Tuče u školama i školskim dvorištima, prijetnje, nasilje među vršnjacima…teme su koje mjesecima pune novinske stupce crnogorskih medija, rezervisane za crnu hroniku. I dok javnost primjećuje eskalaciju vršnjačkog nasilja, nadležni poručuju da su za to dijelom odgovorni upravo mediji – posvećujući tom problemu značajnu pažnju.
Iz crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova u petak, 12. maja, saopšteno je da u zvaničnim policijskim statistikama nije evidentiran porast vršnjačkog nasilja, ali da je u posljednjih par mjeseci javnost okupirana brojnim slučajevima.
To su saopštili nakon, dan ranije održanog konstitutivnog sastanka Radnog tima MUP-a za suzbijanje vršnjačkog nasilja, koji je formiran na inicijativu ministra Filipa Adžića .
Istakli su i da je taj tim formiran “usljed izražene medijske percepcije povećanja broja djela sa elementima vršnjačkog nasilja, izražene zabrinutosti javnosti i podnijetih predloga NVO sektora za preduzimanje pojačanih aktivnosti iz nadležnosti Ministarstva s apelom na zaštitu djece”.
Iako se duže od deceniju priča o vraćnju policajaca u školska dvorišta, iz MUP-a su ponovo zaključili da je potrebno preduzeti dalje mjere na jačanju kadrovskih kapaciteta Uprave policije, razmatranju formata i mogućnosti za ponovno pokretanje projekta “Policajac u zajednici”…
Projekat “školski policajac”, tokom kog je u svakoj obrazovnoj ustanovi, svakodnevno boravio po jedan policajac koji je nadgledao djecu, čime su šanse za nasilje među njima bile smanjene, “završen” je prije deceniju i po. Trajao je od 2005. do 2008. godine, a nekoliko godina nakon što je “školski policajac” prestao da nagleda učenike, Ministarstvo prosvjete je 2015. godine iniciralo formiranje Radne grupe čiji zadatak je bio da sprovedu projekat “Školski zaštitar”.
Međutim, projekat kojim bi se poboljšala bezbjednost u školama, nikada nije zaživio.
Na zvaničnom sajtu Privatne ustanove “Urban protectiom trainning centar Montenegro”, piše da su oni koncipirali projekat “Zaštitar u školi”, za koji su dobili podršku Ministarstva prosvjete. To su saopštili još prije sedam godina, navodeći da su istraživanjem došli do podataka da je vršnjačko nasilje postalo alarmantno i da je u stalnom porastu.
”Formiraćemo elitnu jednicu koja će u svakom momentu biti spremna da adekvatno detektuje sve oblike vršnjačkog nasilja i da pravovremeno, u skladu sa projektnim planom, reaguje i dostavlja informacije Nastavničkom vijeću. Elitna jedinica zaštitara će realizovati i aktivnost preveniranja kroz aspekat bezbjednosti i opšteg društvenog dobra i prospeiteta”, predočili su oni svoj plan još u julu 2016. godine.
Do danas Ministarstvo prosvjete nije realizovalo taj projekat.
Da se u škole vrate policajci, sredinom marta 2023. godine tražila je i direktorica podgoričke Osnovne škole “21. maj” Leposava Furtula . To je učinila nakon trećeg objavljenog slučaja vršnjačkog nasilja u samo deset dana.
Njen apel podržala je i Nevladina organizacija Akcija za ljudska prava (HRA), odakle su tada poručili da bi uvođenje školskog policajca doprinijelo sprečavanju neželjenih incidenata, obezbjeđivanju bezbjednosti djece, suzbijanju kriminala u školskom okruženju i jačanju uloge policije u prevenciji nasilja.
”Škole moraju biti bezbjedno mjesto za svu djecu, a ne izvor fizičkih i psihičkih trauma”, kazali su tada iz HRA.
Policajci se, međutim, još nisu vratili u dvorišta crnogorskih škola.
To nije učinjeno ni nakon tragedije u Beogradu, nakon koje su crnogorski osnovci počeli da prijete zločinom ili da, pak, veličaju trinaestogodišnjeg masovnog ubicu.
Najalarmantniji slučajevi bili su u Spužu i na Žabljaku, ali ni djevojčica iz Osnovne škole “Njegoš” u Spužu i učenik Srednje mješovite škole na Žabljaku po ocjeni tužioca neće odgovarati.
Prema saznanjima Vijesti, osnovka iz Spuža napravila je spisak odjeljenja te škole sa naznačenim vremenom akcije, a na mapi je zaokružila i kabinet direktora te obrazovne ustanove i pored napisala: “Ubistvo”.
Navodno, na spisku je napisala i kakve vrste oružja bi koristila.
Policija nije pronašla spisak učenika, ali jeste mape koje je djevojčica pravila, o čemu je obaviješteno tužilaštvo i Centar za socijalni rad.
U drugom slučaju, srednjoškolac sa Žabljaka na društvenoj mreži podržao je zločin u Beogradu, zbog čega je reagovala tamošnja policija. Tužilac je ocijenio da taj tinejdžer nije počinio nijedno krivično djelo i nije naložio njegovo hapšenje.
U Crnoj Gori 37 osnovnih i pet srednjih škola nemaju psihološko-pedagoške radnike, ministarstvo najavljuje promjene pravilnika kako bi se uvećao broj i psihologa i pedagoga.
Pedagoškinja koju dijele Osnovna škola “Vladislav Ribnikar” i “Jovan Miodragović” protekle mjesece provela je u upisu prvaka. Vremena za drugi posao imala je malo, a oko hiljadu učenika “Rubnikara” i upola toliko “Miodragovića” rješenje za svoje probleme morali su tražiti na drugom mjestu. Čak i poslije traumatičnih iskustava kakvo je imao jedan šestak na zimovanju u organizaciji škole kada ga je drugi dječak, poznat po “ekcesima”, teško povrijedio – ne samo fizički, pošto štap zaboden u zadnjicu znači mnogo strašnije iskustvo i poruku od same tuče – a škola je učinila sve da se slučaj gurne pod tepih.
Obje škole su na Vračaru, u elitnom dijelu Beograda i da učenik K. K. prošle srijede 3. maja nije ubio sedam djevojčica, jednog dječaka i domara u “Ribnikaru” o “elitnom” nasilju ne bi se ni zucnulo.
Riplijevski djeluje činjenica da je jedna od navedenih škola nazvana po čuvenom pedagogu Jovanu Miodragoviću Riplijevski, jer su psiholozi i pedagozi desetkovani u obrazovnom sistemu Srbije kao “skupi”. Pravilnik o standardima finansiranja ustanova osnovnog obrazovanja u članu 10 kaže da škola sa sedam i manje odjeljenja ima 0,5 izvršilaca na poslovima stručnog saradnika i to pedagoga ili psihologa, a škola od osam do 23 odjeljenja ima jednog izvršioca na poslovima stručnog saradnika – što znači da bi po normativima “Miodragović” morao imati cijelog pedagoga, a Ribnikar” i pedagoga i psihologa.
No, nije stvar samo u broju, već podugom spisku obaveza koji imaju, vrlo birokratskih. Da nije tako, možda bi neko i utvrdio zbog čega je K. K. tražio premještaj u drugo odjeljenje i zbog čega je imao probleme u komunikaciji sa drugom djecom.
A možda bi, da psiholog i pedagog mogu na miru da rade svoj posao, imali vremena da vide muči li šta tihe i povučene đake! Jer neprirodni mir može biti opasniji od teškog nemira.
”Psiholog je prvenstveno orijentisan na rad sa učenicima, iako radi i sa nastavnicima i roditeljima. Rad sa roditeljima i nastavnicima je opet fokusiran na učenike, odnosno njihove potrebe. Psiholog zapravo pomaže nastavnicima i roditeljima da prepoznaju i razumiju te potrebe, kako bi im pružili najbolju moguću podršku”, kaže za Danas Ivana Stepanović Ilić sa Odjeljenja za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu
Psiholog sa učenicima radi individualno i grupno: “Na primjer, daroviti učenici zahtijevaju specifičan pristup i prilagođavanje nastavnog rada. Psiholog, takođe, može pružati pomoć učenicima koji imaju poteškoće u učenju. On je taj koji prepoznaje vrstu problema i u zavisnosti od toga, može samostalno ili u timu sa pedagogom ili logopedom raditi sa konkretnim učenikom i njegovim nastavnicima”.
Psiholog može biti angažovan na različitim zadacima. Nekada je to rad sa učenicima koji su povučeni i imaju teškoće da uspostave postojanije socijalne odnose sa vršnjacima. On može pomagati učenicima iz disfunkcionalnih porodica: “Ukoliko u školi postoji socijalni radnik taj posao bi mu bio olakšan, budući da bi oba profila stručnjaka mogla biti angažovana na ovom problemu”.
Učenicima koji su u periodu adolescencije psiholog može pružati pomoć da se lakše nose sa izazovima koje to doba nosi. Tu su profesionalna orijentacija i sve drugo usmjereno na pružanje jednakih šansi različitim učenicima. A i grupni rad u koji je uključen psiholog usmjeren je na veći broj učenika i može biti edukativnog karaktera, na primjer u vidu predavanja i radionica posvećenih različitim temama.
”Ovo je samo skica svega na čemu je angažovan psiholog, a već na osnovu nje je sasvim jasno da je to i pored pomenutog ‘širenja uticaja’ veliki i veoma odgovoran zadatak. Zbog toga je važno da u svakoj školi postoji psiholog, ali i da je školska klima takva da mu uprava i nastavnici pružaju aktivnu podršku. Iako možda izgleda da je sve ovo nemoguće postići, ima mnogo mojih kolega u školama koji to čine iz dana u dan, a tajna je biti u stalnom kontaktu sa učenicima”, dodaje naša sagornica i navodi primjer penzionisane kolegenice Branke Tišme koja svakog septembra danima stoji na vratima škole i dočekujući prvake i da ih obilazi na časovima, kako bi je uočili i prepoznali kao figuru koja je uvijek tu za njih.
Na pitanje šta je najvažnije za pravilan razvoj djece što može da im se pruži van kuće, ali i kako ih u kući pravilno usmjeravati da rastu sa što manje trauma psihološkinja, uz ogradu da je moguće napisati više studija kao odgovor, kaže da je poslije ove tragedije “većina nas odgovor zna”.
”Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta je u jednom istraživanju utvrdio da su škola i porodica jedna drugoj delegirale svoje primarne uloge. Škola od roditelja očekuje da uče sa djecom, a porodica od škole da vaspitava njihovu djecu. Od tada sve je atrofiralo. Ključni sistemi društva su toliko uništeni, a vrijednosti koje se svakodnevno promovišu su toliko pogrešne, da nije realno očekivati da škola i okruženje u kome djeca rastu ostanu nedirnuti”, objašnjava.
I dodaje, da su društvu potrebne korjenite promjene, inače će sve intervencije na kojima smo kao psiholozi ovih dana angažovani ostati kratkog daha ili će njihovi efekti biti mnogo manjeg intenziteta nego što bismo to želeli.
Inicijativa “Nije filozofski ćutati”, koja već dugo na javnim sesijama upozorava na probleme nasilja, saopštava kako je radi “vraćanja sigurnosti u škole i društvo, jedan od važnih zadataka posvećivanje dodatne pažnje vršnjačkom nasilju”.
Navodi i jedno od “vatrogasnih” rješenja kojima se, uz dupliranje broja školskih policajaca, ovih dana pribjeglo – dopis policije školama da prijavljuje “problematične učenike” kao mjeru koja može da ima samo negativne posljedice po djecu, roditelje, škole i društvo.
Od posebnog značaja je usmjeravanje pažnje javnosti, posebno djece, na žrtve – ne javnim iznošenjem uznimiravajući podataka, kako je to učinio prvi policajac Beograda Veselin Milić spiskom djece predviđene za likvidaciju koji je sačinio K. K. – već na način koji potencira predsjednica Društva psihologa Srbije, profesorka Tamara Džamonja Ignjatović , kao upozorenje šta se događa sa djecom i ljudima izloženim nasilju. Jer svako u društvu nasilja može biti žrtva, a ako mu se ne pomogne i – nasilnik.
Kao prve mjere država je preduzela dobrovoljno razoružavanje nelegalno naouružanih, bez objašnjenja što to do sada nije rađeno, kao u slučaju U. B. (21) koji je posjedovao arsenal automatskog oružja iz kog je nepuna dva dana poslije devetostrukog ubistva u “Ribnikaru”, nadomak Beograda ubio osmoro mladih ljudi.
Nema još ni odgovora na pitanje kada će škole doditi više stručnjaka, kako pomoći nastavnicima koji se – zbog svog socijanog položaja i mizernih plata – regrutuju iz redova onih koji ne mogu da nađu bolji posao, šta sa politički podobnim direktorima koji za rad “odgovaraju” samo svojoj partiji, čak i kada im gostuju dokazani kriminalci, kao nedavno Kristijan Golubović u jednoj školi.
I, naravno, zašto vlast njeguje medije koji su mentalne trovačnice i pospješuje njihov rad gostovanjima u kojima ni najviši državni zvaničnici ne biraju riječi, već bukvalno huškaju ljude jedne na druge. Što ovako ili onako, kroz etar ili putem društvenih mreža, stiže do djece kojima onda to postaje model ponašanja.
Na pitanje iz naše teme odgovor može biti, kako reče Stepanović Ilić, više studija. A može biti i najjednostavniji – niko ili bar malo ko, a nerijetko oni koji to ne bi smjeli. Na primjer, premijerka Ana Brnabić , odavno prepoznata kao jurišnica svoje stranke protiv neistomišljenika, koja će voditi novoformiranu radnu grupu za sprečavanje vršnjačkog nasilja. Što je bukvalno isto kao kada piroman gasi požar. Benzinom!
Do stravičnog masakra 13-godišnjeg dječaka koji je pobio svoje školske prijatelje i zaštitara beogradske škole, hrvatski ministar obrazovanja Radovan Fuchs bio je uvjeren da su škole u Hrvatskoj sigurna mjesta, u kojima se ne može dogoditi do sada uglavnom gledani američki scenariji, no nakon događaja u Srbiji, Hrvatska formira radnu grupu koja će u saradnji s MUP-om, kako su to najavili iz Ministarstva, odraditi sigurnosnu procjenu u svakoj školi.
Hrvatske škole, kao svoj najveći oslonac u formiranju sigurnosti vide u preventivnim programima, koji se često provode, ali i ideji da se konačno formiraju Centri podrške sa stručnjacima koje bi bile na raspolaganju školama, a čiji bi se osnivanje trebalo definisati novim zakonom koji bi trebao biti usvojen do kraja godine. Naime, hrvatske škole nemaju osigurane zaštitare, ne planiraju niti razmišljaju o postavljanju detektora metala na ulaze, direktori samostalno donose odluku hoće li i kada zatvarati vrata škole, a gradovi sami finansiraju kamere na školama. Tako na primjer samo u Zagrebu 150 osnovnih i srednjih škola ima postavljen video nadzor kao jedan od modela zaštite školskog objekta, no ulaze u većinu škola diljem zemlje osigurava nenastavno osoblje škole koji su pak primarno zaposleni na drugim radnim mjestima unutar škole – ne kao zaštitari ulaza u škole.
Tako je stravičan događaj iz Srbije, u Hrvatskoj još jednom otvorio pitanje potrebe zapošljavanja psihologa kao stručnih saradnika hrvatskih škola, a budući da upravo na tim radnim mjestima nema zainteresovane radne snage, voljne raditi za plate u školi, Hrvatska ima plan formirati centre po gradovima čiji bi stručnjaci bili na raspolaganju školama u blizini, iako niko ne pojašnjava hoće li tada u centrima psiholozima biti ponuđena veća plaća.
Trenutno u brojnim preventivnim programima mnoge škole sarađuju s brojnim udruženjima i stručnjacima raznih područja, a samo u Gradu Zagrebu preventivni programi protiv bilo kakvog oblika nasilja sprovode se u saradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom, Savjetovalištem Luka Ric, Poliklinikom za zaštitu djece i mladih, Nastavnim zavodom za javno zdravstvo “dr. Andrija Štampar, Centrom za zdravlje mladih, Policijskom upravom zagrebačkom, organizacijama civilnog društva i drugima kroz čije je programe samo lani prošlo 10 hiljada djece.
Nakon stravičnog događaja, hrvatski ministar Radovan Fuchs odaslao je pismo svim školama Hrvatske napominjujući direktorima, učiteljima i profesorima da posebnu pažnju obrate na djecu koji su na bilo koji način promijenila svoje ponašanje, one koji se teže socijalizuju, ili one za koje se zna da su problematični te da pojačaju komunikaciju s roditeljima i zajednički pronađu načina da se problemi s kojima se djeca suočavaju riješe.
Između ostalog u obrazovni sistem uveli su se i uvodiće se s jeseni i novi predmet, kao i međupredmetni sadržaji koji naglasak stavljaju na razvijanje empatije, sprječavanje diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao i sprječavanje bilo kakvog oblika nasilja. Mnoge škole Hrvatske po odluci svojih direktora, ali ne i po nacionalnoj preporuci, još ranijih godina odlučile su zabraniti učenicima nošenje mobilih telefona u škole – neke već pune sedmu godinu takve odluke poput Osnovne škole Novska čiji su se roditelji isprva bunili a sada telefoni nisu niti predmet rasprave. Učenici ih ne nose na nastavu i tako su barem u vrijeme škole izolovani od uticaja društvenih mreža.
Mnoge škole, odnosno mnogi direktori sada razmatraju i da sami postave takvo školsko pravilo. I dok se u Hrvatskoj čeka analiza sigurnosti svih škola, ministar Fuchs pozvao je škole da učine sve što je u njihovoj moći za bolju sigurnost učenika – zaključivanje školskog ulaza za trajanje nastave, osvjetljavanje skrivenih i nepreglednih kutaka škole…
Djeca u školama se manje-više osjećaju sigurno, bar fizički, ali smeta im što ih niko ništa ne pita. Što se prema njima odnose kao da nisu glavni sudionici obrazovnog procesa. A nedostaju im sitnice, da ih gledaju kao osobe, a ne kao polje u dnevniku koje do određenog datuma treba biti ispunjeno.
”Osjećam se sigurno u školi, ali mislim da bi svi trebali biti više posvećeni psihičkom zdravlju svakog pojedinca i da razgovore inicira razredni, a ne da se čeka da dijete progovori”, rekao nam je Adem Pašić , učenik Srednje škole za okolinu i drvni dizajn iz Sarajeva.
Djeca čekaju da ih neko primijeti, pita, čuje. A da ih, uglavnom, niko ne čuje, svjedoče iz organizacija koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. U Udruženju Menssana tvrde da svake sedmice dolazi najmanje jedno novo dijete nezadovoljno tretmanom u školama.
Uglavnom su to očekivani problemi socijalizacije i prihvaćenosti od strane roditelja i okoline, ali pedagozi ili psiholozi u školama to ne stavljaju na nivo diskrecije i posvećenosti koju djeca trebaju, tvrde iz Menssane i naglašavaju da stanje u školama zavisi od škole do škole i ustrojstva hijerarhije koju uspostavlja direktor/ica, a sve škole bi trebale imati isti princip djelovanja po pitanju vršnjačkog nasilja, zaključili su iz Menssane.
Slična iskustva imaju i u Fondaciji Krila nade.
”Nasilje unutar škola je zastupljeno i važno je biti svjestan toga, te shodno tome djelovati. Razvijeno je mnogo preventivnih programa, no previše pažnje je usmjereno na protokole i administrativne procedure, a djecu zaboravljamo”, rekli su iz stručnog tima Fondacije Krila nade.
Iz Sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH – Kantonalni odbor KS-a smo saznali da o fizičkoj zaštiti učenika u školama brinu učenici i radnici, te roditelji učenika i policijski službenici, po pozivu. U većini škola u FBiH nema adekvatnog video nadzora.
”Pedagoga i psihologa u školama u FBiH nema dovoljno, a i da ima situacija se ne bi drastično poboljšala. Pedagozi i psiholozi učenicima mogu pružiti određeni vid psihičke sigurnosti, ali u potpunosti ne mogu riješiti problem psihičke i fizičke nesigurnosti učenika. Neophodno je da se nastavnici oslobode kvazireformi koje od njih prave pisare i da ponovo postanu odgajatelji i pedagozi pa tek onda nastavnici”, rekao je Saudin Sivro predsjednik Sindikata.
Ovakvo je stanje u školama godinama. Uprkos brojnim upozorenjima roditelja, nastavnika, vapajima djece koja sve češće traže psihološku podršku, obolijevaju, među kojima su i oni koji su odlučili okončati svoj život sistem reaguje povremeno, dopisima u kojima ponovo nema ni djeteta, ni srca, ni duše. A upravo nedostatak srca, duše, empatije je uzrok svih problema.
Nakon tragedije u Beogradu ministarka prosvjete i kulture RS-a Željka Stojičić razgovarala je sa predsjednicima aktiva direktora osnovnih i srednjih škola u RS-u o stanju, uslovima i načinima rada vaspitno-obrazovnih ustanova sa aspekta bezbjednosti.
”Predsjednici aktiva direktora osnovnih i srednjih škola organizovaće sastanke sa svim direktorima škola i prikupiti sve potrebne informacije sa ciljem analize stanja u školama i sa ciljem predlaganja konkretnih mjera koje će dati doprinos unapređenju bezbjednosti i sigurnosti u školama, jedan je od zaključaka sastanka”, objasnio je Mario Ćumurović , načelnik Odjeljenja za odnose sa javnošću Vlade RS-a. U FBiH kantoni reaguju svako na svoj način, dopisima, naredbama, roditeljskim sastancima.
”U školama u kojima nema dnevni i noćni čuvar, o sigurnosti i redu i miru u školi se brine, prije svega, nastavno i drugo osoblje škole, a o mjerama koje se poduzimaju u cilju osiguranja sigurnosti učenika u školi brine se organ rukovođenja škole, tj. direktor/ica, saznali smo u Ministarstvu obrazovanja i nauke FBiH, odakle su nam naveli brojne mjere i aktivnosti koje su u prethodnom periodu poduzimali Federalno i kantonalna ministarstva obrazovanja, prvenstveno u svrhu prevencije i sprečavanja pojave međuvršnjačkog i drugih oblika nasilja nad učenicima.
