Svi znamo da na malom prostoru Crne Gore ima bezbroj prirodnih ljepota. Imamo more, nevjerovatne planine, zanimljiva jezera, još neistražene kanjone, vodopade, šume iz bajki. Sve u svemu, ljubitelji prirode imaju gdje da pobjegnu od svakodnevice.
Iako volim skoro sve što je djelo majke prirode, planine su mi najmilije. Ne mogu da se odlučim koji mi je masiv od kojeg draži jer me svaki oduševljava na svoj način. Najveći izazov su mi bile planine surove kao što je i ova zemlja. Planine gdje nema drveta da se sakriješ od sunca i gdje svaki korak moraš prethodno da isplaniraš ako misliš da napraviš naredni. Takav je Orjen, a posebno Subra. Subru sam obišla s jedne i sa druge strane i mislila sam da sam dosegla lični vrhunac u pentranju po vrletima naše zemlje.
Kad sam prvi put ugledala fotografije sa Treštenog vrha ostala sam zatečena. Zar je moguće da postoji nešto ovako fantastično, koliko privlačno, toliko i odbojno, zastrašujuće. Trešteni vrh je jedan od vrhova Maganika, visinom daleko od najviših. Naime, na Maganiku ima 6 vrhova visine preko 2000 mnm, a Trešteni vrh ima “skromnih” 1980 metara. To ne umanjuje njegovu čudesnu privlačnost.
Prvi put mi je Maganik privukao pažnju tokom šetnje kanjonom Mrtvice. Maganik natkriljuje kanjon i skoro okomito se spušta ka njemu.
No, da krenem redom. Maganik je planina smještena u samom centru naše zemlje. Sa Prekornicom, Brotnjikom i Kamenikom čini jedinstvenu geomorfološku cjelinu. Najviši vrh Maganika je Međeđi vrh (2138 mnm). Na njega sam se popela u januaru prije dvije godine. Nevjerovatna pojava da u januaru ne bude snijega omogućila nam je da se upustimo u ovu avanturu. Nekoliko naših drugarica je tada išlo na Trešteni vrh. Iako smo ih gledali s visine, mnogo smo im zavidjeli. Smatrala sam ovu turu nedostižnom.
Kasnije je sve više mojih prijatelja planinara uspjelo da stigne do ovog vrha. Ohrabrivali su me da mogu i ja, ali nisam dijelila njihov optimizam. Strahinja, geograf, iskusni planinar i licencirani vodič mi je jednog ponedeljka poslao poruku: “U subotu vodim ekipu na Trešteni vrh. Ideš s nama.” Čitave sedmice sam samo na to mislila. U jednom momentu bih pomislila: “Mogu ja to”, a u drugom bi me fisnulo koljeno. Dvoumila sam se do petka veče, a onda sam se spakovala. Društvo je bilo malo. Osim Strahinje i mene, išle su još tri mlade, spremne i spretne djevojke. Malim autom smo se dovezli do kraja asfaltnog puta (koji je bio u malo boljem stanju nego prije 2,5 godine). Makadamom nas je vozio Kale, Rovčanin, zaljubljenik u Maganik i jedan od njegovih najboljih poznavalaca, jer je po njemu čuvao stoku od malih nogu. Život ga je odveo odavde, ali se sad vraća s namjerom da pokrene turistički biznis. Držim mu palčeve. Meni se put činio lošim, iako rekoše da je popravljen. Dovezao nas je do katuna Poljane, početne tačke za uspon, kako na Trešteni, tako i na Međeđi vrh.
Katun Poljane je “živi katun”, što znači da se na njega izdiže stoka i da tu boravi dok vremenske prilike to dozvole. Nisam vidjela travom manje izdašnu okolinu katuna, ali se to po ovcama koje smo sreli u povratku uopšte ne bi reklo. Naprotiv. Čuli smo da se na katunu nalazi i grupa Čeha i Poljaka. Vidjeli smo im šator, ali do povratka u katun poslije dosta sati nismo vidjeli nikoga, čak ni u daljini. Maganik je toga dana bio samo naš.
Krenuli smo odmah jer smo već kasnili u odnosu na planirano vrijeme. Ponijeli smo po dva litra vode jer preporučenih 3, uz sve ostalo što nam je bilo u rančevima, nismo imali snage da nosimo. Sa katuna se vrlo brzo ulazi u šumu, a nedugo zatim se stiže do raskrsnice kojima se razdvajaju staze za Međeđi i Trešteni vrh. Hodanje stazom koja je vodila kroz šumu bilo je lagano, pravo uživanje.
Na izlasku iz šume sam ostavila štapove jer bi mi kasnije više smetali nego koristili, iako sam se baš srodila s njima i bez njih sam mnogo nesigurnija. Ali, morala sam se kasnije saglasiti, kad se uđe u stjenoviti dio – štapovi su višak. Prosječno vrijeme predviđeno za stazu od Poljane do, bolje reći platoa, nego vrha, je oko 2,5 sata. Nama je trebalo sat i nešto više od toga. Nije glavni razlog za to moja sporost. Htjeli smo da se nadivimo svakoj slici koju vidimo i da je pohranimo u memoriju kako bismo je mogli prizvati kad god to poželimo do kraja života. Jer ono što je počelo da se otvara pred nama je to zasluživalo.
Svaka stijena, milenijumima vajana djelovanjem sunca i padavina, bila je za divljenje. Uvijek sam govorila: “Boljeg vajara od prirode nema”. To se ovdje potvrdilo kao nikad do sad. Izvini, Orjene.
Svaki oblik života na ovom terenu, svaki cvijetak, a da ne pričam o stablu izaziva čuđenje. Nekad prilježno brinemo o nekoj biljci na terasi ili u dvorištu i ugine, a pogledaj ove!
Imali smo veliku sreću i sa vremenom. Paperjasti oblaci koji nisu mirisali na kišu su nas pratili skoro sve vrijeme spašavajući nas od vreline avgustovskog dana. To je još jedan detalj, uz mnoge, koji mi je omogućio da ispunim dugogodišnju želju i popnem se na ovaj čudesni vrh. Najviše su mi, naravno, pomogli saputnici, davanjem psihičke podrške, a na ponekom mjestu i pružanjem ruke.
Usred ovog kamena, prije samog cilja, naišli smo na Stegu, koju bismo mogli nazvati livadom, s obzirom na okruženje. Fotografisala sam je tek u povratku.
Kad smo se popeli do vrha ove “livade” skrenuli smo desno i ušli u lavirint stijena platoa Treštenoga vrha. Ovdje opreza nikad nije dosta. Koncentracija mora da bude na visokom nivou pri svakom koraku. Nedugo zatim bili smo na vrhu. Ni sa čim ne mogu uporediti taj osjećaj. Bila je to mješavina raznih pozitivnih emocija koja se teško može ponoviti. Bar kada je u pitanju divljenje prirodi. Ako bih morala da zamislim kameno more – to bi bilo ovo. Oko nas su bili zadivljujući oblici reljefa, poneke jame su bile za strahopoštovanje, ali se ovuda moglo nesmetano hodati.
Kad smo svi napravili po milion fotografija zapitali smo vođu puta: “Je li to to?”. On je sa zadrškom odgovorio da postoji jedno mnogo dobro mjesto, nedaleko odavde, ali da je malo eksponirano pa nije siguran da možemo… Krenula sam samouvjereno. Kad sam stigla dovde, savladaću i to! Ali, povukla sam se. “Dobro je meni i ovdje. Idite vi slobodno”. Nisu mi dozvolili. Pomogli su mi. Dodali ruku, pridržali nogu i svi petoro smo se našli u centru fantastičnog platoa od kojeg nismo mogli da se odvojimo narednih sat vremena. Mene je od savršenog osjećaja dijelila strepnja kako ću se vratiti, ali je povratak protekao laganije nego što sam očekivala.
Poenta mojih penjanja na vrhove, osim boravka u prirodi i divljenja svim njenim pojavnim oblicima, ispitivanja svojih fizičkih mogućnosti koje se pretežno temelje na psihičkoj snazi, odnosno snazi volje, bio je pogled sa vrha. Ovdje nije takav slučaj. Iako sa Treštenog vrha možeš da vidiš i Komove i Moračke i Kučke planine, to mi je palo, ne u drugi, nego u deseti plan. Ovdje sam se divila samo Maganiku. Zato su mi, osim samog platoa pažnju privukli Međeđi vrh i Babin Zub, vrhovi koji se vide preko Ploča jugozapadno od Treštenog vrha.
Babin Zub se više od 50 godina pamti kao mjesto naveće avionske nesreće na prostoru naše zemlje. U njega je 11. septembra 1973. godine udario udario JAT-ov avion koji je vozio na liniji Skoplje-Titograd. Stradalo je 35 putnika i šest članova posade. Imala sam tada 8 godina i još uvijek pamtim kako su svi u mom okruženju mjesecima bili potrešeni ovom tragedijom iako nije stradao niko koga su poznavali. Danas smo u tolikoj mjeri okruženi tragedijama da smo na njih u velikoj mjeri postali imuni. Još su između Međeđeg vrha i Babinog zuba razbacani pojedini djelovi aviona. Bilo je predloga da se ode i do tamo, ali nije postignut konsenzus.
Povratak mi nije pao nimalo lakše od uspona. Već sam bila umorna, a staza se sastoji od naizmjeničnih uspona i padova, U jednom dijelu nismo išli istom trasom kojom smo se popeli, ali i kada su se te dvije staze spojile povremeno smo se pitale: “Zar smo ovuda prošle?” Ali, uvijek bi se našlo nešto što bi nam osvježilo memoriju, a najčešće grmovi malina oko kojih smo se, između ostalog, zadržavali tokom uspona. Koljeno je počelo da me pozdravlja, ali sam mu otpozdravila: “Sad možeš šta god hoćeš. Popela sam se na Trešteni vrh!” I ne samo na kraju ture, već i danas, nedelju dana kasnije, ja sam presrećna zbog tog pregnuća kao da sam dobila Trinaestojulsku nagradu za buduću knjigu.
Savjeti iz prve ruke: Ne krećite bez iskusnog vodiča. Idite u malim grupama. Ponesite dosta vode. Budite više nego oprezni pri svakom koraku. I još nešto: ako ikako možete, ponesite dron. Jer, čini mi se da nema mjesta u Crnoj Gori, gdje je neophodniji. Pošto ja nemam dron, a da biste do kraja sagledali izuzetnost Treštenog vrha, pogledajte priču mojih prijatelja Lokalnih hodača kojima je Strahinja bio vodič prije godinu dana.
