Između kontinuiteta i borbe za preživljavanjem, punih sala i praznih džepova, između političkih odluka i umjetničkih potreba…, i brojnih drugih krajnosti, crnogorski teatar opstaje uprkos svemu i danas dočekuje Svjetski dan pozorišta.
To se zaključuje iz razgovora sa direktorima nekolicine pozorišnih kuća u Crnoj Gori, a povodom Svjetskog dana pozorišta koji se od 1962. godine, širom svijeta, tradicionalno obilježava 27. marta, na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta.
O ulozi i položaju pozorišta, izazovima i problemima, za “Vijesti” govore: direktor Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) Ilija Subotić , direktor Kraljevskog pozorišta Zetski dom Luka Radović , direktorica Gradskog pozorišta Podgorica Sandra Vujović i umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta Janko Jelić . O svemu tome, ali iz perspektive nezavisne scene, za “Vijesti” priča direktorica Dramskog studija “Prazan prostor” Marija Backović .
Subotić ističe da je o pozorištu u Crnoj Gori generalno teško govoriti, jer se svodi na dvije nacionalne teatarske kuće: Crnogorsko narodno pozorište na čijem je čelu i Kraljevsko pozorište “Zetski dom” kojim je prethodno upravljao, uz koje stoje dva gradska teatra, u Podgorici i Nikšiću.
“Takav institucionalni okvir nameće potrebu strateškog promišljanja i preispitivanja razvoja pozorišne djelatnosti u Crnoj Gori, na način koji bi obezbijedio i stvorio uslove za uspostavljanje novih pozorišnih ustanova u gradovima na jugu i sjeveru države u kojima za to postoje infrastrukturne predispozicije. Tek nakon toga mogli bismo da govorimo o ulozi i položaju pozorišta u Crnoj Gori u punom kapacitetu”, sugeriše Subotić.
U odnosu na postojeću institucionalnu infrastrukturu, on ocjenjuje da CNP predstavlja krovnu teatarsku kuću u Crnoj Gori, što njegovu društvenu ulogu i položaj čini kompleksnim i odgovornim.
Direktori sve četiri teatarske kuće su usaglašeni da je uloga pozorišta višeslojna i važna za kulturu i ukupan društveni kontekst. Radović podsjeća na posebnu ulogu teatra u Crnoj Gori.
“U zemlji naše veličine, pozorište ima dodatnu odgovornost da ponudi snažan i stabilan kulturni temelj na kojem se gradi društveni identitet. Ono nije samo prostor umjetničkog izraza, već treba da bude i prostor dijaloga, orijentacije, kritičkog mišljenja i kulturnog sazrijevanja – mjesto gdje se preispituju modeli ponašanja, ali i afirmišu univerzalne vrijednosti”, poručuje Radović.
Subotić dodaje da ne treba zanemariti ni edukativnu ulogu pozorišta, kao ni ulogu očuvanja kulturnog identiteta, stvaralačkog i umjetničkog nasljeđa, te socijalnu ulogu, budući da predstavlja mjesto susreta i sredstvo povezanosti među ljudima.
Backović ocjenjuje da je položaj pozorišne umjetnosti marginalizovan i ugušen, a kao glas nezavisne scene sumira ulogu pozorišta u Crnoj Gori.
“U ovom momentu je ta uloga veoma šarenolika, ali dominantno benigna. Pozorište, koje je oduvijek tokom istorije imalo političku i aktivističku oštricu i direktno ili subverzivno uticalo na zajednicu unutar koje postoji, danas je dominantno zabavljačko, površno, samozadovoljno i podilazeće”, kaže ona.
Ističe da često čujemo frazu da treba vratiti publiku u pozorište, a ona upućuje “da pozorište treba vratiti narodu” i raditi na edukaciji i razvoju publike.
“Fascinantno je kako pozorište u Crnoj Gori uspijeva da bude elitističko-provincijalno, valjda je to odraz nas samih”, ocjenjuje direktorka “Praznog prostora”.
Kao i u prošlosti, tako se i danas pozorište u Crnoj Gori suočava sa brojnim problemima, smatra Vujović. Najveći izazov je mali budžet za kulturu, ocjenjuje ona, ali i laki i brzi sadržaji koje nude televizija i društveni mediji. Ipak, višedecenijsko čekanje Gradskog pozorišta na sopstveni krov, možda je najbolja ilustracija opšteg stanja.
“Činjenica da duže od decenije Gradsko čeka svoju zgradu, govori mnogo više od same infrastrukturne potrebe. Ona govori o odnosu prema kulturi u širem društvenom kontekstu”, ocjenjuje Vujović i dodaje da je ohrabrujuće to što pozorište nikad ne gubi snagu, uticaj i publiku.
Radović potvrđuje da su najveći izazovi svakako finansijske i infrastrukturne prirode, ali i potreba za sistemskim pristupom razvoju kulture.
“Pozorište zahtijeva kontinuirana ulaganja – ne samo u produkciju, već i u tehničke kapacitete, edukaciju kadra i promociju. Kada je riječ o radu Kraljevskog pozorišta Zetski dom, izazov je i balans između očuvanja tradicije, kao najstarije pozorišne institucije u Crnoj Gori, i potrebe za savremenim, inovativnim pristupom”, ističe Radović.
Jelić podsjeća da je život pozorišta – slika zajednice.
“Pozorište u Crnoj Gori živi kao što živi i svaki običan čovjek. Traje uprkos nedaćama. Nosi se sa brojnim nedostacima. Pokušava svakodnevno da se opravda za sopstveno postojanje. Često je rastrzano u unutrašnjim neslaganjima i lutanjima. Jednostavno, pozorištu i pozorišnim radnicima nije lako, ali u tome ima nečeg podvižničkog, da ne kažem herojskog”, smatra umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta.
i dodaje:
“Sve što vidite kao svoj problem, naći ćete i na sceni i oko scene. Manjak sredstava, finansijskih i tehničkih. Često i manjak kadra. Nerijetko i nerazumijevanje za umjetnike. Ali, najveći izazovi i problemi pozorišta su u samoj kući. Najteže je ono što je i najljepše. Naći pravi tekst, pravog reditelja, napraviti pravu glumačku podjelu i sve to složiti tako da zaintrigira publiku, pa onda i stručnu javnost”, kaže Jelić i najavljuje novu predstavu.
Borba za opstanak i kontinuitet, neuporedivo je teža na nezavisnoj sceni.
“Razvijati nešto što ne postoji i decenijama posvećeno raditi u neuslovima, a da iznova morate objašnjavati ili dokazivati svoj rad, bez ikakvih izgleda za promjenama, demotivišuća je za svakog, osim za ekstremne entuzijaste”, kaže Backović.
Ona podsjeća da Dramski studio Prazan prostor nema elementarne uslove za rad: kancelarijski, skladišteni ili scenski prostor…
“Sistem nas ne prepoznaje ni u jednom segmentu, osim kada nas treba istaći kao pozitivan primjer. Zaista mislim da jesmo najpozitivniji primjer kulturnog stvaralaštva – bez prostora, finansijskih i tehničkih resursa neki od nas su više promovisali kulturu Crne Gore i stvaralaštvo nego svi megalomanski institucionalni sistemi zajedno. Valjda zato i ne postoji briga za nas – bravo, samo nastavite, sjajni rezultati u uslovima golog preživljavanja”, sumira ona i opisuje uslove u kojima rade…
Podsjeća i da predstava “Čarobni brijeg” u režiji Mirka Radonjića od premijere u oktobru 2025. godine nijednom nije izvedena, jer nemaju vlastiti prostor, a ni iz jednog pozorišta nijesu dobili poziv. Predstavu “Smrt u Dubrovniku” u režiji Petra Pejakovića izvode samo van Crne Gore, uz podršku međunarodnih donatora, priča Backović i ističe da je “Prazan prostor” prepoznatiji u međunarodnim, nego domaćim okvirima.
Ipak, imaju podršku publike koja prepoznaje i cijeni njihov rad, dodaje Backović, a kao dokaz navodi rasprodate predstave, čak i kada se igraju u neprilagođenim i neadekvatnim prostorima.
I dok “Prazan prostor” funkcioniše bez prostora uopšte, a Gradsko živi kao podstanar, Subotić ocjenjuje da kvalitet umjetničke produkcije umnogome zavisi od pozorišne infrastrukture i modernizacije tehničko-tehnološke baze.
“To mora biti naša kontinuirana obaveza. Istovremeno, ovo pitanje može biti i veliki problem, jer podrazumijeva specifična sredstva, znatna finansijska ulaganja i posebne procedure”, ističe on.
Kao veliki izazov u radu CNP-a izdvaja i savremeni domaći dramski tekst, na čemu će raditi i u narednom periodu, prije svega kroz nagradne konkurse i podsticajne mjere za pisce.
“Činjenica da imamo mali broj pozorišnih institucija u Crnoj Gori dovodi u pitanje i broj novih pozorišnih produkcija, ali problematizuje i mogućnost angažmana mladih glumaca, reditelja, dramaturga, producenata i drugih talentovanih stvaralaca sa Fakulteta dramskih umjetnosti i drugih visokoškolskih ustanova iz oblasti kulture i umjetnosti. U tom kontekstu, proširenje posebno glumačkog ansambla i rad na novim produkcijama visokog umjetničkog dometa ostaće naše primarne i kontinuirane aktivnosti, koje proizilaze iz same prirode pozorišne djelatnosti”, poručuje Subotić.
Sve u svemu, kada je CNP u pitanju, Subotić ističe da je u pitanju solidno utemeljena institucija čiji je rad, s obzirom na status nacionalnog teatra, usklađen s propisanim javnim interesom u kulturi i pozorišnoj djelatnosti. Ipak, upućuje da su neophodne promjene. On ističe da se normativni okvir nije mijenjao duže od 20 godina, da je anahron i neusklađen s modernim pozorišnim tendencijama.
“Izmjene na tom planu smatram apsolutnim prioritetom u cilju unapređenja pozorišne umjetnosti i stvaralaštva”, poručuje.
Vujović je, kao članica inicijative “Kultura nije plijen” 2021. godine kazala “Vijestima” da kultura nikad nije bila toliko marginalizovana i degradirana, umjetničke struke obesmišljene i obezvrijeđene, a kulturni djelatnici poniženi. Navela je da su za to, pored donosilaca odluka, odgovorni i kulturni djelatnici. Za “Vijesti” sada govori kako danas, sa pozicije direktorice Gradskog pozorišta Podgorica, ali i kulturne djelatnice, radi na tim problemima.
“Kao menadžerka u kulturi nastojim da kroz odluke i programe koje razvijamo u pozorištu i sama doprinesem rješavanju ključnih izazova, od obezbjeđivanja adekvatnih prostora za rad, preko podrške mladim autorima na početku karijere, do insistiranja na transparentnim procesima i jasno postavljenoj repertoarskoj politici. Važan segment našeg djelovanja je i snažnije pozicioniranje na međunarodnoj sceni, kroz koprodukcije, stručne razmjene i učešće u evropskim projektima, jer vjerujem da upravo kroz tu vrstu otvorenosti dolazi i dodatni kvalitet i razvoj”, navodi Vujović.
Poručuje i da su u Gradskom pozorištu spremni da preispituju i mijenjaju zastarjele modele, a da grade savremenije, otvorenije i progresivnije načine funkcionisanja.
Vujović ističe da promjene nikada ne dolaze onoliko brzo koliko bismo željeli, ali je važno da dolaze i da su održive.
“Pozorište nije samo umjetnost, ono je mjera svijesti i savjesti jednog društva i njegova sposobnost da misli, osjeća i mijenja se. Uprkos svim izazovima, ono opstaje… Zato, gdje postoji živo pozorište, postoji i nada da društvo može biti bolje, pravednije i svjesnije. Društvo koje ima budućnost”, poručuje Vujović.
Uspješna i nagrađivana predstava u režiji Jagoša Markovića “Filomena Marturano” na današnjem je repertoaru Gradskog, u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”. Međunarodnu poruku koju je ove godine uputio američki glumac Vilijem Defo, pročitaće glumica Gradskog Sanja Popović, najavljeno je.
Na sceni Kraljevskog pozorišta biće izvedena predstava “Bog masakra”, čemu će posebnu vrijednost dati posjetioci, korisnici dnevnog boravka za stare koji će biti među publikom.
“Njihovo prisustvo podsjeća koliko je važno da pozorište ostane prostor susreta svih generacija: mladih koji tek formiraju poglede na svijet i starijih koji iskustvom daju dublji kontekst onome što gledamo na sceni”, poručuje Radović za “Vijesti”.
Jelić najavljuje igranje najigranije predstave Nikšićkog pozorišta – “Narodni poslanik” svevremena priča Branislava Nušića u režiji Gorana Bulajića .
Na Velikoj sceni CNP-a biće izvedena najnovija predstava nacionalnog teatra, “Kockar” u režiji Lidije Dedović .
Dramski studio “Prazan prostor” sinoć je u saradnji sa Udruženjem pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore organizovao događaj “Pozoršte i kritika – Stranci ili saputnici”. Backović ističe da 27. mart doživljava kao i svaki drugi dan, ali i kao poziv za dijalog o promjenama u prostoru kulture.
“Pitanje je samo koliko imamo sagovornika”, navodi ona.
U svojoj poruci koja će danas biti pročitana u teatrima širom svijeta, Defo kaže da pozorište, društveno i politički, nikada kao danas nije bilo toliko važno i vitalno za naše razumijevanje sebe i svijeta.
„Kao glumac i pozorišni stvaralac i dalje vjerujem u moć pozorišta. U svijetu koji izgleda da postaje sve podijeljeniji, opresivniji i nasilniji, izazov nas kao pozorišnih stvaralaca je da izbjegnemo korupciju pozorišta kao isključivo komercijalnog poduhvata posvećenog zabavi radi odvlačenja pažnje, ili kao suvoparnog institucionalnog čuvara tradicija, već da njegujemo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i prije svega da se preispituje kuda idemo. Veličina pozorišta je u preispitivanju načina na koji razmišljamo i ohrabrivanju da zamislimo ono čemu težimo“, navodi, između ostalog, Defo u ovogodišnjoj poruci.
