Odluka Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske da Andriju Mandića, Milana Kneževića i Aleksu Bečića proglasi za nepoželjne osobe u Hrvatskoj, snažna je potvrda da Zagreb želi da aktivno utiče na političke procese i promjenu vlasti u Podgorici.
To je bilo jasno još od prvoga dana od kada je Hrvatska uputila energičan protest zbog izglasavanja rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom Parlamentu. Ovim činom Zagreb je hiruški precizno nacrtao političke snage koje bi želio da vidi van sistema crnogorske vlasti, jer proglasiti porsonama non grata političare koji obnašaju tako visoke državne funkcije u susjednoj državi, znak je jedino maksimalne isljučivosti i zatezanja odnosa.
Ovako uvrjedljiva i nesrazmjerna reakcija Hrvatske s obzirom da ta zemlja nije niti bi smjela biti naslednica NDH, samo je na prvi pogled zapanjujuće čudna. Jer uvijek treba naglasiti – zvanični Zagreb bi mogao imati povod i opravdanje za ovakvo agresivno djelovanje, samo u slučaju da je crnogorski parlament kojim slučajem osudio akciju „Bljesak i Oluja“ koja je direktno vezana za modernu hrvatsku državnost.
U tom duhu, izjava hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana da ne planira blokirati Crnu Goru na putu u EU djeluje krajnje neubjedljivo. Ulazak Crne Gore u EU u trenutku promjene svjetskog sistema i rađanja mulitoplarnog poretka doslovce predstavlja geopolitički interes Brisela. A Hrvatska, koliko je poznato, nije ni Francuska, niti Njemačka, a ponajmanje najuticajnja zemlja EU – što su paradoskalno SAD, da može odsudno uticati na tu odluku.
Dakle, lijepo je čuti da Hrvatska neće blokirati Crnu Goru, ali što bi naš narod rekao – gospodine Grlić Radman – „hvala Vam na priganicama“.
U saopštenju Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske između ostalog stoji formulacija da – „Hrvatska podržava evropsku Crnu Goru“. Svaka koincidencija sa predizbornim sloganima i retorikom DPS-a i njegovih tradicionalnih trabanata, u ovom slučaju krajnje je namjerna.
To uopšte nije čudno. Zagreb je sasvim lijepo sarađivao sa režimom Mila Đukanovića, postavljajući se u mnogim prilikama kao tutor vlasti u Podgorici. To tutorstvo se ogleda u tome što određeni broj crnogorskih kadeta godinama prolazi drenažu na Vojnoj akademiji „Franjo Tuđman“ u Hrvatskoj, prvi doktor crnogorskog jezika i književnosti, Adnan Čirgić, tu titulu je zanimljivo zaradio ne u CG – već na Sveučilištu J.J. Štrosmajera u Osijeku, da bi kasnije mogao da nastavi svoju misiju… Primjeri za takvo projektovanje uticaja su naravno brojni, i idu sve do onih banalnih ali i simbolički važnih, da je i crnogorsko ministarstvo spoljnih poslova najednom postalo ministarstvo „vanjskih“ po uzoru na hrvatske kolege…
Ipak, ono što Hrvatsku posebno tangira su svakako pitanja Prevlake, vlasništva nad školskim brodom Jadran ili pak Bokeljske mornarice i dijela kulturnog nasljeđa Boke, za koje Hrvatska tvrdi da su dio kulturnog nasleđa Hrvata.
Zanimljivo, pod DPS režimom Crna Gora je defakto pristala da najmanje polovinu nominacije Bokeljske mornarice za Unesko podnese samostalno Republika Hrvatska što je potez bez presedana. Istorija na pamti slučaj da se neka zemlja dobrovoljno odrekla vlastitog kulturnog nasleđa u korist neke druge. Nažalost, tako snishodljivu i kooperativnu vlast u Podgorici zamijenila je druga koja iako stidljivo, za sada pokazuje određene naznake državnog dostojanstva.
Nema sumnje da Zagreb ne želi takvu CG, te da preferira onu koja će gajiti bolje „dobrosusjedske“ odnose, što je samo kodni naziv da se radi u skladu sa interesima Hrvatske.
S obzirom da nema druge mehanizme, potez da određene ljude u vrhu crnogorske vlasti proglasi za nepoželjne, upućen je ponajprije kao poruka političkoj javnosti Crne Gore da sa istima nema saradnje, te da ih treba mijenjati ako Crna Gora želi u EU. Na svu sreću, Hrvatska koja ovakvim ponašanjem pokazuje krajnje nepoštovanje prema Crnoj Gori, svjetlosnim je godinama daleko od realnog uticaja na donošenje takvih odluka.
