Kaznena politika za vršnjačko nasilje je blaga i u tom pravcu se moraju preduzeti mjere, saopštila je za Portal RTCG poslanica Pokreta Evropa sad (PES) Branka Marković
Najviše nasilja ima među učenicima od šestog do devetog razreda, a zatim među učenicima trogodišnjih srednjih stručnih škola. To je evidencija Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija odakle je tokom ove godine zabilježeno 114 slučajeva raznih oblika vršnjačkog nasilja u školama i školskim dvorištima na teritoriji Crne Gore.
Marković ističe i da je povjerenje u sudski sistem poljuljano, čemu je, kaže, dodatno doprinio i nedavni slučaj oslobađanja osumnjičenog za ranjavanje maloljetnika u Baru. Profesor cetinjske gimnazije Petar Špadijer poručuje da je bezbjednost djece imperativ, kako u školskom dvorištu tako i u samoj školi.
Ona napominje da na agresiju djece i omladine utiču neprimjereni sadržaji na društvenim mrežama i u igricama, koje su pune nasilja, a problem je i što djeca jako rano budu izložena i odrastaju uz takve sadržaje, koji su, kako navodi, opasni po njihovo emotivno, intelektualno i socijalno razvijanje.
Presudnu ulogu u svemu tome, kaže, imaju roditelji, koji treba što više da razgovaraju i provode vrijeme sa svojom djecom, objašnjavajući im i stalno ponavljajući koliko sve to loše utiče na razvoj ličnosti.
“Takođe, nije samo nasilje u školi, ono je prisutno svuda, tako da je poslednji alarm za roditelje da moraju pratiti ponašanje svog djeteta i dati mu podršku i potrebnu pomoć ako dijete krene lošim putem. Bilo bi dobro da na nivou opština postoje dnevni centri za podršku djeci koja su žrtve nasilja, a i nasilnicima i njihovim roditeljima besplatni tretmani psihologa i slično”, ukazuje Marković.
Sa druge strane, profesor cetinjske gimnazije Petar Špadijer ukazuje da je bezbjednost djece u svakom smislu imperativ, zbog čega su svi nastavnici u obavezi, i profesionalno i moralno, da brinu o bezbjednosti djece koja su im povjerena.
“Na nivou škola postoje dežurstva nastavnika, koja se sprovode unutar objekta, ali i u školskom dvorištu, naročito u osnovnim školama. Svi nastavnici su obavezni, i profesionalno i moralno, da brinu o bezbjednosti djece koja su im povjerena. No, da li su i pored svega mogući ekscesi. Nažalost, jesu. Sama školska dvorišta su loše obezbijeđena i pristupačna su građanstvu, a svjesni smo da se ne ponašamo svi na isti način prema zajedničkoj svojini. Potom, naročito u Podgorici i Budvi, broj učenika u školama višestruko premašuju kako prostorne tako i kapacitete ljudstva. To je povezan niz faktora koji povećavaju rizik pri boravku djece u školi”, kaže Špadijer.
U tom smislu, predlaže i određene bezbjednosne mjere. Jedan krak rešenja, kako navodi, moralo bi biti ograđivanje školskih dvorišta koja van radnog vremena ne bi bila pristupačna za posjećivanje, te zapošljavanje službenika koje bi, tokom radnog dana, obavljalo funkciju portira na ulazu u školu.
“Sledeći, a neuzbježan korak je izgradnja novih školskih objekata koji bi rasteretili postojeće. Zatim, osigiravanje svih predmeta koji bi mogli biti opasni po djecu (golovi, koševi, ograde i sl. Na kraju, obavezni časovi fizičkog vaspitanja (klasična fiskultura) koji bi povratili zanemarenu motoriku i koordinaciju školske djece”, navodi on.
“Kaznena politika preblaga”
Porodica osamnaestogodišnjeg Darisa Mujića, koji je teško povrijeđen u dvorištu barske Gimnazije, organizuje danas još jedan protest sa kojeg će, kako su najavili, tražiti reformu zakona o maloljetničkoj delikvenciji i stvaranje bezbjednijeg okruženja za učenike.
Osumnjičeni za Denisovo ranjavanje, godinu mlađi A.K. nakon uboda osamnaestogodišnjaka proveo je u pritvoru svega devet dana. Zbog takve odluke Višeg suda, u Baru se drugu nedjelju zaredom organizuju protesti protiv nasilja.
Komentarišući ovaj slučaj, Marković kaže da je kaznena politika za vršnjačko nasilje blaga i u tom pravcu se moraju preduzeti mjere.
“Čini mi se da je povjerenje u sudski sistem poljuljan, upravo zbog oslobađanja napadača iz Bara. Stiče se utisak da kaznena politika ne daje rezultate u onom smjeru koji je realno i očekivati, prvenstveno da od takvih djela obeshrabri i odvrati potencijalne delikvente. Zato su strožije kazne neophodne”, kaže Marković.
Takođe, navodi ona, što efikasnije se moraju i procesuirati i sankcionisati svi slučajevi nasilja u školama. Kaže da bi brži sudski procesi i odlučnije kazne, u konačnom, imale bi za rezultat veće povjerenje u pravosudne institucije sa porukom da je nasilje u obrazovnim institucijama neprihvatljivo.
“Svi zajedno moramo zaštiti našu djecu. Roditelji treba da pomognu školama da reše postojeću situaciju i da shvate da sve preduzete mjere imaju za cilj najbolji interes djeteta. Roditelji treba da budu prvi saveznici škole, zajedno treba da pronađu rešenje, a pojačan vaspitni rad da bude obavezna mjera. Složila bih se i sa preporukama da je neophodna reakcija škole čak i kada đaci prave sitne prekršaje, kao što je kašnjenje na čas ili ne donošenje školskog pribora. Ako se na te male signale ne reaguje, oni mogu dovesti do ozbiljnih incidenata kasnije, tako da svi moramo dati lični doprinos u prevenciji i suzbijanju vršnjačkog nasilja”, ocjenjuje naša sagovornica.
Kaže da je cjelokupna crnogorska javnost duboko potrešena i zabrinuta nakon epiloga posljednjeg slučaja u Baru.
“Duboko saosjećamo sa porodicom povrijeđenog dječaka i da mu želimo brzo ozdravljenje. Bez namjere da utičemo na sudsku vlast, ne mogu da se ne zapitam da li su uzeti u obzir i strah i nesigurnost koju trpi porodica žrtve ali i kakva poruka se šalje puštanjem iz pritvora, naročito ako znamo da pritvori mnogima traju mnogo duze i za mnogo blaža krivična djela”, pita Marković.
Primijeniti finski metod
“Svjedoci smo učestalih, nemilih događaja, vršnjačkog nasilja koja se dešavaju u školskim ustanovama, kako u regionu, tako i kod nas. Navešću najnoviji, zvaničan podatak, da je u Srbiji zabilježeno više od 2.000 slučajeva prijava nasilničkog ponašanja od maja 2023. godine do danas, kao i da je više od polovine, ukupnog broja adolescenata, pretrpjelo neki oblik nasilja. To je samo jedan u nizu primjera iz našeg regiona koji su slični ili skoro identični”, kazala je Marković.
Smatra, kaže, da se treba ugledati na najbolje, a to znači primjenu metode koja je osmišljena u Finskoj.
“Dakle, Finci su pomoću KiVa metode, koja je naučno dokazana, iskorijenili vršnjačko nasilje. Samo nakon prve godine primjene iz više od 1.000 finskih škola, značajno je smanjeni maltretiranje i uznemiravanje među vršnjacima. Osim toga, postižu se važni ciljevi, kao što je veća motivacija za sticanje novih znanja, te tako i bolji rezultati u školi. Pokazalo se da je evidentno smanjenje anksioznosti i depresije, kod svih uzrasta, dok je nakon primjene metode, 98 odsto žrtava je reklo da im se situacija poboljšala”, poručuje Marković.
Ističe da čak 90 odsto škola u Finskoj koristi ovu metodu, koja se, kako kaže, već proširuje i primjenjuje u drugim školama u Belgiji, Švedskoj, Estoniji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Novom Zelandu i Španiji, što dokazuje njen uspjeh i efikasnost.
“Program se zasniva na intervenciji i prevenciji. Oni koriste virtuelno poštansko sanduče gdje se slučajevi maltretiranja mogu anonimno prijaviti. Imaju učitelja kojem mogu da vjeruju, jer djeci u školi treba odrasla osoba koja ih sluša, razumije i brine o njima. U vrijeme odmora nastavnici prate njihovo ponašanje. Oni podržavaju žrtvu i senzibilišu svjedoke. Učenici uče da budu više empatični kroz različite igre i simulacije.Ukupno tri stručna nastavnika su zadužena da umire žrtvu i da vode dijalog sa nasilnikom dok se problem ne riješi. Oni mnogo rade na emocijama i vrijednostima. Djeca uče kako da identifikuju šta njihovi vršnjaci osjećaju kroz neverbalni jezik i rade na tome da imaju empatiju i poštovanje prema drugima. Učenici koji učestvuju u “KiVa” programu dobijaju oko 20 časova u sedmoj, desetoj i trinaestoj godini. Na ovaj način stručnjaci mogu da identifikuju različite vrste maltretiranja u zavisnosti od uzrasta i rade na tome da ga okončaju”, poručuje Marković.
