Podaci UP dostavljeni „Danu“ pokazuju da je za prvih devet mjeseci ove godine registrovano više slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja djece nego za cijelu prošlu godinu– 28, u odnosu na 24, koliko ih je bilo 2024.
Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje u ovoj godini, da je policiji poznato, doživjelo je 31 dijete, od kojih je 18 bilo u uzrastu od 14 do 16 godina, a 10 žrtava je bilo mlađe od 14 godina. Tri žrtve su bile dobi od 16 do 18 godina. Za ova krivična djela u ovoj godini procesuirana su 24 lica, od kojih 20 punoljetnih i četiri maloljetna.
– Policijski službenici nastavljaju sa preduzimanjem prioritetnih mjera i radnji na otkrivanju krivičnih djela kojima se ugrožava ili unižava ljudsko dostojanstvo i sigurnost, njihovom rasvjetljavanju i procesuiranju izvršilaca, kao i na zaštiti najranjivijih kategorija društva – maloljetnih lica – poručili su iz Uprave policije.
Sociolog Biljana Radović Fuštić smatra da porast prijavljenih slučajeva može ukazivati na sve veću osviještenost i osnaživanje, kao i na lakši pristup kanalima prijave, ali i da je došlo do porasta ovakvih zločina, što je alarmantno i dramatično. Ona u izjavi za „Dan“ objašnjava da je problem seksualnog nasilja multidimenzionalan i da predstavlja kombinaciju društvenih normi, porodičnih odnosa i sistemskih slabosti.
Radović Fuštić ističe da smo suočeni sa normalizacijom nasilja, tabuima oko seksualnosti i stigmatizacijom žrtve, gdje i bliska i šira zajednica preuzimaju ulogu vještaka i sudija, dok stvarne sudije počiniocima daju veoma blage kazne.
– Time se ne ohrabruju žrtve, već počinioci. Problem se produbljuje kroz izloženost pornografskim i pedofilskim sadržajima na različite načine, što počinitelja, što žrtve, gdje ne postoji gotovo nikakav vid niti porodične niti sistemske kontrole i gdje postoji cijeli žanr koji profitira na prikazivanju incestuoznih seksualnih veza i seksualnih delikata sa maloljetnicima. Izloženost toj vrsti sadržaja sveprisutna je kroz digitalne medije i dovodi isključivo do objektivizacije druge osobe, što se može desiti i počinitelju i žrtvi – upozorila je Radović Fuštić.
siholog Marija Babić kaže da Crna Gora ima zakonsku regulativu koja tretira ovu pojavu, ali se ona ne sprovodi.
– Mnogo se govori kada se dogodi ovakav zločin, a malo se radi na sprečavanju i prevenciji. Najgore je to što smo se navikli na ovakve slučajeve, pa se rijetko začudimo kada čujemo da se nešto novo desilo – kazala je Babić za „Dan“.
Ona dodaje da zlostavljanje djece i dalje izaziva najveću empatiju među ljudima, što je, kako naglašava, jedna od snaga koje su nam kao društvu preostale. Ipak, kako ukazuje, na individualnom planu najčešće problem predstavlja ta ista empatija, odnosno njen nedostatak, najčešće zbog brzine života i preokupiranosti svojim problemima.
– Tada ne razgovaramo, ne posvećujemo se djeci na način na koji bi trebalo, sve manje vremena imamo za njih, a onda kao izgovor za gubitak strpljenja ponovo imamo taj isti umor. U takvim situacijama dosta stvari prolazi nam ispod radara, što u ovim slučajevima obično bude ključno. Društvo podržava prosjek kao kriterijum normalnosti, pa se normalizuje sve ono čega ima više. Svjesni smo svi zašto ovo nije dobro. Sistem nam izostankom reakcije na ovakve pojave servira osjećaj nesigurnosti i osjećanje anksioznosti – ocijenila je Babić.
Za dijete koje doživi seksualno zlostavljanje i uznemiravanje, kako ističe, uvijek postoje posledice – ranije i kasnije.
– Od onih ranih, ako izbjegnemo smrtni ishod, trajni fizički hendikep ili somatski poremećaj, tu su naravno gotovo uvijek emocionalne smetnje ili izmijenjen doživljaj sebe (depresivnost, strah, strepnja, agresivnost, bijes…). Kognitivne smetnje najčešće budu u vidu zastoja u razvoju kognitivnih funkcija, intelektualna inhibicija i problemi koncentracije, a tu su i poremećaji socijalnog funkcionisanja. Kasne posledice mogu biti depresija, granična organizacija ličnosti ili neki drugi poremećaj ličnosti, a onda i transgeneracijsko prenošenje zlostavljanja (zlostavljano dijete u odraslom dobu postaje zlostavljač, onaj koji i sam zlostavlja) – ukazuje Babić.
Izvršna direktorica nevladine organizacije „Prima“ Aida Perović upozorava da je zloupotreba modernih kanala komunikacije poput interneta, mobilnih telefona i društvenih mreža dovela do toga da su djeca mnogo dostupnija počiniocima seksualnog nasilja.
– Oblici seksualnog nasilja koji se dešavaju u realnom svijetu, van virtuelnog, postojali su odvajkada. I tu su zakonitosti iste: najčešći počinioci su članovi porodice, kumovi, porodični prijatelji i komšije – rekla je Perović za „Dan“.
Ona vjeruje da, izuzimajući onlajn seksualno nasilje nad djecom, koje je svakodnevno u porastu, broj slučajeva u realnom svijetu nije toliko porastao koliko su edukacija, informisanost i programi civilnog sektora za uspješnije roditeljstvo i o prevenciji seksualnog nasilja podigli svijest, pa se ovi slučajevi prijavljuju češće nego ranije.
Ona smatra da je apsolutno nedovoljno ono što se trenutno radi u cilju zaštite djece.
– Postupanje policije, tužilaštva i sudstva i dalje je takvo da se izriču minimalne i uslovne kazne, što šalje jasnu poruku žrtvama i njihovim porodicama da pravda neće biti zadovoljena, a to direktno implicira da naša djeca i maloljetnici nisu zaštićeni kako treba. To ih demotiviše da prijave nasilje koje trpe. Jedan dio se javi servisima u civilnom sektoru, a jedan od njih je i savjetovalište NVO „Prima“, koje pruža besplatnu psihološku podršku žrtvama seksualnog nasilja i njihovim porodicama – kazala je Perović.
Po njenom mišljenju, sve što se bilo gdje prijavi – policiji ili organizacijama koje se bave prevencijom i borbom protiv seksualnog nasilja – samo je vrh ledenog brijega u odnosu na ukupan broj slučajeva.
– Mnogi od njih dešavaju se u kontinuitetu i traju mjesecima, pa i godinama. Mi kao država moramo razvijati programe prevencije, podizanja svijesti u cilju što ranijeg prepoznavanja nasilja i jačati kapacitete da se nasilje prijavljuje i valjano tretira pred sudskim instancama. U tom smislu, „Prima“ je inicirala da se povećaju donje zaprijećene kazne za počinioce djela protiv polnih sloboda, jer vjerujemo da je to zasad jedini način da kazne ne budu tako niske kao što je to sada slučaj – istakla je Perović.
Direktorica „Prime“ smatra da je veoma dobro što postoji Registar pedofila, ali su u toj NVO protiv toga da on postane javan, cijeneći da bi to od naše države napravilo Divlji zapad, gdje bi svako uzeo stvar u svoje ruke i lično se obračunavao. Napominje da je uz Registar predviđeno da se nakon izdržavanja kazne ove osobe nadziru u trajanju od dvije godine, ali se to ne dešava.
– Nedostatak je i u tome što je pedofilija poremećaj seksualnog nagona u vidu seksualne privlačnosti djece, sa tim se osoba rađa i ne može se izliječiti, pa je potreban nadzor svih osoba iz registra do kraja života, a ne samo dvije godine. Dodatno, brojni počinioci ostaju nam ispod radara zato što oni nisu pedofili iako su izvršili seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje nad maloljetnicima – objašnjava Perović.
Ona smatra da je dobra strana to što svi koji rade sa djecom ili za djecu imaju obavezu da zvanično traže podatke od Ministarstva pravde, koje vodi Registar pedofila, kada žele nekog novog da zaposle, kako bi provjerili da li se ta osoba nalazi u registru.
Radović Fuštić ističe da su su posledice ovakvih zločina duboke, sveobuhvatne i doživotne, te da bi podrška trebalo da bude multidimenzionalna, dugoročna i u startu hitna.
– U slučaju kada je počinilac član porodice, podrška prvo treba da postoji od člana porodice koji nije zlostavljač, odnosno od roditelja/staratelja koji potpuno vjeruje djetetu. Podrška okoline, školske naročito, kroz rad psihologa i pedagoga, od je vitalnog značaja. To je dugoročna podrška u oporavku, skupa sa specijalizovanom psihoterapijom koja bi trebalo da bude fokusirana na tretman traume, kako bi žrtva bezbjedno obradila traumu i razvila mehanizme za povraćaj kontrole nad sopstvenim životom – objašnjava Radović Fuštić.
