Tito je u Igalo došao 1975. godine kako bi se u starom i tada jedinom dijelu Instituta “Dr Simo Milošević” liječio od reume. Terapije su znatno poboljšale njegovo zdravstveno stanje, pa je odlučeno da se u svrhu daljeg liječenja, i kao ljetnja rezidencija Josipa Broza , sagradi vila “Galeb”, jedna od 33 građene za maršala na prostoru bivše Jugoslavije, priča Obrad Radonić , dok grupu novinara, goste Instituta, vodi u obilazak čuvene Titove vile.
Priča o Titovoj vili nije samo priča o zdanju arhitekte Milorada Petijevića iz Herceg Novog, čovjeka koji je projektovao, između ostalog, i “pokojni”, kako reče Radonić, hotel “Tamaris”, kao i Dom zdravlja u Herceg Novom, već i o jednom vremenu, državi koje više nema, čovjeku koji je bio doživotni predsjednik velike Jugoslavije.
Titova vila u Igalu je površine 5.520 metara kvadratnih, a okružena je parkom koji se prostire na oko 75.000 kvadrata. Cijeli kompleks, sagrađan na lokalitetu Đurđevo brdo, završen je za šest mjeseci, a pomenuta lokacija je izabrana zbog specifične mikroklime – miješaju se morski i planinski vazduh, blizine izvorišta mineralne vode, naslaga ljekovitog blata i jedinstvenog pogleda na Bokokotorski zaliv.
Tito je četiri puta boravio u vili, prvi put 25. januara 1977. godine, a posljednji 1979, ostajao bi po mjesec do dva, i za to vrijeme “Galeb” nije bio samo njegov rehabilitacioni centar, već i centar društveno-političkih sastanaka koje je imao sa brojnim državnicima svijeta. I ne samo sa njima.
“U vili ‘Galeb’ boravili su mnogobrojni tadašnji svjetski državnici i druge poznate javne ličnosti, poput alžirskog predsjednika Huarija Bumedijena i predsjednice Vlade Šri Lanke, Sirimavo Bandaranaike , ali i princ Čarls . Međutim, prvi inostrani gost nije bio državnik, već meksički pijanista Henrik Šering koji je za Tita i njegove goste tu održao koncert”, priča Radonić koji devet godina radi kao vodič u vili.
Prva prostorija koja nas je dočekala je kongresna sala u kojoj se i dalje nalazi 51 fotelja koje su bile namijenjene članovima tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, koje je nekad tu zasjedalo. U kongresnoj sali postojao je i bioskop-projektor, kako bi Tito mogao da gleda filmove, uglavnom vesterne koje je najviše volio.
U tzv. kamin sali Tito je volio da provodi slobodno vrijeme, a u trpezariji, koja je bila namijenjena njemu i gostima, i dalje se nalazi tapiserija koju je uradila Jagoda Buić , poznata svjetska umjetnica iz Splita, koja je živjela i radila u Dubrovniku, a preminula 2022. godine u Veneciji.
Predsjednički apartman ima dva dijela – plavi za Tita, roze za Jovanku , a tu je i deset soba za njihovu pratnju, kao i tri apartmana za goste ili visoke članove Vlade.
“Titova spavaća soba je bila i njegova radna soba. Njegov ađutant, Tihomir Vilović , imao je sobu uz Titov apartman, ali ako bi duži vremenski period morao da provede uz Tita mogao je za odmor koristiti i krevet u Titovoj sobi. U svim spavaćim sobama i kupatilima je sistem sa medicinskim kiseonikom i konektorima”, objašnjava Radonić.
Titovo kupatilo, koje je sastavni dio predsjedničkog apartmana, priča je za sebe. Riječ je o najluksuznijem dijelu vile, a luksuznost mu daje plavi mermer, jedini granit prirodno plave boje koji se može naći samo u Brazilu. Iz jednog kubnog metra mogu se napraviti samo dvije ploče. Brazilski plavi mermer najskuplji je materijal korišćen za izgradnju vile, ali i jedini “strani uljez”, jer sve ostalo što se u vili nalazi je iz Jugoslavije. Svaka republika dala je ono najbolje što ima, tako da je vila, Jugoslavija u malom. Bijeli kamen kojim je popločan ulazni dio je čuveni brački kamen, a kamen iz istog kamenoloma je korišćen i u dijelu gradnje Bijele kuće u Vašingtonu. Jedna vrsta mermera je iz Srbije, šankovi iz Slovenije, tepisi iz Makedonije, dio luksuznog namještaja je iz Slovenije i dijelom iz Bosne i Hercegovine…
Nakon smještajnih kapaciteta slijedi dio zbog koga je vila i sagrađena – terapijski, gdje se mogu naći sve terapije koje se nalaze i u Institutu “Dr Simo Milošević”, sa jednim izuzetkom – tzv. “škotskim tušem”.
“Škotski tuš radi na principu naizmjeničnog tuširanja toplom i hladnom vodom pod pritiskom. Tito je njega najviše koristio zbog loše cirkulacije u nogama. Kade, koje služe za različite terapije, njemačke su proizvodnje, a bazen je posebna priča – dugačak je 25, širok 8, a dubok dva metra. Punio se prirodnom, morskom ili mineralnom vodom i ima platformu za regulaciju nivoa vode”, priča vodič.
Pokazuje i sto za masažu koji je dopremljen dan prije Titovog prvog dolaska.
U najnižem nivou zgrade nalazi se atomsko sklonište i poseban akvarijum koji služi za kontrolu ispravnosti vode u vili.
“Sedam dana prije Titovog dolaska donosili su specijalnu vrstu ribe sa Dalekog istoka koja živi samo u apsolutno čistoj vodi i koja je bila osjetljiva na nečistoću, pa makar ona bila i najmanja. Ako bi se tako nešto desilo, ona bi uginula i pala na senzor koji bi aktivirao elektro ventil i u tom momentu automatski bi se zaustavio dotok vode u vilu, a iz zvučnika bi se emitovao zvučni signal. Za slučaj da tehnika zakaže, tu je bio čovjek iz obezbjeđenja čiji jedini zadatak je bio da gleda u ribu”.
Tehnika nikada nije zakazala, ali ni ribica nikada nije uginula.
U atomskom skloništu, koje je rađeno samo za zaštitu od radijacije, nalazi se 36 kreveta, zasebni ventilacioni sistem, hemijski, suvi toaleti, poseban otvor za izlaz…
“Vila je u Titovo vrijeme imala oko 40 radnika koji su vodili računa da ona potpuno bude spremna u svakom trenutku”.
Nema više Tita, ali ni radnika koji bi vodili računa o vili. A, makar, higijeničarke su prijeko potrebne. Da ostale radnike ne pominjemo.
Jovanka je, kaže Radonić, u vili boravila samo jednom, tokom njihove prve posjete u januaru 1977. godine. Tito je posljednji put u vili bio 15. aprila 1979. godine.
“Zadesio se u Herceg Novom u vrijeme zemljotresa i nije želio da bude evakuisan, nego je zatražio da se pored vile podigne šator. Vila gotovo da nije osjetila zemljotres – nekoliko polomljenih stakala i oštećen dimnjak. Par sati nakon zemljotresa, Tito je obišao brodogradilište u Bijeloj, a dalje od Kamenara se nije moglo. Narednog dana je otputovao za Beograd”.
Od Titove smrti, 1980. godine, vila je bila zatvorena za posjetioce do 2007. Kao izložbeni prostor radi od 2014. godine, a u njoj se 1991. godine desio istorijski događaj.
“Nakon Titove smrti, jedan od najvažnijih sastanaka je bio 17. septembra 1991. kada su se predsjednici bivših jugoslovenskih republika i general Armije Veljko Kadijević sastali sa lordom Karingtonom u cilju posljednjeg pokušaja smanjenja tenzija i izbijanja rata na prostoru bivše Jugoslavije”, kaže Radonić.
Sastanak nije dao rezultat, a posljedice rata su poznate…
Vila i dalje privlači turiste, a ljeti se, kaže Radonić, organizuju tri sedmična obilaska, dok je van sezone jedan.
“Što se posjetilaca tiče, 50 odsto dolazi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, a drugih 50 odsto iz ostatka svijeta. Političari, uglavnom, ne dolaze. To je za njih prevaziđeno. Jedna knjiga utisaka je za jednu sezonu. Kada su posjetioci u pitanju ima tu raznih anegdota. Prije mjesec dana me jedan Holanđanin pitao da li je Slobodan Milošević bio Titov potomak. Sjećam se i da sam, kada su se Kinezi upisali u knjigu utisaka, na Google translate tražio prevod. Zapisali su: Ne zaboravite ovu istoriju”.
Za Tita i njegovom boravak u vili “Galeb” vezane su mnoge anegdote. Tako je jednom “pobjegao” svom obezbjeđenju koje ga je kasnije pronašlo u jednoj porodičnoj kući u Igalu, kako pije rakiju sa domaćinom.
Zbog Tita su i palme “porasle” preko noći. Kada je u januaru 1977. došao u vilu, izašao je na balkon da uživa u pogledu – ispod zgrade je cijelom dužinom bilo zasađeno cvijeće u bojama jugoslovenske zastave, a u ćošku su se nalazile tek posađene dvije palme koje su bile visine do koljena. Tito je bio oduševljen cvijećem, ali su mu palme, onako niske, izledale smiješne. To je i rekao. Ujutro, kada je ponovo izašao na balkon, prizor je bio drugačiji – umjesto tek posađenih palmi, u ćošku su se nalazile dvije velike palme koje su uspjeli, nakon njegovog komentara, da u toku noći pronađu, transportuju i presade.
Kažu da se Tito i u vili pridržavao ritula – bez obzira na terapije, svako jutro je u kancelariji bio tačno u sedam sati. Jednom se pojavio 15 minuta kasnije, a baš u tom trenutku ga je čekalo nekoliko novinara. Na šalu jednog novinara da kasni, kroz šalu je odgovorio:
“Ne kasnim, bio sam na pauzi”.
U vili se od avgusta prošle godine nalazi i trajna izložba pod nazivom “Yugo logo”. Riječ je o izložbi logoa, oko 450, nekadašnjih jugoslovenskih kompanija i brendova, koji, na svoj način, pričaju priču o društveno-političkom kontekstu koji je obilježio nastajanje, uspon i kraj Jugoslavije. U pitanju je istraživački projekat koji je 2019. godine pokrenuo beogradski grafički dizajner Ognjen Ranković.
