”Pronašli smo se na zlatnoj visoravni daleko u nama.”
Vasko Popa
Na toj zlatnoj visoravni unutar nas, gdje se pejzaž pretvara u misao, a tišina u svjetlost, započinje Radulovićevo slikarstvo. Ono ne govori o svijetu izvan čovjeka, već o onom svijetu koji traje u njemu, u prostoru sjećanja koji je istovremeno i zavičaj i vizija.
Milovan Miki Radulović zauzima posebno mjesto na crnogorskoj likovnoj sceni kao stvaralac čije djelo objedinjuje kontinuitet iskustva i neumornu svježinu unutrašnje vizije. Njegova izložba u Umjetničkom paviljonu ULUCG u Podgorici ne predstavlja samo novi ciklus slika, već i novo poglavlje jedne slikarske misli koja se već decenijama kreće između pejzaža i sna, između sjećanja i izražajnosti, između onoga što je viđeno i onoga što se tek nazire na rubu svijesti.
Radulović ne slika pejzaž kao topografski motiv. On gradi unutrašnju arhitekturu pamćenja, kao prostor u kojem se prepliću djetinjstvo, mit i imaginacija. Na njegovim platnima, brda i doline nisu geografske činjenice, već psihološki reljefi; kuće nisu građevine nego znaci prisustva, dok figure, najčešće usamljene u tišini prostora, predstavljaju metafore sjenovitog prisustva, čuvare vremena koji traju u boji.
Radulovićev slikarski jezik zasnovan je na spoju jasnoće izraza i misaone dubine. Njegove forme djeluju na prvi pogled neposredno, ali iza te prividne jednostavnosti skriva se savršeno promišljena kompoziciona logika. Figure i objekti raspoređeni su tako da zadrže unutrašnju ravnotežu slike, bez naracije i anegdote, jer svaka figura kod Radulovića je arhetip. Ona ne pripada trenutku, nego vremenu koje se ponavlja, ciklično, kao ritam zemlje i svjetlosti.
Kolorit njegovih novijih radova kreće se između tonova magle i svitanja: sivo-plavi i mliječno bijeli tonovi prelamaju se sa slojevima crvene, tamne zemlje ili nemirnog horizonta. Svjetlost kod Radulovića ne dolazi spolja, ona ne osvjetljava pejzaž, nego ga otkriva iznutra. Ta svjetlost je, u stvari, svjetlost sjećanja, ona koja ne zagrijava, već osvjetljava slojeve pamćenja.
U morfološkom i kompozicionom smislu, Radulović je izgradio vlastiti sistem znakova. Linija je uvijek prisutna, ali nikada autoritarna; ona ne zatvara oblik, nego ga nagovještava. Površina slike često je tretirana slojevito, u izražajnim potezima koji oblikuju prostor atmosfere. Materija boje ponekad je zgušnjena, ponekad prozračna, ali uvijek nosi emotivni impuls. U novijim radovima uočava se i blaga inklinacija prema kolažnim strukturama, kao da umjetnik želi da slojeve pamćenja materijalizuje, da ih fizički ugradi u tkivo slike.
U Radulovićevim pejzažima ne postoji jasna granica između stvarnog i imaginarnog svijeta. Ti prostori se prelivaju jedan u drugi, stvarajući treći, unutrašnji prostor slike, onaj u kojem se susreću realnost i san, sjećanje i vizija.
Čovjek i priroda kod Radulovića nisu u odnosu posmatrača i posmatranog. Oni su jedno. Figura žene, često prisutna na njegovim platnima, djeluje kao emanacija prostora, kao da izrasta iz tla, iz bijele svjetlosti, iz magle i odsjaja. Njen pogled ne traži horizont: on je usmjeren ka unutra. U tome leži osnovni paradoks Radulovićevog svijeta: što je prostor otvoreniji, to je ljudska figura zatvorenija u sebe.
Taj motiv tišine i introspekcije ponavlja se kroz cijeli ciklus. Čak i kada se u kompoziciji pojavi životinja, bik, koza ili ptica, ona nije naturalistički element, već simbol. Njihova prisutnost upućuje na arhetipski sloj prostora: na davno vrijeme mita, na početak priče o čovjeku i prirodi, na prastaru harmoniju koja je u savremenom svijetu izgubila glas.
Središnje mjesto Radulovićevog slikarstva zauzima sjećanje. Ne kao tema, već kao način postojanja slike. On ne pamti događaje, već emocije prostora. Njegovo djetinjstvo, odrastanje u crnogorskom pejzažu, ostalo je neizbrisivo upisano u slikarsku matricu, u način na koji linija prianja uz horizont, u način na koji kuća gubi perspektivu, a brdo postaje gotovo antropomorfna forma.
Sjećanje kod Radulovića nije nostalgično. Ono je aktivno i refleksivno, ono oblikuje sadašnjost slike. Kroz sjećanje, prostor postaje jezik kojim umjetnik govori o trajanju, o vremenu koje se ne završava. Zato su njegovi radovi istovremeno i smireni i uznemirujući: u njima postoji spokoj, ali i slutnja prolaznosti.
U toj slojevitosti memorije prepoznaje se i ontološka dimenzija njegovog stvaralaštva. Njegove slike nisu ni realističke ni nadrealne, one su snovne u mjeri u kojoj san postaje iskustvo. Njegova slika nije pejzaž svijeta, već pejzaž duše. On oblikuje ono što ostaje kada se stvarnost povuče, ono što i dalje svijetli u nama kada su prizori nestali.
Radulovićevo slikarstvo ostvaruje analogiju s estetikom suzdržanosti i preciznosti izraza koju je u književnosti razvijao Hemingway . Kao što književni tekst gradi snagu u prećutanom i potisnutom, tako i Radulović stvara slikovni prostor u zoni tišine između oblika. Ta redukovana forma, semiotička preciznost i odsustvo narativnog viška čine da svaka površina slike nosi gustinu značenja. Njegov likovni jezik funkcioniše na principu latentne ekspresije, gdje je odsustvo nosilac sadržaja, a tišina postaje najviši oblik izražavanja.
Radulović se kreće između prostorne dubine i uravnotežene površinske dinamike. Njegovi prostori često djeluju kao scene na kojima se odvija tihi dijalog između figure i pejzažnog okvira. Ipak, taj prostor nikada nije statičan. Unutrašnje kretanje slike odvija se kroz ritam boje i svjetlosti, kroz blage dijagonale i prigušene horizonte.
Tišina je fundamentalna kategorija njegovih radova. To nije tišina odsustva, već tišina prisustva, ona u kojoj slika diše. U toj tišini posmatrač ne traži događaj, već smisao. Radulović je jedan od rijetkih savremenih slikara koji je ostao vjeran uvjerenju da slika ne mora da objašnjava, već da postoji.
Kada stojimo pred Radulovićemvim platnima, osjećamo da vrijeme usporava. Taj efekat nije slučajan: kompozicija, ton i boja podređeni su stvaranju ritma koji podsjeća na disanje, na puls pejzaža. Radulović nas ne uvodi u prostor slike naglo, nego polako, gotovo kontemplativno, s osjećanjem da ulazimo u prostor koji pripada nama samima.
Iako je njegov svijet naizgled zatvoren u motivima sela, planine i mjesečine, Radulović u suštini govori o univerzalnim temama: o osami, trajanju, sjećanju i prisustvu. Njegovi prostori imaju mitsku dimenziju. Kuća u snijegu, put bez kraja, figura žene okrenute od nas, to su motivi koji ne pripadaju jednoj epohi ni jednom mjestu, već kolektivnoj svijesti Mediterana i Balkana.
Umjetnik prostor ne shvata kao prizor, nego kao semiotičku metaforu egzistencije. On ne slika prirodu da bi je prikazao, već da bi je preveo u estetsko-spiritualni sistem značenja. Zemlja, svjetlost, figura, kuća, svi ti elementi kod njega funkcionišu kao znakovi u jeziku koji nije racionalan, već intuitivan. U tom jeziku boja ima značenje tišine, linija ima značenje disanja, a prostor ima značenje vremena.
Izložba Mikija Radulovića u ULUCG-u pokazuje da istinska slikarska zrelost ne znači zatvaranje u sopstveni stil, već njegovo stalno preispitivanje. Nakon više decenija rada, umjetnik ostaje vjeran svojim tematskim uporištima, ali ih iznova osvježava novim značenjima.
U vremenu kada je savremeno slikarstvo često pod pritiskom vizuelne retorike masovnih impulsa, Radulovićev svijet ostaje tih, ali postojan. On nas podsjeća da umjetnost ne mora da glasno komunicira da bi bila snažna, niti da objašnjava da bi bila razumljiva. Njegova snaga leži u tišini, u sjećanju, u beskrajnom prostoru između svjetla i sjene.
Radulovićev svijet nije prizor spoljašnjeg, već odraz unutrašnjeg trajanja. Njegova umjetnost prevazilazi granice mjesta i trenutka, pretvarajući ljudsku potrebu za smislom u svjetlost koja ostaje u boji. Svaka slika nosi sjećanje na život koji ne prestaje, na dah vremena sačuvan u slojevima tonova i svjetlosti. Izložba u Umjetničkom paviljonu nije samo predstavljanje novog ciklusa, već potvrda postojane poetske vizije – umijeća da se prisustvo pretoči u govor umjetnosti.
