U jednom intervjuu pred kraj života Luis Bunjuel je izjavio da je nadrealizam od svih avangardnih pravaca s početka XX stoljeća najmanje ostario. Ova je konstatacija nekad kontroveznog i provakitovnog autora, danas filmskog klasika u potpunosti opravdana.
Odjeci nadrealizma u njegovim raznim aspektima vidljivi su u domeni likovne umjetnosti odnosno performansa, književnosti, teatra, filma, muzike, baleta, mode, jednom riječi u sferi života. Ove se godine obilježava stogodišnjica od objavljivanja prvog “Nadrealističkog manifesta” Andre Bretona .
Ključna definicija tog književno umjetničkog pravca, kome je ime dao pisac Gijom Apoliner , određuje nadrealizam kao “čisti psihički automatizam kojim se, bilo izgovorenom, bilo pisanom riječi ili na bilo koji način, nastoji izraziti stvarno funkcioniranje misli. Diktat misli, u odsustvu svake kontrole koju vrši razum, van svake estetske ili moralne preokupacije”.
Treba naglasiti da nadrealizam nije pretendirao da postane neka umjetnička škola već, kako je to sažeo Moris Nado , “sredstvo za upoznavanje prije svega onih kontinenata koji dotad nisu bili sistematski istraživani: podsvijesti, čudesnog, sna, ludila, bunovnih stanja, ukratko svega što predstavlja naličje logičkog dekora”.
Kompleksnost nadrealizma duguje puno iskustvima dadaizma, iz kojeg je praktički proizašao, posebno piscima, “ukletim pjesnicima” kao što su Lotreamon i Rembo . Autora “Maldororovih pjevanja” Breton je smatrao duhovnim ocem ovoga pokreta. Lotreamonova čuvena rečenica iz šestog pjevanja spomenute knjige – “lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na operacionom stolu” bitno mijenja poimanje konvencionalne stvarnosti.
U novim odnosima stvari, u njihovom novom poretku ne dobija se samo drugačiji kontekst već i novo značenje zbiljskog što se posebno odrazilo na kreativnu imaginaciju nadrealistickih slikara. Ne treba zaboraviti i značenje uloge tradicije, premda se nadrealizam nje odricao. Breton je preferirao neke stare majstore, posebno Hijeronimusa Boša kao i majstore manirizma, kakav je bio Đuzepe Arčimboldo . Njihov je rad donosio ono “mereviglia” (čudesno) što je posebno zaokupljalo vođu ovog avangardnog pokreta.
Nadrealističkom afinitetu odgovarala su još djela Brojgela, Direra, Goje, Odilona Redona i Gustava Moroa , majstora fantazmagorije i mračnog simbolizma. Osim što je pokazivao poseban interes za Frojdove teorije libida i pokušavao bezuspješno pridobiti u svoje redove bečkog doktora, Breton je izvjesno vrijeme imao i ambicije na političkom planu. Bio je apologeta komunističke ideologije. Divio se Lenjinu i Trockom . Želio je da se ostvari “revolucionarni preobražaj društva”. Grupa se zanosila mišlju o izgradnji novog svijeta nakon uništeja ovog.
Međutim, ono najzanimljivije od iskustva nadrealističkih autora realiziralo se u domeni umjetničkog izražavanja, posebno u literaturi i slikarstvu. Iako je nadrealizam preferirano automatsko pisanje gajeći prezir prema romanu kao tradicionalnoj književnoj formi, Pol Elijar je odolijevao zovu ovog ipak svjesnim činom nametnutog postupka nesvjesnog izražavanja.
Jedna od najefikasnijih strategija koja je naslijeđena od dadaista bila je strategija šokiranja javnosti. Mete su bile etablirane ili kanonizovane veličine, posebno pisci od velikog javnog autoriteta.
Spomenut ću napad na Anatola Fransa , uglednog pisca, dobitnika Nobelove nagrade 1921. godine. Bio je izvrgnut najgrubljim kvalifikacijama i uvredama u pamfletu naslovljenom “Leš” objavljenom u povodu piščeve smrti. Za Elijara je Frans bio “starkelja”, Breton je kritizirajući njegovu “ljudsku servilnost” napisao kako “ne bi valjalo da od tog čovjeka, makar i mrtvog, još nastaje prašina”. Aragon je išao najdalje u iskazivanju svoje odbojnosti i prezira prema piscu: “Bilo je dana kad sam sanjao o gumi kojom se može izbrisati ljudska gnusoba”.
Skandali su bili provjeren način da se ne samo skrene pažnja na aktivnost nadrealista nego su svojim umjetničkim djelima šokirajući javnost donosili nešto što je nadilazilio stvarnost nudeći joj drugačiju sliku nje same. Maks Ernst, Salvador Dali, Rene Magrit, Pol Delvo , Men Rej svojim su djelima nadrealističku poetiku imaginarnih svjetova u kojima se san i stvarnost ne razlikuju već se potvrđuju prožimajući se u međusobnoj uslovljenosti, naslutili nove horizonte, neshvatljive i nedokučive tajne čovjekove prirode. U tom smislu šokantna scena u istoriji filmske umjetnosti, ona iz Bunjuelovog i Dalijevog filma “Andaluzijski pas” bila je više od šoka, jer je svojom surovom sugestivnošću žive slike filma najdirektnije pogađala bit smisla nadrealnog.
Hladna oštrica britve reže oko jedne žene. Precizno zasijeca u savršenu anatomiju osjetilnog organa vida pretvarajući ga u bezobličnu sluzavu masu. Smisao ovog brutalnog čina nije da zgrozi gledatelja, premda snažno izaziva takvu reakciju, nego da jednom za svagda u dosljednosti nadrealističkog radikalizma ukine konvencionalnu percepciju stvarnosti. Stvarnost je više od onog što gledamo. Nadrealistički pogled kao sječivo britve rezovima imaginarnog prodire u duboke slojeve realnog. Otkriva njegova druga lica. Magični vijenac nadrealizma je ispleten od fantastičnog i zbiljskog. Ono što “svemoćnom razumu” izgleda ne samo neshvatljivo nego i nemoguće upravo se generira iz stvarnog svijeta.
Nisu li još Dostojevski i Kafka , i ne samo oni, pokazali da je stvarnost često puta fantastičnija od fantazije. Strahotna je u svojoj zbiljnosti. U radikalizaciji nadrealističkih akcija Breton je išao toliko daleko da je u “Drugom nadrealističkom manifestu” istakao kako je “najjednostavniji nadrealistički čin kad se sa revolverom u ruci izađe na ulicu i, dok god se može, nasumce puca u gomilu”. Bunjuel je u svom filmu “Fantom slobode” pokazao kako jedan od likova filma ubija snajperskom puškom obične prolaznike, žive mete koje pogađa s visine jednog nebodera. Ali nadrealistička mračna poetika napisanog u manifestu i prikazana u filmu izjednačava se sa stvarnim savremenim životom.
Potvrđuje se u njemu. Savremeni čovjek živi paradigmu straha. Svakog časa njegov život može biti ugrožen na javnom mjestu, na ulici, u parku ili u metrou. Teroristički napadi motivirani raznim povodima odnose nevine žrtve. Stvarnost svakidašnjice bremenita je mogućim, uslovno kazano, nadrealističkim scenarijem.
Dok mirno sjedite i pijete kafu na terasi nekog kafea može vam iznenada pasti na stol okrvavljeni dio nečijeg tijela, šaka, prst ili uho, raznešenog od kakve eksplodirane naprave čiji vas je jezoviti zvuk upravo protresao. Takođe uz ovakvu osnovanu mračnu potencijalnost događa se ona stvarnost kada mentalno poremećeni učenik nasumce pucnjevima iz pištolja ubija u školi svoje vršnjake.
Bilo bi besmisleno pokušati kriviti nadrealizam za ovakve tragične događaje, ali je smisleno konstatirati kako je nadrealizam osvjetljavao i osmišljavao kroz umjetnost te “tamne špilje duha” pokazujući podijeljeno ljudsko biće koje je, kako je govorio Makijaveli , “pola čovjek pola zvijer”. Bez sumnje jadna od najzanimljivijih ličnosti nadrealistickog pokreta od koje se grubim kvalifikacijama odrekao Breton bio je Salvador Dali. Ovaj katalonski genije koji je tako inteligentno i spretno prožimao umjetnički rad sa svojim javnim istupima superiorno je uzvikivao: “Nadrealizam to sam ja”.
Ako u kontekstu malo prije rečenog dakle problema suvremenog svijeta i generalno kazano čovjekove uloge u ovom i ovakvom svijetu, ličnu zamjenicu iz Dalijeve izjave zamijenimo zamjenicom za množinu tada bismo mogli nemirne savjesti uzviknuti: “Nadrealizam to smo mi”.
