Glumac Tihomir Stanić više puta je tumačio lik književnika Ive Andrića, a uskoro će biti emitovana i serija „Nobelovac“, gdje će ponovo staviti „Andrićeve naočare“.
Stanić je podsjetio da je književnika prvi put igrao u televizijskoj drami „Znakovi“ koju je po njegovom djelu radio reditelj Petar Zec, a u podijeli je bio i Petar Kralj.
„Poslije te drame meni je jedan znalac Andrićevog života i savremenik, ozbiljan književni kritičar, rekao kako sam svaki Andrićev gest skinuo i da je sličnost frapantna“, rekao je Stanić u razgovoru za Tanjug.
Od tada se nekoliko puta pojavio u ulozi Andrića, kao u filmu „Lajanju na zveijzde“ reditelja Zdravka Šotre, što se desilo potpuno slučajno.
„Bio sam na železničkoj stanici, čekao sam voz. Oni su tamo snimali neke scene. Tu me Šotra vidio, i palo mu je na um da bi trebalo da igram“, prisjetio se Stanić.
Kao predsjednik Saveza dramskih umjetnika Srbije, vodio je grupu glumaca na snimanje u Banjaluku, gdje mu je direktorka kulturnog centra Banski dvor Vida Grandić predložila da uradi predstavu „Na Drini ćuprija“.
„Pet mjeseci sam radio po pet sati. Pridružila mi se doktor Ljilja Mrkić Popović da mi pomogne oko izbora teksta i dikcijski. To sam 17. aprila 2001. godine izveo na godišnjicu smrti mog oca u Banskom dvoru“, rekao je glumac.
Stanić je naveo da svaki put kad igra predstavu, u kojoj izgovara djelove romana „Na Drini ćuprija“, otkrije neku mudrost preko koje je prethodni put preletio.
„Njegova proza i literatura je kao da se sva mudrost ovog naroda slila u to jedno peru i njegovu briljantnu rečenicu“, ocijenio je Stanić.
Istražujući Andrićev život i način kako da napravi seriju o njemu „Nobelovac“, Stanić je uvidio da je pisac bio jedan od najoklevetanijih ljudi, kao neko ko je bio iznad sredine u kojoj je živio i stvarao.
Prema njegovim riječima, Andrić je bio izuzetno mudar čovjek, kome je bio cilj da preživi u surovim vremenima Drugog svjetskog rata, pošto je došao u okupirani Beograd, iako je imao mogućnost da se kao diplomata skloni u Švajcarsku.
„Rizikovao je život, došao je da podijeli sudbinu naroda kome pripada. Odlučio se da pripada srpskom narodu“, istakao je Stanić.
Pričalo se da je Andrić bio sebičan i velika stipsa, ali je Stanić dodao da je književnik poklonio cijeli iznos Nobelove nagrade za unapređenje bibliotečnog fonda u Bosni i Hercegovini.
Kako je dodao, u seriji „Nobelovac“ pokušali su otkriti par mogućih motiva za njegove postupke, poput odluka da pokloni novac bibliotekama ili da ostane u okupiranom Beogradu.
„Građanski Beograd, koji je bio protiv komunista, prezirao ga je, jer se priključio oslobodiocima. U dijalogu sa stanodavcem kaže da građanski svijet nije uspio da povede narod do slobode. Možda je to bio dovoljan motiv za njega“, naveo je Stanić.
Priznavši da jedva čeka prijem serije „Nobelovac“ kod gledalaca, Stanić je dodao da je to u pozorištu lako, jer odmah vidite dejstvo, dok na filmu ili televiziji morate sačekati.
„Mnogi glumci, koji su prestali igrati u pozorištu, kasnije nemaju baš neke uloge. Bar ih ja ne cijenim koliko sam ih ranije cijenio, jer su prestali da proveravaju svoje dejstvo na publiku“, kazao je Stanić.
Upitan za savjet mlađim kolegama, Stanić je rekao da se može živjeti bez pozorišta, u koje ide samo tri posto ljudi u svijetu, i da se može biti glumac i bez njega – „ali je šteta“.
„Ostaju osujećeni za ogromno iskustvo, a to je zajedništvo, kolektivna igra glumaca na sceni. To se odmah osjeti. I to zajedništvo sa publikom, to kako djelujete na publiku i publika na nas“, istakao je Stanić.
