Navodi da jedan od razloga leži u načinu na koji se ta sredstva koriste – dio se troši na seminare u dobrim hotelima, okupljanja sličnog kruga ljudi, na teme koje se često ponavljaju, dok konkretan domet prema osobama sa invaliditetom ostaje ograničen. Istovremeno, i dalje postoji veliki broj ljudi koji nisu upoznati sa sopstvenim pravima, što je paradoks u eri kada se o tim pravima toliko govori.
Napominje da zapošljavanje osoba sa invaliditetom, koje bi trebalo da bude temelj inkluzije, često se svodi na privremene angažmane. Iako svaki korak ka uključivanju ima vrijednost, suština ne može biti da se osobe nakon nekoliko mjeseci angažovanja vraćaju na biro, već da imaju mogućnost dugoročnog, stabilnog angažmana – bez obzira na njegov formalno-pravni oblik.
„Ovo nije upućeno nikome konkretno, već predstavlja poziv na mijenjanje sistema – da se sredstva troše na konkretne, svrsishodne programe koji dopiru do što većeg broja ljudi i mijenjaju svakodnevni život nabolje. Vrijeme je da uložena sredstva budu mjerena ne po broju seminara, već po broju stvarno osnaženih ljudi – koji su spremni da sa svojim znanjem, vizijom i kvalifikacijama budu ravnopravni članovi društva, uz adekvatnu podršku i razumijevanje sistema“, zaključio je Spaić.
