Dugogodišnji ekonomski konsenzus da će kamatne stope ostati niske na neodređeno vrijeme više nije održiv. Čak i ako inflacija opadne, rastući nivoi duga, deglobalizacija i populistički pritisci zadržaće stope u narednoj deceniji višim
Iako su dugoročne realne i nominalne kamatne stope sada blago pale, one su i dalje daleko iznad ekstremno niskih nivoa na koje su kreatori politike navikli. I one će, najvjerovatnije, ostati povišene čak i ako se inflacija povuče. To znači da je vrijeme da se preispita popularno viđenje nacionalnog duga kao „besplatnog ručka“.
Ideja da će kamatne stope uvijek biti niske pružila je dodatnu podršku gledištu da je izražavanje zabrinutosti oko obima duga značilo podršku politici „fiskalne štednje“. Mnogi ljudi vjeruju da budžetski deficiti treba da budu veliki tokom recesije, a tek nešto manji u normalnim vremenima. Činilo se da nikoga ne brinu mogući rizici, posebno oni vezani za inflaciju i kamatne stope. Ljevica se zalagala za korišćenje nacionalnog duga za proširenje socijalnih programa, i to daleko iznad onoga što bi se moglo postići smanjenjem vojne potrošnje, dok je desnica očito povjerovala da je potrebno smanjiti poreze.
Najveća greška je bila korišćenje centralnih banaka za kupovinu državnog duga, jer kada su kratkoročne kamatne stope bile na nuli, troškovi su izgledali minimalni. Ova ideja leži u osnovi savremene monetarne teorije i koncepta „helikopterskog novca“. Posljednjih godina su čak i istaknuti makroekonomisti govorili o mogućnosti da Federalne rezerve otpišu dug američke vlade kupljen u okviru programa kvantitativnog popuštanja, što je izgledalo kao najjednostavnije rješenje za sve potencijalne probleme sa državnim dugom.
Međutim, ovaj pristup pretpostavlja da će, čak i ako globalne realne kamatne stope porastu, povećanje biti postepeno i privremeno. Mogućnost da bi nagli porast kamatnih stopa radikalno povećao otplatu kamata na postojeći dug (uključujući dug koji centralne banke drže kao bankarske rezerve) jednostavno je zanemarena. I zato smo ovdje: Federalne rezerve, koje su ranije plaćale nultu kamatu na te rezerve, sada plaćaju više od 5%.
Uz nekoliko značajnih izuzetaka, ljudi koji su zastupali ideju da je dug besplatan ručak čak ni ne priznaju mogućnost ove nove realnosti. Nedavno sam na jednoj konferenciji slušao govor istaknutog finansijskog komentatora koji je ranije snažno zagovarao ideju „niske stope zauvijek“, a sada očigledno ne shvata da je ona potpuno opovrgnuta. U žustroj debati ovaj komentator je priznao da će, u slučaju da se kamatne stope brzo ne vrate na ekstremno niske nivoe iz 2010-ih, obim budžetskog deficita zaista može postati važno pitanje. Međutim, nije se čulo priznanje da bi postojeći dug mogao postati problem, jer bi ono dovelo u pitanje sve dosadašnje argumente o koristima rasipničke fiskalne politike.
Ili, na primjer, u nedavnom izvještaju o rekordnim nivoima duga u svijetu, predstavljenom čelnicima velikih centralnih banaka na godišnjoj konferenciji u Džekson Holu, Serkan Arslanalp and Barry Eichengreen jasno su izbjegavali da razgovaraju o posljedicama trenutnog prekoračenja duga, kao i o vezi između velikih iznosa javnog duga i usporenog tempa ekonomskog rasta u zemljama poput Japana i Italije.
Da, naravno, nova recesija (kada dođe) će vjerovatno dovesti do značajnog pada kamatnih stopa, potencijalno pružajući privremeni predah jako zaduženom tržištu komercijalnih nekretnina u SAD, gdje danas važi mantra „preživjeti do 2025“. Ovo razmišljanje glasi – ako vlasnici nekretnina mogu da izdrže još godinu dana pada kirija i rasta troškova finansiranja, onda će oštro smanjenje kamatnih stopa u 2025. zaustaviti talas gubitaka koji prijete da uguše njihova preduzeća.
Međutim, čak i ako inflacija padne, kamatne stope će vjerovatno ostati više u narednih deset godina nego što su bile u deceniji nakon finansijske krize 2008. godine. Ovo se objašnjava brojnim faktorima, uključujući veoma velike dugove, deglobalizaciju, povećanu potrošnju na odbranu, prelazak na zelenu ekonomiju, populističke zahtjeve za preraspodjelom prihoda i upornu inflaciju. Čak i demografske promjene, koje se često navode kao argument za trajno niske kamatne stope, mogu drugačije uticati na razvijene zemlje jer moraju da povećaju potrošnju da bi podržale stanovništvo koje brzo stari.
Iako je svijet, nesumnjivo, sposoban da se prilagodi višim kamatnim stopama, adaptacija još nije završena. A to bi moglo biti posebno teško za evropske zemlje, pošto su ekstremno niske kamatne stope lijepak koji je držao eurozonu na okupu. Kada su kamatne stope bile blizu nule, činilo se da mjere Evropske centralne banke, koje su pružale finansijsku pomoć po principu „učinićemo sve što treba“, ništa ne koštaju, ali ostaje da se vidi da li taj blok zemalja može da preživi buduće krize ako realne kamatne stope ostanu na visokom nivou.
Kao što sam ranije pisao, Japanu će biti veoma teško da ograniči svoju politiku „nulte kamatne stope zauvijek“ jer su njegova vlada i finansijski sistemi navikli da dug tretiraju kao slobodan. U SAD bi problemi u sektoru komercijalnih nekretnina, zajedno sa rastućim zaduživanjem, mogli da izazovu novi talas inflacije. Osim toga, iako su zemlje u razvoju sa krupnom ekonomijom do sada uspijevale da se izbore sa višim kamatnim stopama, njihovi budžeti su se našli pod ogromnim pritiskom.
U ovom novom globalnom okruženju, vlasti i ekonomisti (čak i oni koji su ranije zagovarali „zauvijek niske stope“) će možda morati da preispitaju svoje stavove u svjetlu trenutne tržišne realnosti. Da, možete proširiti socijalne programe i povećati vojne potencijale bez velikog budžetskog deficita, ali ako ne podignete poreze onda ćete to morati da platite. I, najvjerovatnije, nas čeka učenje gorke lekcije – da ovaj ručak nikada nije bio besplatan.
