Priča Kolašinke Gordane Dulović slična je onima koje bi ispričale stotine crnogorskih žena sa sela – radni dan od svitanja do ponoći, po vrućini, mrazu, kiši, snijegu, i kad su dobrog zdravlja i kad su bolesne…
Međunarodni dan žena na selu, 15. oktobar, slavljenice dočekuju još nedovoljno “vidljive” u javnom prostoru i u nadi da će njihova uloga konačno biti prepoznata i pravednije vrednovana u društvu. Izazovi koji obilježavaju svakodnevicu žena koje žive na selu i “od sela” i dalje su jednako kompleksni, a promjene na bolje spore.
To je stav i Kolašinske Gordane Dulović , stočarke, za koju se zna po vrijednom radu i uspješnom domaćinstvu, u kojem se, s mužem Draganom , bavi i seoskim turizmom.
“Malo je bolje nego što je bilo, ali i dalje nedovoljno da osjetimo da smo vidljive, bitne društvu i da se na pravedan način uvažava i vrednuje naš rad. Imam utisak da nas se sjete samo od izbora do izbora, da samo tada znaju naša imena i pitaju šta nam treba. Tada primjete i kakvi su nam putevi i da li imamo dovoljno vode, pod kojim uslovima stvaramo i doprinosimo društvu”, kaža za “Vijesti” Dulović.
Međunarodni dan žena na selu ustanovila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija (UN).
Priča Gordane Dulović slična je onima koje bi ispričale stotine crnogorskih žena sa sela. Radni dan koji traje od svitanja do ponoći, bez odmora, po vrućini, mrazu, kiši, snijegu i kad su dobrog zdravlja i kad su bolesne.
Gordana je rodila petoro djece, “i u rodu i u domu” živjela u mnogobrojnoj porodici. Navikla na teški rad, naučena da se malo čega plaši, a životne teškoće dočekuje osmijehom. Tako je bilo i kad je imala zdravstvene probleme, ali i sada kad još osjeća njihove posljedice. Pionirka u seoskom turizmu na području kolašinske opštine još ima još energija da dočeka brojne strane turiste, brine o stoci, njivi, porodici…
“Pored toga što društvo, konačno, treba da nas primijeti, neophodno je i da se mi žene, bilo kojeg da smo zanimanja, udružimo i zajedno borimo za svoje ciljeve. Nedostatak solidarnosti vidim kao izvor mnogih teškoća na koje nailazimo, bilo da smo na selu ili na nekim funkcijama. S druge strane, država treba da brine o svakoj ženi koja je u životnom dobu kad više ne može da radi i zarađuje. Svaka od nas, bilo da ima ili nema djecu, da je bila zaposlena ili je radila na selu, redovno se prijavljivala na Zavod za zapošljavanje ili nije imala vremena za to, treba da može sebi da obezbijedi dostojanstvenu starost”, kaže Kolašinka.
Priča slična Gordaninoj koju je ispričala za “Vijesti”, kao i priče još desetak žena, dio su kampanje na društvenim mrežama, koju je, uoči 15. oktobra, pokrenula Regionalna razvojna agencija (RDA) Bjelasica, Prokletije, Komovi. Svojevrsne biografije žena sa sjevera i juga države, koje su odlučile da žive s prirodom i napornim radom stvaraju, školuju djecu, proizvode hranu, dočekuju turiste… uskoro će, kaže diretorica RDA Jelena Krivčević , biti objedinjene i objavljene u obliku publikacije.
“Te su žene van očiju javnosti, o njima slabo šta znate, a teško ćete i da saznate jer žive u jednom paralelnom univerzumu, koji se sa vašim obično ne preklapa. Ako pitate nekog iz institucija, na primjer iz biroa za zapošljavanje, reći će vam da su te žene svrstane u ‘teže zapošljivu’ kategoriju, jer nemaju radno iskustvo, često ni formalno obrazovanja. Ako pitate katastar, reći će vam da ih nemaju u evidenciji, jer na njih se ništa ne vodi. Ako pretražite privredni registar, ni tamo ih nećete naći, nemaju biznise. Ako pitate poljoprivredne službe, reći će vam da poznaju njihove supružnike, jer sa njima imaju posla”, kaže Krivčević.
Rezolucijom UN, kojom je 15. oktobar određen za njihov dan, seoske žene su prepoznate kao važni činioci “unapređenje poljoprivrednog i ruralnog razvoja, poboljšanja bezbjednosti hrane i smanjenja siromaštva, al ii očuvanja kulture”.
Kod nas je drugačije, pokazuju podaci na koje, u okviru kampanje, podsjećaju iz RDA. Na primjer, “nezaposlenost među ženama na sjeveru je sedam puta veća nego na jugu i tri puta veća nego u centralnom regionu”.
“Prema analizi Ministarstva za ljudska prava, koja se bavila i ženama na selu, više od polovine nezaposlenih žena u ruralnim područjima nikada nije pokušalo da zasnuje radni odnos. Trećina njih su domaćice, nikada nisu bile zaposlene i nemaju penziono osiguranje. Ono što donekle ohrabruje je statistika vezana za preduzetništvo – posljednjih je godina evidentan rast broja žena u preduzetništvu, tako da žena vlasnica mikro, malih i srednjih preduzeća danas ima oko 23, dok ih među preduzetnicama ima oko 32 odsto”, podaci su iz kampanje RDA.
Podsjećaju i na informacije iz Strategije razvoj ženskog preduzetništva Crne Gore, prema kojima su žene vlasnice samo četiri odsto kuća, osam odsto zemljišta i 14 odsto kuća za odmor.
Iz RDA konstatuju da ta neumorljivu statistiku, znači da “ako žene žele da bilo koji posao na selu rade ozbiljnije, treba im formalna saglasnost supruga da na ‘njegovoj’ imovini mogu da se bave poljoprivredom ili seoskim turizmom”.
“Ne postoji studija, analiza, istraživanje potreba sa fokusom na žene na selu. Čitali smo razne strategije, analize i izvještaje rađene u Crnoj Gori da vidimo da li se neko bavio ovim pitanjem… Međutim, pitanje žena u ruralnim područjima još u nije u žiži interesovanja javnosti i političkih aktera, pa često ni samih žena i organizacija i institucija koje se bave pitanjima žena. Nekako smo ih zaboravili. Njihovim problemima, koji su specifični, nismo se mnogo kao društvo bavili, nismo ih pitali ih zašto odlaze, nismo ih pitali šta bi voljele da imaju da bi ostale. Ne vidimo ih. Ne čujemo ih. Ne pričamo o njima”, tvrde u RDA.
Pored Kolašinke Dulović, ta organizacija, korisnicima društvenih mreža predstavila priče o Žizeli Marković , “pijanistkinji koja pravi koziji sir”, i Mii Jokanović “planinki iz Foče”, koja je, nakon udaje, na katunu Ljeljenak u Pivi usavršila pravljenje sira i skorupa, razlozima zbog kojih se Gordana Stevović vratila iz Italije i u rodnom Žabljaku počela da se bavi seoskim turizmom… Dio kampanje je i biografija viskoškolke Danke Šekularac iz katuna Suvodo.
U publikaciji će biti objavljene i priče majke i ćerke, poljoprivrednica Mire i Jovane Bogavac , kao i zvanično najbolje domaćice 2022. godine Vere Pavićević , planinke iz žabljačkog sela Kovčica i bjelopoljke Milijanke Pešić .
Kako je grad zamijenila selom ispričala je i Ermina Redžematović iz Plava, a RDA je korisnicima društvenih mreža predstavila i njenu sugrađanku Gordanu Jokić , “domaćicu od četvrtog osnovne”.
Kampanju posvećenu “nevidljivim heroinama” iz crnogorskih sela podržala je Ambasada SAD u Podgorici, kroz Program malih grantova Demokratske komisije.
