Većina inicijativa koje prima Inspekcija rada odnosi se na javni sektor, dok privatni podliježe češćim kontrolama, jer tamo nepravilnosti nose teže posljedice, saopštio je glavni inspektor Inspekcije rada, Srđan Simović.
On je u podkastu nevladine organizacije Institut alternativa (IA) pod nazivom ReForma, najavio jačanje kapaciteta inspekcije, kao preduslova, između ostalog, i bolje kontrole javnog sektora.
IA je monitoringom rada inspekcija za 2023. i prošlu godinu uočila da je Inspekcija rada do tri puta manje kontrolisala javni u odnosu na privatni sektor, te da je preko 90 odsto nadzora u javnom sektoru sprovedeno na osnovu inicijativa.
Na pitanje zašto se ne planira nadzor u javnom sektoru, Simović je odgovorio da prilikom planiranja redovnog nadzora polaze od kapaciteta same inspekcija i procjene rizika.
On je naveo da se mnogo više nepravilnosti utvrđuje u privatnom sektoru, te da one u javnom uglavnom imaju “manje posljedice” za zaposlene.
Govoreći o nepravilnostima utvrđenih kontrolom privatnog sektora, Simović je rekao da je najčešće utvrđivanje povreda obaveza poslodavaca kao što su nepoštovanje radnog vremena ili obaveza da zaposlene prijave na obavezno socijalno osiguranje, kao i da su to nepravilnosti kojih nema u javnom sektoru.
“U javnom sektoru smo primijetili da se u najvećoj mjeri prijavljuje to da zaposleni ne ispunjavaju posebne uslove za određeno radno mjesto koji su predviđeni Pravilnikom o sistematizaciji. Zatim nam prijavljuju da su nezakonito raspoređeni na druga radna mjesta aneksima ugovora o radu. Radićemo i na povećanju kapaciteta, onda ćemo imati uslova da više kontrolišemo javni sektor”, poručio je Simović.
On je dodao da inicijative predstavljaju 30 do 35 odsto udjela kontrole na godišnjem nivou rada, od kojih se značajan dio njih odnosi na javni sektor.
Simović je rekao da u najvećem broju slučajeva u javnom sektoru inspekcija može da reaguje na kršenje procesnih odredbi Zakona o radu, a koji se tiču davanje ponuda za potpisivanje aneksa ugovora i samog potpisivanja ugovora. Kako ističe, ponuda mora biti obrazložena, što poslodavci najčešće ne urade pri raspoređivanju zaposlenog na drugo radno mjesto. Ipak, kada postoji određeno obrazloženje i zaposleni nijesu zadovoljni njime, tada ih upućuju na sud kako bi ostvarili svoja prava.
Kako je kazao, postoji i određeni broj nepravilnosti koje Inspekcija rada može da utvrdi ali ne da i sankcioniše, ili da naloži preduzimanje mjera za otklanjanje nepravilnosti.
“Recimo imamo određena privredna društva koja u svom statutu imaju propisano da Vlada direktno imenuje izvršne direktore, a nama Vlada shodno Zakonu o inspekcijskom nadzoru ne može biti predmet nadzora. Mi u tim situacijama obavještavamo Vladu da postoje određene nepravilnosti u procesu imenovanja izvršnog direktora, odnosno u zaključivanju ugovora o radu sa njim. Informaciju prosljeđujemo Vladi koja najčešće i postupi po njoj”, poručio je Simović, saglasivši se sa konstatacijom da Vlada nije u obavezi da postupi po toj informaciji.
Upitan za komentar u odnosu na stav Inspekcije rada da ne postoji obaveza javnog oglašavanja radnog mjesta ukoliko je osoba preuzeta iz nekog preduzeća, Simović je rekao da bi volio da su odredbe Zakona o radu jasnije, te da ne postoje odvojene odredbe za izvršne direktore i njihova imenovanja.
IA je podnio inicijativu 2023. godine zbog toga što je Nikola Rovčanin najprije sporazumno preuzet iz Vodovoda Pljevlja, a onda imenovan za izvršnog direktora Elektroprivrede (EPCG) bez prethodnog javnog oglašavanja, u čemu inspekcija rada nije vidjela nepravilnosti.
“Suština cijele priče je da prosto oni imaju isti status kao druga zaposlena lica i apsolutno je dozvoljeno po Zakonu o radu da postoji taj sporazum, odnosno da zaposleni prelaze iz jedne u drugu firmu na osnovu sporazuma o preuzimanju. Prosto, zakon u tom pogledu nije odvojio direktore od ostalih zaposlenih. Pošto ne tražimo to ni za druge zaposlene, ne možemo sada to ni za direktora, odnosno selektivno primjenjivati Zakon o radu”, rekao je Simović.
Simović je poručio da, kada govorimo o nezakonitosti zapošljavanja, moramo biti svjesni toga da postoje određene nezakonitosti u procesu zapošljavanja koje su potpuno formalne prirode.
Kako je naveo, kada sa jedne strane pogledate, ukoliko je neko stekao radno iskustvo a nije ni ispunjavao uslove da bude zaposlen na tom radnom mjestu, logično bi bilo da mu se to radno iskustvo ne bi moglo priznati. Ipak, ističe da su takve stvari propusti samog poslodavca koji je napravio grešku procesnog tipa.
