Bez obzira o kojoj ideologiji je riječ, ništa brže od ideologije ne zbliži i grupiše ljude s jedne strane, ali i polarizuje društvo, s druge strane. Usud ljudske civilizacije je neprekidno i nazaustavljivo kretanje u razapetosti između ovih dviju krajnosti ljudskog ponašanja: individualnog zbližavanja i grupnog razvrstavanja. Zavisno od vjerujućeg (ideološkog) opredeljenja, ljudi se svrstaju na jednu ili drugu stranu.
Kada je rat u pitanju ili je “na vidiku”, individualna i grupna (pre)grupisavanja dobijaju na životnoj važnosti i ubrzanju. Stranački frontovi se brzo stvaraju. Podijeljenim stranama samo treba dati oružje, dati zastavu na kojoj je uctan njihov ideološki znak i rat može da počne.
Unutar sebe – kad rat već počne ili je na horizontu – rat učini istu stranu više druželjubivom. Zbliži grupu čak i emotivno. Učini ljude u grupi i tvrđim i mekšim istovremeno. Tvrđim za ideju za koju se bore, ali i mekšim u međusobnom drugarstvu.
Često se čuje (tačna) konstatacija ljudi koji su pripadali istoj ratnoj “strani” da u svom životu “ nikad nijesu doživjeli više drugarstva nego u ratu ”.
Kod ideoloških ratova osnovno vezivno “tkivo” tj. svijest o ratnom drugarstvu je zajednička ideja, strast i vjera u bolju budućnost društva.
Jasno je da zatvorene ideologije (vjerovanje vjeri) imaju mnoštvo privlačnih, magičnih moći, gotovo hipnotičkih dejstava. Ne bi mnogo pogriješili kad bi kazali da su ideološka drugarstva magneti koji vremenom slabe, a ratna drugarstva se u miru “razmagnetišu” ako tako valja reći. (Od revolucionarnog magneta u miru ostane samo golo gvožđe.)
Za razliku od ratnog ponašanja, u miru se ljudi obratno ponašaju. Najčešće se razjedine po drugim kriterijima i obrascima ponašanja. Ratnu ideologiju u miru zamijene ponajčešće interesima. Ideju revolucije zamijene interesima evolucije. Promijene i dotadašnji stil i oblik života. Čak promjene znaju da idu po emotivnoj dubini pa ideološke (revolucionarne) brakove, zamijene mirnodopskim ljubavima i novim suprugama , novim familijama, novim životom. (Takvi su bili poratni brakovi Đilasa, Tita, Rankovića i brojni drugi.)
Ovakvo revolucionarno-bračno ponašanje u ideološkim društvima je veoma normalno. Jer ne bi bilo partijski prihvatljivo da se Đilas, Josip Broz ili Kardelj , na primjer, ožene sa ženama iz ideološki suparničkog tabora. (Na primjer da se oni ožene sestrom kakvog kraljevskog ministra, ćerkom predsjednika “nenarodne” vlade i slično.)
U miru se često čuje dosta precizna konstatacija da u miru drugarstva među ljudima nema, osim materijalnog interesa. Veoma brzo se ratna drugarstva zamijene poratnim ogovaranjem, a ratno drugarstvo se pretvori čak i u svoju suprotnost – mržnju.
Vezivno tkivo mirnodopskog drugarstva je najčešće novac i konkurencija za poslovne ili državne funkcije. Pa i ljepuškaste sekretarice. Tako od revolucionarnih ideala ostane samo borba za prestiž i golu vlast . Ratna ideologija i njena energija, prirodno, izblijedi i vremenom nestane sa političke, ali ne i sa društvene scene.
Kratko bismo ovdje zaključili, udaljavanjem od ideologije, ljudi se razdruže na jedan način. Ali se približe jedni drugima i funkcionalno povežu na druge načine. Još jasnije rečeno, u ratu isplivaju na površinu ljudske sličnosti koje se silom okolnosti udruže, a u miru isplivaju na površinu ljudske razlike.
Politički rečeno, ideološka druženja traju od sjednice do sjednice, od kongresa do kongresa.
Revolucionarno drugarstvo, s jedne strane, i mirnodopsko razdruživanje, s druge strane, veoma se jasno vidi u međuodnosu Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera.
Pri tome, obojica su pripadali istoj, “lijevoj” ideji, antifašizmu, sličnih crnogorsko-hercegovačkih korijena bez obzira što je Dedijer rođen u Beogradu, skloni pisanju, bliskih administrativnih funkcija a bliskih su i godišta. (Đilas je rođen 1911. godine, a Dedijer tri godine kasnije.)
Obojica su ideološki sazrijevali u različitim uslovima. Đilas je ideološki sazrijevao u predratnoj ilegali, zatvorima i u krugu najviših komunističkih funkcionera. Dedijer je ideološki sazrijevao u znatno nižoj ideološkoj orbiti, građanskoj sredini, novinarstvu i u krugu srednjeg partijskog upravljačkog kadra.
Njihovo druženje je išlo cik-cak uzlaznom linijom do Trećeg vanrednog plenuma CK SKJ januara 1954. godine i koju godinu kasnije. Ovo vrijeme je i kulminaciona tačka blaskosti ovih ljudi. Ali početkom ‘70-tih godina, Vladimir Dedijer je postao Đilasov javni neprijatelj. Pa i mrzitelj.
Koju godinu kasnije, Vladimir Dedijer će se vratiti pod “Titov šinjel”.
Đilas će ostati van tog “šinjela”.
Šire upoređivanje ovih velikana jugoslovenske revolucije zahtijevao bi pisanje podeblje knjige, ako ne i više knjiga. Za novinsku vrstu pisanja navedimo samo nekoliko crtica u formi retrospektive.
Njihovo revolucionarno drugarstvo počinje gotovo pred sam Drugi svjetski rat. (Đilas kao član Politbiroa, a Dedijer kao povjerljiv partijski radnik.) Od novembra 1941. godine počelo je intenzivnije njihovo drugarstvo. Ispomagali su jedan drugom u zajedničkom bježanju pred Njemcima kada su ovi napali “Užičku republiku” krajem 1941. godine.
Tokom rata nijesu imali dužih i intenzivnih druženja, ako zanemarimo njihov propagandni partijski rad (“Proleter” i dr.). Dobar dio vremena provode u Vrhovnom štabu.
Njihovo mirnodopsko druženje i poslijeratna saradnja počinje odmah po oslobođenju Beograda u važnom odjeljenju CK KPJ koji se nazivalo, skraćeno, Agiptrop CK. (Na čelo Agiptropa CK je postavljen Milovan Đilas.)
Agiptrop CK je okupljao “potkovane” ideologizirane intelektualce kod kojih se, naročito u prvima godinama iza rata, osjećala tvrdoća u propagiranju marksističko-lenjinističke doktrine uperene protiv ostataka još živog neprijatelja i stare vlasti.
Administrativno-propagandna saradnja Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera je bila bliska. Vremenom se razvio poluinteresni vid drugarstva, pa i lično prijateljstvo ove dvojice ljudi. Od 1946. godine sa Đilasovom saglasnošću, Vladimir Dedijer je dobio partijsko zaduženje da bude urednik lista “Borba”.
Drugarstvo Đilas-Dedijer se proširilo krajem ‘40-tih godina zajedničkom propagandno-informativnom borbom protiv rezolucije Infombiroa. (Tihi rat između SSSR-a i Jugoslavije, odnosno Staljina i Tita kulminirao je 1948. godine.)
U sukobu sa SSSR-om Milovan Đilas i Vladimir Dedijer su veoma čvrsto, bez imalo kolebanja stali na stranu jugoslovenske nezavisnosti, pa čak i po cijenu sukoba sa SSSR-om. (Ovaj period njihovog druženja je bio približan ratnom drugarstvu. Okolnosti su bile poluratne.) U knjizi Izgubljena bitka Josifa Visarionoviča Staljina Vladimir Dedijer navodi poznatu činjenicu da je odgovor na Staljinovo pismo (rezolucija Infombiroa) od 28. juna 1948. g. napisao Milovan Đilas, a neznatne ispravke dodali Tito i Edvard Kardelj poslije plenuma CK KPJ.
Milovan Đilas je bio u januaru 1951. godine u Velikoj Britaniji u državnoj misiji vezanu za pomoć Jugoslaviji u oružju i hrani. Pratio ga je Vladimir Dedijer ne kao jugoslovenski funkcioner već i kao prevodilac u vrlo povjerljivoj državnoj misiji. Zajedno su primljeni kod Klementa Atlija u Dauning stritu, tadašnjeg predsjednika britanske vlade. Primljeni su i kod Vinstona Čerčila u Bakingem Gejt palati.
Zajedno su posjetili grob Karla Marksa u Londonu, obojica sa kačketima skinutim sa glava.
Početkom septembra 1951. godine Milovan Đilas je predvodio jugoslovensku delegaciju na zasijedanje OUN koje se te godine održavala u Parizu. Referat ispred jugoslovenke delegacije je napisao i pročitao Milovan Đilas s obzirom da je bio predsjednik Komisije za međunaroden veze CK KPJ. Sekretar Komisije je bio Vladimir Dedijer.
Đilas je referat, koji je imao oko 100 kucanih stranica, dao “na čitanje” Edvardu Kardelju. Kardelj nije imao gotovo nikakve primjedbe na izvještaj sa političko-kompozicione strane referata. Nekoliko dana prije Đilasovog istupanja u Specijalnom političkom komitetu OUN, tekst je pročitao i Vladimir Dedijer. Dedijer je imao primjedbe sa pravno-dokumentarne strane i međunarodnog prava. On je primjedbe predstavio Kardelju i Đilasu u veoma oštroj formi . Prvi put se Dedijer nije složio sa Đilasom. Neslaganje je iznio u formi ljutnje na pretpostavljenog. Dedijerove primjedbe su bile opravdane i zasnovane na pravnim činjenicama čime je referat dobio na uvjerljivosti. Đilas je uvažio dio Dedijerovih primjedbi.
Vrlo je vjerovatno da je ratno drugarstvo ove dvojice već 1951. godine bilo načeto ili barem dovedeno u preispitivanje. No po nekoj ratnoj inerciji, drugarstvo je i dalje trajalo.
Vođa engleske laburističke ljevice Anorjan Bevan i njegova suprugu Dženi Li ljeta 1952. godine posjetili su Jugoslaviju. Dočekali su ih Milovan Đilas i Vladimir Dedijer. Između Bevanovih i Đilasa se razvila obostrana simpatija koje se ogledalo ponajprije u bliskosti sagledavanja društvenih kriza u koju su zapali “istočni” komunizam i “zapadna” socijaldemokratija. Bevanovi su se dugo zadržali sa Đilasom na Durmitoru (najviše na Žabljaku) i Biogradskom jezeru.
U vrijeme priprema proliberalnog VI Kongres SKJ koji je održan u Zagrebu krajem 1952. godine, vodeći ljudi u Agiptropu CK ponajprije Đilas – ali i Dedijer i Drenovac kao i ljudi iz “ Književnih novina ” (prvenstveno Oskar Davičo ) – došli su na ideju da pokrenu časopis “ Nova misao ” koji bi na širokoj idejnoj osnovi okupio pisce, umjetnike i naučnike i otpočeo sa kritičkim analizama socijalističkog nasleđa i društvene savremenosti.
Imenu časopisa “kumovao” je Milovan Đilas. Naslov je bio veoma važan, jer se već naslovom izražavalo novo jugoslovensko razmišljanje, nove misli drukčije od SSSR-a.
Milovan Đilas i Vladimir Dedijer su sarađivali u ovom časopisu. (Administrativne poslove oko časopisa obavljala je “Borba” gdje je radio Vladimir Dedijer.)
Rad u “Novoj misli” Đilasa i Dedijera je značajan za aspekt društvene potrebe “podmlađivanja” socijalističkih ideja u Jugoslaviji i kritike lenjinističko-staljinističke dogme.
Ipak, nije bilo riječi o stvaranju političkog opozicionog centra u “ Novoj misli ”. Ali je u časopisu jačala individualna svijest o potrebi novih ne-dogmatskih društvenih (socijalističkih) ideja.
To je i vrijeme (1953. g.) kada Đilas piše seriju tzv, “Borbinih članaka” u kojima “kritikuje” Titovu vlast. Dedijer (usmeno) podržava te Đilasove političke ideje, mada je i to bilo veoma hrabro.
Za (raz)druženje Đilas-Dedijer važan je period pred samo održavanje Trećeg plenuma CK SKJ januara 1954. godine na kojem je Đilas politički “pao”.
U to vrijeme Dedijer je bio veoma čest, gotovo svakodnevan gost kod porodice Đilas. (Đilas je tada živio u vili na Dedinju pored Titove vile. Bio je oženjen sa drugom (“nerevolucionarnom”) suprugom Štefanijom Barić , rodom iz Zagreba.)
Dedijer je Đilasu predlagao mnoštvo ideja i inicijativa o ponašanju na Plenumu.
Moguće je da se u Đilasu tada rodila sumnja u Dedijerovu iskrenost i druželjubivost. Đilas je čak odbio da pročita Dedijerovo napisano istupanje na budućem Plenumu. Time je Đilasova sumnja dobila dublji smisao Dedijerove povezanosti sa “nekim gore”.
Treći vanredni plenum je trajao dva dana. Već prvog dana rada Plenuma govorio je Vladimir Dedijer. Branio je Đilasa sa (elastične) pozicije načina obračuna partije protiv njega. Tumačio je pozitivno većinu Đilasovih “ Borbinih članaka ”, naglašavajući i razlike između sebe i Đilasa.
Ali se, s druge strane, u Dedijerovom izlaganju nije kritikovao Titov stav prema Đilasovim političkim idejama . Naprotiv. Dedijerovo istupanje je išlo u pravcu potrebe za jedinastvom partije na čelu sa Titom.
Đilas je govorio odmah iza Dedijera. Odmah se ogradio od Dedijerovog izlaganja. Očito, bila mu je sumljiva Dedijerova odbrana i “pozadina” te odbrane. (Vjerovatno da je u trenutku odbijanja pomoći Dedijera, Đilas u sebi još imao psihologiju, psihu komuniste.)
Poslije Trećeg plenuma Đilas i Dedijer su se po inerciji , još neko vrijeme družili. Ali već od februara 1954. godine druženje je orjeđalo i na kraju godine gotovo prestalo.
Pa ipak, zajedno su uslovno osuđeni januara 1955. godine zbog pro-liberalnih izjava datim stranoj štampi (AFP). Krajem 1955. godine Dedijer se još upadljivije ograđivao od Đilasovih istupa pred međunarodnom javnošću.
U jesen 1955. godine CK SKJ je počeo obračun sa polu-buntovnim Vladimirom Dedijerom. Uključila se i strana štampa. Posredno i Milovan Đilas, podržavajući Dedijera. Ali idejne saglasnosti između Đilasa i Dedijera više nije bilo, osim “drugarskog” sudskog procesa kada su obojica u jednodnevnom tajnom suđenju (“in camara”) ekspresno uslovno osuđeni na zatvorske kazne. (Đilas na tri godine zatvora, a V.D. na godinu i po.)
Posredstvom Marijana Stilinovića , člana CK SK Hrvatske dvojica velikana jugoslovenske revolucije su se još jednom sastali na “neutralnom mjestu”, u restoranu “ Dva jelena ” u Beogradu 1967. godine. Ovaj “ručak” je značajan jer je definitivno prekinuo tananu nit bliskosti ove dvojice revolucionara.
Ratno drugarstvo se pretvorilo u otvorenu poratnu mržnju Vladimira Dedijera prema Milovanu Đilasu
Početkom ‘80-tih godina Vladimir Dedijer se ponudio (“Politika” 18. XII 1981. godine) da pobije navodne netačnosti iz Đilasove knjige ratnih memoara ( ”Wartime” H.B.Jovanovich, USA ). Ovi memoari su izazvali znatnu svjetsku pažnju i narušili Titovu globalnu harizmu. Tim povodom, Vladimir Dedijer je napisao i objavio podeblju knjigu “ Veliki buntovnik Milovan Đilas ” u kojoj kulminira mržnja V. D. prema Milovanu Đilasu.
Đilas nije bio u mogućnosti da objašnjava netačnosti u ovoj knjizi, jer je bila na snazi partijska zabrana objavljivanja bilo čega što Đilas napiše i objasni. Sama ova činjenica – da se blati i napada čovjek koji nema mogućnost i pravo na medijski odgovor – govori sve o istorijskim “istinama” Vladimira Dedijera i njegovog navodnog disidentstva.
Zaključimo.
Na kraju, ne postoji ni jedan jedini tekst u brojnim svojim knjigama, intervjuima i slično koje je Vladimir Dedijer dao domaćoj ili inostanoj javnosti u kojima kritikuje deficit slobode i demokratije u Jugoslaviji ili smjer njenog razvoja.
Umjesto disidentstva, V. D. se bavio Raselovim sudom putujući širom svijeta, kritikujući tuđu politiku i tuđe pojedince – ali ne i ono što mu je bila pod nosom: Titovu apsolutnu i učaurenu vlast.
