Kao arhitektica i povratnica u Ulcinj, s dubokom zabrinutošću posmatram trenutnu urbanističku situaciju u Ulcinju, ali i u drugim gradovima Crne Gore. Umjesto održivog razvoja, svjedoci smo stihijske izgradnje, urbanizacije vođene interesima privilegovanih grupa, nekontrolisane eksploatacije prostora i potpunog odsustva dugoročne vizije.
Višedecenijsko zanemarivanje javnog interesa u korist kratkoročnih privatnih profita rezultiralo je devastacijom jedinstvenih prirodnih i kulturnih vrijednosti. Nažalost, ovaj problem nije specifičan samo za Ulcinj, već je prisutan širom Crne Gore, gdje se prostor tretira kao roba za trgovinu, umjesto kao neobnovljiv resurs koji pripada svim građanima, a ne samo političkim elitama i privilegovanim investitorima.
Moj povratak u Ulcinj nije samo izraz ljubavi prema ovom gradu, već i osjećaja odgovornosti da se borim za njegov održivi razvoj. Iako Ustav Crne Gore definiše državu kao ekološku, realnost pokazuje suprotno. Umjesto promišljenog planiranja koje poštuje prirodne specifičnosti, svjedoci smo betonizacije, degradacije prirodnih ljepota, ograničavanja pristupa javnim prostorima i gubitka identiteta Ulcinja i Crne Gore u cjelini.
Ulcinj je grad izuzetnog kulturnog i prirodnog bogatstva: od Starog grada, milenijumskih maslinjaka u Valdanosu, Solane kao ekološkog i kulturnog blaga, Šaskog jezera, Kruča sa „potonulim gradom“ Stari Ulcinj, Briske Gore – poznate kao crnogorska Toskana, do Velike plaže i delte Bojane, koje predstavljaju neprocjenjive prirodne vrijednosti i buduća zaštićena područja Natura 2000. Velika plaža već je 1968. godine proglašena spomenikom prirode, što dodatno potvrđuje njen značaj.
Međutim, umjesto odgovornog i planskog upravljanja ovim resursima u korist građana Ulcinja, znači Crne Gore, oni su danas meta tzv. „strateških investitora“.
Uz podršku crnogorskog premijera Spajića, koji je 20. 3. 2025. došao u Ulcinj u svojstvu portparola Alabara (zamislite!), pokušava se realizovati koncept koji predviđa potpunu kontrolu nad Velikom plažom, od Otranta do ušća Bojane. Ovim projektom predviđena je masovna urbanizacija koja bi u potpunosti izmijenila autentičnu strukturu ulcinjske Velike plaže.
Da bi se dobronamjernost investitora i brzo prihvatile i njegova velikodušnost prepoznala, on će za uzvrat da izgradi aerodrom, marinu, bolnicu, univerzitete! – dva tačno, i to jedan primorski a jedan strani (američki!) i dodatnih infrastrukturnih objekata, što jasno ukazuje na koncept „mamac za okupaciju“ ili izgradnja „države u državi“, gdje bi pristup ovom djelu Velike plaže i generalno plaži bio ograničen a možda i u potpunosti nemoguć, a lokalno stanovništvo svedeno na radnu snagu u turističkim kompleksima, ukoliko do tada bude lokalnog stanovništva jer neki od nas nisu uspjeli da migriraju.
Ovakav pristup me podsjeća na strategiju u kojoj se prvo baci „bomba“, a zatim se predstavljaju navodni ustupci kao velikodušnost. U ovom slučaju, odustajanje od devet plaža predstavlja se kao pobjeda, dok se suštinski plan oduzimanja prostora od lokalne zajednice i dalje sprovodi.
Stari-novi zakupci plaža su zadovoljni i naredne četiri godine mogu da obavljaju svoj posao.
Šta je sa ostatkom građana Ulcinja? Da li se njihova volja i interesi uzimaju u obzir, ili se opet odlučuje u uskom krugu povlašćenih?
Dodatno zabrinjava i netransparentnost u donošenju odluka.
Prema nezvaničnim informacijama, kroki koncept je predstavljen samo odabranim političkim akterima, koji su ga neki baš ne krijući oduševljenje dočekali.
Da li je budućnost Ulcinja zaista u rukama nekolicine pojedinaca, čiji interesi ne odražavaju potrebe i stavove građana?
Održivi razvoj Ulcinja ne može i ne smije podrazumijevati zatvaranje prostora, elitizaciju obale i stvaranje enklava za odabrane. Umjesto toga, potrebni su nam planovi koji će adresirati postojeće probleme, unaprijediti infrastrukturu i osigurati dugoročnu održivost.
Posebno zabrinjava sudbina već postojećih 5.000 objekata u zaleđu Velike plaže. Da li iko razmatra kako će se taj prostor dalje razvijati? Hoćemo li imati grad podijeljen na jeftinu zonu iza magistrale i elitnu zonu uz obalu, odvojenu visokim zidovima?
Ulcinju nije potreban novi Diznilend na vodi , već strategija razvoja koja će poštovati njegovu autentičnost, prirodne resurse i kulturno nasljeđe. Ekoturizam, rekreativni i zdravstveni turizam, valorizacija poljoprivrede i lokalne proizvodnje, razvoj kvalitetne infrastrukture – to su pravci kojima treba ići, a ne spekulativni mega-projekti koji zanemaruju dugoročne posljedice.
Turisti ne dolaze u Crnu Goru zbog luksuznih rizorta, već zbog njene netaknute prirode i bogate kulture.
Vjerujem da Ulcinj može i mora biti primjer ekološki odgovorne destinacije, gdje prostor pripada svima, a ne isključivo privilegovanim investitorima.
Borba za očuvanje našeg prirodnog i kulturnog identiteta nije samo pitanje prostora, već pitanje budućnosti i prava svih građana na održiv i dostojanstven život.
