Metoda 1-2-3 koju je nakon nekoliko godina iskustva osmislio klinički psiholog dr Tomas Felan napravljena je kako bi roditeljima pomogla i pojednostavila njihov zadatak odnosno vaspitanje djece, i svodi se samo na tri jasna koraka:
1. Natjerati dijete da prestane da radi ono što ne želite da radi (ima izlive bijesa, recimo)
2. Motivisati dijete da počne da radi stvari koje želite (da obavlja neke kućne obaveze, radi domaće zadatke…)
3. Povezivanje sa djetetom
Ova metoda je pomogla milionima porodica da budu srećnije, povezanije, jače, a u nastavku je objašnjeno i kako ona funkcioniše.
Kako funkcioniše 1-2-3 metoda Ono što ovu metodu čini tako efikasnom je što roditelje podstiče da pričaju manje. Kada dijete ima tantrum, vaši pokušaji da ga urazumite i objasnite mu nešto samo stvaraju buku u njegovoj glavici.
Zato se 1-2-3 metoda fokusira na mirnu, neverbalnu komunikaciju i signale koji mališanu pomažu da reguliše svoje emocije i bolje reaguje na situaciju.
Kako je objasnio doktor, ova metoda je pogodna za vaspitanje i disciplinovanje djece od dvije do 12 godina, a objasnio je i kako se primjenjuje.
„U situacijama kao što su tantrumi koristimo sistem signalizacije koji se naziva brojanje. Ako pokušavate da navedete dijete da uradi nešto pozitivno poput toga da pojede večeru ili ode na spavanje, koristimo rutine umjesto pričanja. Dakle, imamo alternative pričanju“ , kaže dr Felan.
Objašnjeno na primjeru, to znači da kada vaše dijete radi nešto što ne želite da radi, vi kažete: „To je jedan“ , pa sačekate pet sekundi. Ako i dalje to radi, kažete: „To je dva“ .
Opet čekate pet sekundi, ukoliko dijete i dalje prestalo da radi, kažete „to je tri“ i odmah mu date posledicu, što je obično pravljenje „tajm-auta“.
Ono što je ključno kod ove metode je da osim ovih riječi “ to je jedan“, „to je dva“, „to je tri“ ne izgovarate ništa drugo, ali i da se trudite da ne pokažete emocije, prenosi popsugar.com.
Kada istekne pauza na kojoj je dijete bilo, ne upuštajte se u razgovor sa njim, već ga prosto pustite da nastavi da se igra kao prije „kazne“. Jedini izuzetak kada bi trebalo da govorite je onda kada dijete pokazuje neko novo ponašanje, ili ono koje je neuobičajeno ili opasno.
Čitava ideja je da roditelji sa manje priče i emocija izbjegnu da i sami imaju emocionalne ispade, da ne izgovaraju prazne prijetnje, ne uzbuđuju se previše i ne viču na mališane.
