Hamasovi drski i opaki napadi na Izrael s pravom su izazvali osudu širom svijeta. Ako je ovo rat, kao što se obje strane slažu da jeste, onda se Hamasovo namjerno gađanje civila smatra velikim ratnim zločinom.
Ali brutalnost koju je demonstrirao Hamas nije se pojavila u vakuumu. Pouka onoga što se trenutno dešava u Izraelu i Gazi je da nasilje rađa još više nasilja.
Posljednja stvarna šansa da se izbjegne tragični sukob koji se vodi između Izraela i Hamasa uništena je jednim ubistvom: atentatom na izraelskog premijera Jicaka Rabina 1995. godine. Ubica nije bio palestinski militant, već izraelski ekstremista koji se protivio Sporazumu iz Osla, kojim je Rabin tražio nagodbu “teritorija za mir” koji je bio anatema za izraelske radikale, koji smatraju da se o jevrejskom suverenitetu u Svetoj zemlji ne može pregovarati.
Rabinovo ubistvo dogodilo se na kraju mirovnog skupa kojem je prisustvovalo više od 100.000 Izraelaca, nadajući se okončanju neprijateljstava između Izraela i Palestinaca. Tada je ta nada djelovala realno.
Veliku korist od atentata imali su izraelski nacionalisti, naročito Benjamin Netanjahu, lider desničarske partije Likud. Netanjahu je odbacio Sporazum iz Osla, jer je zahtijevao od Izraela da se povuče sa teritorija koje je okupirao poslije Šestodnevnog rata 1967. U protestu protiv sporazuma i protiv Rabina, Netanjahu je predvodio lažnu pogrebnu povorku, zajedno sa kovčegom i omčom.
U godinama nakon Rabinovog ubistva, a posebno nakon neuspjeha da se postigne nagodba u Kemp Dejvidu 2000. godine, desničarski ekstremisti su dobili vlast u Izraelu, a izgledi za postizanje održive palestinske države na okupiranim teritorijama su gotovo nestali. U isto vrijeme, neuspjeh sekularnog pokreta Fatah palestinskog lidera Jasera Arafata da obezbijedi palestinsku državnost ojačao je islamistički Hamas, koji, zajedno sa drugim palestinskim militantnim organizacijama, zasniva legitimitet na ubijanju Izraelaca (kao i optuženih saradnika sa Izraelom).
Sa Hamasom koji širi uticaj (i izvozi nasilje) iz Gaze, koju kontroliše od 2007. godine, na Zapadnu obalu koju su okupirali Izraelci, gdje je Palestinska uprava pod kontrolom Fataha nominalno nadležna, sve veći broj Izraelaca podržava represivne mjere koje je Netanjahu obećao. A kako nesrećna PU nije u stanju da zaustavi nemilosrdno širenje jevrejskih naselja na Zapadnoj obali, ciklus ekstremizma i nasilja se nastavio.
Netanjahu sada vodi najfanatičniju nacionalističku vladu u istoriji Izraela koja uključuje ministra finansija Bezalela Smotriha, čije odgovornosti uključuju upravljanje velikim dijelom okupirane Zapadne obale. Smotrih je više puta podsticao nasilje protiv Palestinaca.
U februaru, nakon što je jedan Palestinac ubio dva izraelska naseljenika, stotine Izraelaca divljalo je kroz Huvaru, obližnje palestinsko selo, u scenama koje podsjećaju na kozačke pogrome nad jevrejskim naseljima u Rusiji više od jednog vijeka ranije. Izraelci su zapalili Huvaru, pri čemu je jedan seljanin stradao, a drugi povrijeđeni. I, poput ruske policije tokom pogroma, izraelske snage u toj oblasti nisu intervenisale da zaštite stanovnike ili uhapse počinioce.
Ništa od ovoga ne opravdava zločine koje su nad izraelskim civilima počinili teroristi Hamasa koji su ubili više od hiljadu Izraelaca, većinom bespomoćnih civila, uključujući žene i djecu. Jezivi video snimci pokazuju kako napadači Hamasa hladnokrvno pucaju na mlade ljude na jednom muzičkom festivalu. U odnosu na broj stanovnika, ovaj napad je ubio deset puta više ljudi od napada Al kaide na Svjetski trgovinski centar i Pentagon 11. septembra 2001.
Kada Hamas napadne izraelske civile, zna da će to dovesti do izraelskih kontranapada u Gazi koji će ubiti i povrijediti mnoge civile. Hamas smješta vojne lokacije u stambena područja, nadajući se da će ova taktika obuzdati izraelske napade ili barem umanjiti međunarodnu podršku Izraelu.
Hamas navodno drži oko 150 talaca i poručio je da će ubiti jednog svaki put kada Izrael bombarduje neku kuću u Gazi bez upozorenja. Lideri Hamasa se sigurno sjećaju da je 2011. Netanjahu, kao premijer, bio voljan da oslobodi više od hiljadu palestinskih zatvorenika, od kojih su neki bili teroristi, u zamjenu za oslobađanje jednog zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Šalita. U tom kontekstu, oni možda vjeruju da Izrael neće biti spreman da žrtvuje živote talaca da bi postigao svoje vojne ciljeve.
Ako je to ono u šta lideri Hamasa vjeruju, možda će se shvatiti da su pogriješili. Ostaje da se vidi da li Izrael može da eliminiše Hamas kao vojnu silu, ali je jasno da će u borbi za postizanje tog cilja Izrael morati da bude spreman da izgubi mnogo života, vjerovatno i vojnika i talaca.
Koliko daleko će Izrael ići sa svojom deklarisanom namjerom da uskrati struju, gorivo, hranu i vodu za dva miliona građana Gaze, od kojih su mnogi djeca, teško je znati. Ono što je sigurno je da Hamasovi brutalni zločini ne daju pravo Izraelu da izgladnjuje djecu.
U očima mnogih spoljnih posmatrača, ideal palestinske autonomije i državnosti dugo je imao moralnu nadmoć. Sada je taj ideal umrljan jezivim ubistvima i otmicama izvršenim u njeno ime. Paradoksalno, ako Palestinci ikada žele da ponovno steknu moralnu nadmoć, moraju se nadati uništenju Hamasa. Sve dok Hamas može da tvrdi da ih predstavlja, njihov cilj će biti umrljan zločinima koje je počinio.
