U Crnoj Gori gotovo svaka druga osoba sa invaliditetom (OSI) ne može koristiti javni prevoz zbog nepristupačne infrastrukture, posebno u ruralnim područjima gdje gotovo da ne postoje nikakva prilagođavanja, pokazuju rezultati istraživanja Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).
Ta nevladina organizacije (NVO) je sprovela istraživanje „Na putu prepreka“ u okviru projekta „Mobilnost bez barijera!“, uz finansijsku podršku Ministarstva saobraćaja.
Iz UMHCG su kazali da je istraživanje sprovedeno na uzorku od 96 OSI, korišćenjem kombinovane metodologije – terenskog anketiranja i fokus grupe, sa ciljem da se sagledaju stvarna iskustva, percepcije i potrebe korisnika sistema.
„Uprkos postojećim zakonima i podzakonskim aktima, javni prevoz u Crnoj Gori i dalje ostaje nepristupačan za većinu OSI“, kaže se u saopštenju.
Navodi se da fizičke barijere, poput visokih trotoara, nefunkcionalnih rampi, nedostatka zvučnih i taktilnih oznaka, kao i nepristupačnih stajališta i vozila, svakodnevno onemogućavaju kretanje OSI.
Iz UMHCG su istakli da su zakonima propisane obaveze u vezi s pristupačnošću, ali da je njihova primjena na terenu i dalje nedosljedna.
„Iako tehničke mjere postoje, jasno definisane Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba smanjene pokretljivosti i OSI, njihova realizacija je ograničena i sporadična, dok nadzor gotovo da izostaje“, kazali su iz UMHCG.
Kako su naveli, istraživanje pokazuje i da se OSI u velikoj mjeri oslanjaju na privatne automobile, što dodatno produbljuje socijalnu isključenost onih koji ne posjeduju lična vozila.
Iz UMHCG su upozorili da nedostatak funkcionalnog sistema javnog prevoza ograničava mobilnost, samostalnost i učešće u društvu OSI, što u osnovi predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava.
„Pored fizičkih prepreka, zabilježen je i ozbiljan nedostatak pristupačnih informacija – vozila i stajališta najčešće nemaju zvučne najave niti kontrastne natpise, dok digitalne aplikacije ne funkcionišu ili nijesu prilagođene OSI“, rekli su iz te NVO.
Oni su naglasili da je poseban problem nedovoljna edukacija zaposlenih u sektoru javnog prevoza.
Iz UMHCG su kazali da više od dvije trećine OSI navodi da osoblje, prije svega vozači i dispečeri, ne znaju kako da im pruže potrebnu podršku.
To, kako su dodali, često dovodi do nepristojnog i neprofesionalnog ponašanja, zbog čega korisnici osjećaju dodatnu isključenost i nesigurnost.
Iz UMHCG su ocijenili da se takav odnos ne može ispraviti samo tehničkim rješenjima, navodeći da su ljudi ključni faktor inkluzije.
„Stoga je neophodno uvesti kontinuiranu edukaciju i praktičnu obuku o pristupu osobama s invaliditetom, kao i uspostaviti mehanizme prijavljivanja nepravilnosti u ponašanju zaposlenih“, rekli su iz te NVO.
Kako su naveli, iako tehnologija nudi značajne mogućnosti za unapređenje dostupnosti, ona se u praksi rijetko koristi ili se koristi selektivno.
„Zvučne najave često ne rade, taktilne staze su neredovno postavljene, a digitalne platforme nisu univerzalno dizajnirane“, kaže se u saopštenju.
Navodi se da ispitanici najčešće ističu da je potrebno poboljšanje opreme kao što su rampe, liftovi, zvučna signalizacija i tehnička pomagala.
„Posebno se ukazuje na važnost razvijanja digitalnih alata koji omogućavaju praćenje linija i dolazaka vozila u realnom vremenu, kao i potrebu za edukacijom samih korisnika o korišćenju dostupnih tehnologija“, dodaje se u saopštenju.
Iz UMHCG su kazali da je, pored fizičke i komunikacijske nepristupačnosti, istraživanje pokazalo i zabrinjavajući nivo neinformisanosti o postojećim pravima i olakšicama.
Kako su naveli, iako određeni broj osoba koristi povlastice u javnom prevozu, čak 30,5 odsto ne zna da ima pravo na oslobađanje od određenih naknada, dok više od 70 odsto ispitanih nikada nije polagalo vozački ispit pod prilagođenim uslovima.
„Dostupnost vozila za obuku i polaganje trenutno zavisi od dobre volje privatnih auto-škola, umjesto da bude sistemski regulisana i zagarantovana od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija“, naglasili su iz UMHCG.
Oni su naveli da je nedostatak odgovornosti takođe vidljiv u oblasti parkiranja.
Kako su rekli iz UMHCG, OSI se svakodnevno suočavaju s time da su mjesta rezervisana za njih zauzeli nesavjesni vozači, dok komunalna policija rijetko interveniše.
Prema njihovim riječima, kontrola u izdavanju oznaka za povlašćeni parking gotovo da ne postoji, što otvara prostor za brojne zloupotrebe.
„Stoga je neophodno uvesti strožu kontrolu i razviti jednostavne mehanizme, uključujući digitalne platforme, za prijavljivanje nepravilnosti“, smatraju u UMHCG.
Oni su rekli da sveobuhvatni nalazi istraživanja upućuju na duboko ukorijenjenu zapuštenost sistema, odsustvo institucionalne odgovornosti i nepostojanje centralnog tijela koje bi koordinisalo politiku pristupačnosti.
„Neujednačena i neefikasna implementacija mjera pokazuje da Crnoj Gori nedostaje jasna, međusektorski usklađena Strategija pristupačnosti, kao i institucija koja bi nadgledala njeno sprovođenje, pratila napredak i objavljivala redovne izvještaje“, poručuje se u saopštenju.
