Od prvog susreta sa dokumentima o Jasenovcu do „Zlatnog reza 42 – Djece Kozare“, Lordan Zafranović gotovo čitav stvaralački vijek posvetio je jednom pitanju – kako čovjek postaje zločinac. Novim filmom, kaže, želi da zatvori taj krug, zatraži oprost od žrtava i poslije decenija bavljenja zlom okrene se – ljubavi.
Zafranović je, gostujući u emisiji „Za stolom s Apostolom“, napominje da je njegovo bavljenje zlom počelo poslije susreta sa dokumentima i svjedočanstvima o Jasenovcu, kada je već bio školovan i formiran reditelj.
„Nisam mogao da shvatim, kada sam vidio tu postavku i te dokumente, to monstruozno pojedinačno ubijanje i jednu strahovitu sliku o nama ljudima – šta smo mi zapravo. Bilo me je zaista stid što sam te vrste“, kaže Zafranović.
Tada je, ističe, odlučio da film, koji za njega predstavlja „sveti medij“, posveti analizi zla koje se nije dogodilo negdje daleko, već u njegovoj neposrednoj okolini.
Polazio je, kaže, od uvjerenja da čovjek u sebi nosi i dobro i zlo i da okolnosti, ideologija, propaganda i politika mogu da pokrenu ono najmračnije u njemu. Upravo zbog toga je želio da istraži trenutak u kojem običan čovjek prelazi granicu i postaje zločinac.
„Radio sam filmove da se to zlo Jasenovca više nikada ne ponovi. To mi je bio glavni cilj“, naglašava reditelj.
Iako je nastao poslije višedecenijskog proučavanja dokumenata i svjedočanstava, Zafranović naglašava da „Zlatni rez 42“ nije dokumentarni već igrani film. Pojedini likovi predstavljaju spoj više istorijskih ličnosti, a namjera nije bila rekonstrukcija svakog događaja, već stvaranje savremene drame o mehanizmu zla.
„Ovaj film je fikcija. On ujedinjuje u jednoj ličnosti nekoliko ličnosti. Ovaj film je zapravo savremena drama o zlu. To je moj pogled na svijet danas“, objašnjava Zafranović.
U središtu njegovog interesovanja je pitanje kako ideologija može da oslobodi nasilje u čovjeku. Posebno ukazuje na rasne zakone u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji su omogućili progon i ubijanje ljudi druge vjere i nacionalnosti bez straha od kazne.
Zafranović smatra da film ima mogućnost koju nemaju drugi oblici umjetnosti – da u realnom prostoru i vremenu pokaže preobražaj čovjeka i složeni odnos dobra i zla.
„Ja govorim o nama. Mi smo sposobni za sve. Samo je pitanje kada i na koji način nas neko povuče i krenemo. Umjetnici su ti koji bi trebalo na to da upozoravaju“, ističe reditelj.
Istovremeno, u filmu ne vidi samo priču o zločinu. Nasuprot zlu postavlja dobro, koje, kako kaže, svaki čovjek takođe nosi u sebi. Jedan od najvažnijih primjera je lik svetog Vukašina, čiji pogled razara sigurnost jednog od dželata.
„Imamo strahovito veliko dobro u sebi. Kada bi se to dobro na neki način ujedinilo, bila bi to apsolutna pobjeda jedne nove civilizacije. Moramo da ujedinimo dobro“, poručuje Zafranović.
Jedna od centralnih linija filma prati djecu Kozare i odnos dječaka Baje, kojem je porodica ubijena, i djevojčice Zore. Paralelno se razvija neobičan odnos Baje i ustaškog zločinca Lovre.
Upravo u takvim odnosima, smatra Zafranović, film može da prikaže ono što je riječima gotovo nemoguće objasniti – istovremeno prisustvo privrženosti, straha, potrebe za preživljavanjem, dobra i zla.
Posebno mjesto ima Bajino oproštajno pismo Zori. U njemu joj poručuje da je, uprkos svemu što je preživio u Jasenovcu, upravo tamo proživio najljepše dane zato što je ona bila pored njega.
„Ja sam te ovdje, u Jasenovcu, gdje je bilo toliko zla, imao pored sebe i tu sam imao najljepše svoje dane. To je izjava koja jednostavno graniči sa bogom“, smatra Zafranović.
Ipak, srećnog kraja nema. Baja, opterećen onim što je proživio i sopstvenim odnosom sa zločincima, ne može jednostavno da nastavi život.
Simboličan je i završni motiv noža. Baja ga baca uvis, prema nebu, ali se on na kraju vraća čovjeku.
„Vi ste napravili nož, ne ja. Ja vam ga vraćam da to riješite konačno“, objašnjava Zafranović simboliku te scene, dodajući da nož na kraju ostaje u riječnom mulju – odakle ga neko ponovo može pronaći.
Zafranović film vidi i kao lični čin prema žrtvama Jasenovca. Poslije premijere rekao je da predstavlja njegov lični oprost srpskim, jevrejskim i romskim žrtvama.
Pozivajući se na čin njemačkog kancelara Vilija Branta, koji je kleknuo pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta, Zafranović kaže da on, kao umjetnik, nema političku moć da govori u ime čitavog naroda, ali ima mogućnost da govori u svoje ime – filmom.
„Ja kao umjetnik mogu jedino sam. U ime svog naroda mogu da kleknem samo preko filma i da kažem: ‘Oprostite, molim vas, u moje ime’“, ističe Zafranović.
Upozorava i na opasnost revizije istorije, u kojoj se, kako kaže, mijenjaju uloge počinilaca i žrtava i relativizuju istorijske činjenice.
„Nijedan jedini čovjek nije došao niti je uticao na mene. Nijedan cenzor nije došao, nijedan čovjek da mi kaže da bi nešto trebalo skinuti. Napravio sam ga potpuno slobodno i iza njega apsolutno stojim u svakom kadru. Niko nije uticao – samo ja. Preuzimam maksimalnu odgovornost“, naglašava reditelj.
Navodi da je projekat najprije pokušao da realizuje u Hrvatskoj, jer smatra da je taj film upravo tamo najpotrebniji. Obratio se i premijeru Andreju Plenkoviću, ali odgovor nije dobio.
Poslije toga projekat je realizovan uz podršku iz Srbije i Republike Srpske. Zafranović navodi da su sredstva stigla iz više izvora, među kojima su Republika Srpska, televizija, Telekom, pokrajinska vlast u Vojvodini i Srpska pravoslavna crkva.
Snimanje je, kaže, bilo izuzetno teško – na temperaturama i do 42 stepena, uz komarce, oluje i druge nepogode – ali je cijela ekipa bila posvećena projektu.
Govoreći o svom opusu, Zafranović se prisjetio saradnje sa Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Filipom Davidom, Borislavom Pekićem i drugim piscima sa kojima je dijelio interesovanje za nacionalizam, rat i prirodu zla.
Odgovarajući na kritike da je „Zlatni rez 42“ politički ili propagandni projekat, Zafranović tvrdi da tokom snimanja nije trpio bilo kakve pritiske.
Posebno je govorio o filmovima „Krv i pepeo Jasenovca“, „Okupacija u 26 slika“ i „Testament“.
„Krv i pepeo Jasenovca“ bio je, prema njegovim riječima, među kandidatima za američkog Oskara za dokumentarni film, ali je tadašnja Jugoslavija odustala od kandidature. „Okupacija u 26 slika“ suočavala se sa zahtjevima za izmjene i skraćivanje, a Zafranović kaže da je odbio i mogućnost da skrati čuvenu scenu zločina u autobusu, iako mu je preneseno da bi mu to značajno povećalo izglede za Oskara.
„To bi bio zločin prema filmu“, kaže danas.
Posebno težak period uslijedio je početkom devedesetih, kada je, dok je radio na „Testamentu“, napustio Hrvatsku. Filmski materijal je, prema njegovim riječima, iz Zagreba iznio preko Slovenije, a zatim ga prebacio u inostranstvo i završio film u Češkoj.
„Testament“ je u jednom trenutku trebalo da bude njegov posljednji film, jer je vjerovao da umjetnost nije uspjela da spriječi tragediju na koju je godinama upozoravao. Ipak, vratio se režiji.
„Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ traje četiri sata i sedam minuta. Zafranović priznaje da je svjestan da je to veliki izazov za bioskopsku distribuciju i publiku, ali tvrdi da film nije mogao da skrati a da ne naruši njegovu cjelinu.
Pokušaje skraćivanja poredi sa oduzimanjem djelova tijela.
„Možete bez jedne ruke, pa skinete jednu ruku. Možete bez jednog uha, pa skinete uho. Možete bez jednog oka, možete bez jedne noge – i onda vidite da ste napravili invalida. Neka ostanu ruke, neka ostanu oba oka, inače bi to bilo sakato“, kaže Zafranović.
Napravio je i kraću verziju usredsređenu na logor, koja traje dva sata i 55 minuta, ali je sudbina te verzije i dalje pitanje distribucije.
Poslije „Zlatnog reza“, Zafranović kaže da više ne želi da se bavi zlom. Poslije filmova u kojima je decenijama pokušavao da razumije kako čovjek postaje zločinac, želio bi da se okrene suprotnom polu ljudske prirode.
„Više se neću baviti zlom. Pokušaću da se bavim ljubavlju“, najavljuje Zafranović.
Za „Zlatni rez“ kaže da je sada najvažnije što je uopšte nastao.
„On je rođen na premijeri u Sava centru. Ja sam sada olakšan kao rodilja poslije rađanja i čekam, pazim da to dijete dobije prve korake i da krene u svijet. Veliko je zadovoljstvo što je napravljen“, zaključuje Lordan Zafranović.
