati koji su ispali iz trke morali su da pokažu da su mu odani ili da rizikuju da budu izopšteni.
Njegova posljednja suparnica, Niki Hejli, je republikanska liderka sa višedecenijskim konzervativnim političkim dosijeom, koja je služila u Trampovom kabinetu tokom njegovog prvog mandata. On ju je sada odbacio. „Ona je u suštini demokrata“, rekao je bivši predsjednik dan prije njenog poraza u Južnoj Karolini. „Mislim da bi trebalo da promijeni stranku“.
Bez dovoljnog broja republikanaca na pozicijama moći koji su pokazali da će služiti Ustavu i američkom narodu prije predsjednika, zemlja preuzima ogroman rizik. Neki republikanci koji više nisu dobrodošli – poput Adama Kinzingera, Liz Čejni i Mita Romnija – pokušali su da drže lidera svoje stranke odgovornim za njegovu osnovnu dužnost da poštuje zakon. Bez takvih lidera, Republikanska stranka takođe gubi sposobnost da izbjegne odluke koje mogu naškoditi njenim pristalicama. Džon Mekejn je, na primjer, glasao za spasavanje Obamakera jer njegova stranka nije imala alternativu i milioni ljudi bi u suprotnom ostali bez zdravstvenog osiguranja.
Stranka u kojoj nema suprotstavljenih glasova ili unutrašnje debate, koja postoji samo da bi služila volji jednog čovjeka, takođe je stranka koja nije sposobna da vlada.
Republikanci u Kongresu već su pokazali spremnost da po Trampovom nalogu ostave po strani sopstvene prioritete kao zakonodavci. Ta predanost je nedavno demonstrirana tokom sukoba u vezi sa pregovorima o budžetu. Republikanci su dugo zagovarali strože mjere bezbjednosti na granici, a Tramp je to stavio u vrh programa stranke. Sa tijesnom većinom u Predstavničkom domu i dvostranačkim sporazumom o kompromisu u Senatu, Republikanci su mogli da postignu taj cilj.
Ali kada je Tramp odlučio da iskoristi imigraciju kao predizbornu temu, njegovi lojalisti u Predstavničkom domu osigurali su da stranka propusti šansu da svojim glasačima da ono što su obećali. Čak je i lider manjine u Senatu, Mič Mekonel, koji je mjesecima podržavao predlog zakona, konačno odustao i glasao protiv njega. On sada razmišlja da podrži Trampa, čovjeka sa kojim nije razgovarao duže od tri godine, prema „Tajmsovom“ izvještaju. A prošle sedmice, Mekonel je objavio da će se povući sa liderske pozicije.
Slično tome, stranka djeluje spremno da odbaci obećanja da će podržati Ukrajinu i svoje dugotrajne obaveze prema bezbjednosti naših NATO saveznika u Evropi. Kada je Tramp galamio o tome da zemlje NATO-a „plate“ ili će se suočiti sa njegovim prijetnjama da će podstaći Rusiju da im „uradi šta god hoće“, mnogi republikanski lideri nisu ništa rekli.
Republikanska stranka je odavno u svojim redovima imala lidere sa uveliko različitim vizijama o mjestu Amerike u svijetu, i mnogi republikanski birači su možda saglasni sa Trampovom vizijom da SAD ne treba da se miješaju u strane sukobe ili čak da je NATO nevažan. Ali kada suprotstavljena mišljenja više nisu dobrodošla, stranka gubi sposobnost da razmotri kako se ideje sprovode u praksi i kakve bi mogle biti posljedice.
Tokom Trampovog prvog mandata, na primjer, državni sekretar Majk Pompeo ga je ubijedio da se ne povlači naglo iz NATO-a. Ako bi Tramp to pokušao u drugom mandatu, Kongres bi, u teoriji, mogao da ga obuzda. Zakonodavci su u decembru usvojili mjeru koja zahtijeva odobrenje Kongresa za svakog predsjednika koji želi da napusti NATO. Ali, kako je Piter Fiver nedavno istakao u „Forin afersu“, takva ograničenja malo znače stranci koja se podredila „ideološkoj nadmoći“ svog lidera. Marko Rubio, jedan od autora tog propisa, sada tvrdi da ga „uopšte ne brinu“ Trampovi komentari.
Amerikanci bi mogli doći u iskušenje da odbace ova sporenja jer političari rade sve što je potrebno da bi bili izabrani, ili da ignorišu Trampa koji zastrašuje druge republikance i da se isključe do dana izbora. U jednoj nedavnoj anketi, dvije trećine Amerikanaca je reklo da su „umorni od gledanja istih kandidata na predsjedničkim izborima i žele nekoga novog“.
Ali isključivanje je luksuz koji nijedan Amerikanac, bez obzira na stranku, ne može sebi da priušti. Tramp bi 2024. bio kandidat veoma drugačije Republikanske stranke – one koja je izgubila svu moć koju je nekada imala da ga obuzda.
Ovo poslušništvo nije bilo neizbježno. Nakon što je Tramp podstakao napad na Kapitol 6. januara 2021, neki lideri stranke, posebno u Kongresu, sugerisali su da su spremni da raskinu sa njim. Učinilo se da su razočaravajući rezultati Republikanske stranke na izborima na sredini mandata 2022. godine dodatno podrili Trampovu podršku, što je dugotrajnim zabrinutostima u podovom njegove posvećenosti demokratiji dodalo sumnje u njegovu političku moć.
Međutim, nakon što je Tramp najavio kandidaturu i postalo jasno da su višestruke optužnice protiv njega samo ojačale njegovu podršku, taj otpor je nestao. On sada koristi te slučajeve za sopstevne političke svrhe, vodeći kampanju da prikupi novac za svoju pravnu odbranu, a pojavljivanja na sudu je pretvorio u prilike da dovede u pitanje integritet pravnog sistema.
Američka okružna sutkinja Tanja Čatkan, u čijoj nadležnosti je federalno suđenje za 6. januar, izrekla mu je zabranu komentarisanja kako bi ga spriječila da zastrašuje svjedoke. Ona je napomenula da advokati Trampove odbrane nisu opovrgli svjedočenje „da kada optuženi javno napada pojedince, uključujući one u vezi sa ovim slučajem, ti pojedinci postanu meta prijetnje i uznemiravanja“. Rukovodstvo Republikanske stranke je ćutalo.
Kako sada lojalisti kontrolišu Republikanski nacionalni komitet a njegova snaha, Lara Tramp, je na putu da postane njegova kopredsjedavajuća, stranka bi uskoro mogla da se povinuje Trampovom insistiranju da plati njegove pravne troškove. Njegova kampanja je prošle godine potrošila oko 50 miliona dolara na advokate, a ti troškovi se povećavaju kako se bliže datumi suđenja. Jedan istaknuti republikanac, Henri Barbur, sponzorisao je rezolucije kojima se komitetu zabranjuje da to učini, ali je priznao da se time ne može učiniti puno više od isticanja stava.
Tramp je takođe preuzeo mašineriju stranke na nivou države. To mu je omogućilo da prepravi pravila republikanskog predizbornog procesa i dodao nadmetanja u kojima pobjednik uzima sve, što mu ide u korist. To je vrsta prednosti koju političke stranke obično daju nosiocima funkcija. Ali u tom procesu, on je razdijelio neke državne strane na frakcije, od kojih neke više ne komuniciraju međusobno. Demokrate mogu vidjeti ovu disfunkciju i svađu među republikancima kao prednost. Ali to takođe znači da se za demokrate, čak i državni i lokalni izbori pretvaraju u izbore protiv Trampa. Umjesto takmičenja na osnovu zasluga politike ili ideologije, nalaze se u trci protiv kandidata koji nemaju koherentne stavove osim lojalnosti prema trampizmu.
Republikanski birači uskoro možda više neće imati izbora u vezi sa svojim kandidatom. Njihov jedini izbor je da li će podržati nekoga ko bi državi uradio ono što je već učinio svojoj stranci.
