Sankcije za djecu – nasilnike, uspostavljanje hijerarhije u porodici i izmjene vaspitno-obrazovnih programa dovele bi do smanjenja procenta vršnjačkog nasilja u školama.
Sagovornici “Vijesti” kritikuju to što roditelji nemaju jasne vaspitne granice, nekada i sami pokazuju da je agresija način za rješavanje problema, ali i to što vaspitno-obrazovni sistem nema dovoljno kapaciteta da pruži pomoć svakom djetetu i da se od malih nogu uči toleranciji, etici i moralu.
Javnost u Crnoj Gori sve češće saznaje za slučajeve vršnjačkog nasilja, a zabrinutost crnogorskog društva za bezbjednost djece dodatno je porasla nakon tragičnog slučaja od prije dva dana u Beogradu, kada je trinaestogodišnjak usmrtio osam vršnjaka i radnika obezbjeđenja i ranio još šestoro djece i nastavnicu.
Psihološkinja Anđela Golubović za “Vijesti” je ocijenila da je cjelokupnom sistemu potrebna ozbiljna reforma i da tek kada krenemo od srži vaspitno-obrazovne problematike možemo govoriti o resocijalizaciji i psihosocijalnim tretmanima.
”Porazno je da etika, građansko obrazovanje ili logika budu izborni predmeti, jer se u tim predmetima najviše obrađuju teme morala, vrijednosti, empatije i tolerancije”, smatra ona.
Golubović ističe da, kada se govori o vršnjačkom nasilju, treba nazvati fenomene pravim imenom, a devijantno ponašanje jasno i precizno svrstati u sadističko-agresivni obrazac, kako bi sistem kao povratnu informaciju imao adekvatan odgovor.
”Mi smo društvo u tranziciji, ali društvo sa ograničenom psihološkom odgovornošću. To najbolje vidimo kroz ‘ćutljivu većinu’, to jest većinu djece koja posmatra nasilje i bira da o tome ne govori. Roditelji šalju dijete u školu sa rečenicom ‘To se tebe ne tiče, nemoj da se miješaš’, a kao posljedicu imamo dijete koje nije sposobno i nema kapicetet za empatiju. Nažalost, kao produkt toga imamo djecu koja se saosjećaju samo sa djecom koja su im slična po statusu, staleži ili moći, a sva ostala djeca su isključena iz njihovog ‘moralnog univerzuma’”, naglašava Golubović.
Psihološkinja tvrdi da su roditelji često drugarski nastrojeni i dozvoljavaju djetetu sve. Naglašava da često zaborave da djeca najviše uče po modelu, posmatrajući primjer.
”Djeca koja su odgajana kroz ‘drugarski vaspitni stil’ nemaju sposobnost regulacije emocijama, impulsivna su, nasilna, nemaju razvijenu empatiju i na osujećenje želja reaguju agresivno. U odnosu između djece i roditelja mora postojati jasna hijerarhija i djeca bi trebalo da znaju šta smiju, šta moraju a šta ne smiju. Nažalost, kada roditelj ne vjerujue da će sistem imati adekvatnu intervenciju za nasilje roditelji uzimaju ‘pravdu u svoje ruke’, a reagujući agresijom na agresivno ponašanje, pogrešno daju primjer da vlada ‘zakon jačeg’ i da ne umiju na miran način da riješe konflikt”, pojašnjava Golubović.
Ona poručuje da komunikacija između roditelja i djece treba da bude dvosmjerna i da treba da uključuje pažljivo slušanje i prihvatanje emocija.
Specijalista dječje i adolescentne psihijatrije Iva Ivanović za “Vijesti” kaže da je tema vršnjačkog nasilja velika i kompleksna i zahtijeva učešće cijelog društva.
”Neophodno je primijeniti dobre školske programe sprečavanja vršnjačkog nasilja. Potrebno je kontinuirano edukavati kadar da što bolje prepoznaju nasilje, ali i da terapijski djeluju. Osnažiti školske ustanove većim brojem psihologa i pedagoga. Pomoći roditeljima u vještinama roditeljstva koje se ne sastoje samo u tome kako nahraniti i obući dijete, već kako mu pružiti mogućnost za što bolji i zdraviji psihosocijalni razvoj. Država je dužna da djeci obezbijedi mogućnost praktikovanja zdravih, kreativnih, solidarnih stilova života kroz razne aktivnosti. Kao i da obezbijedi više i bolje servise pružanja pomoći onima koji se suočavaju sa izazovima u domenu mentalnog zdravlja”, poručuje ona.
Ivanović kaže da roditelji treba pažljivo i budno da prate razvoj djece, koji se odvija svakodnevno, a potrebno je da im budu blizu i stvore sredinu ispunjenu emocionalnom toplinom i sigurnošču, sa jasno određenim vaspitnim granicama.
Poručuje da roditelji koji primijete bilo kakvu promjenu u ponašanju ili raspoloženju treba da se jave psihologu ili dječjem psihijatru.
Te izmjene, tvrdi, mogu biti povlačenje, prekid aktivnosti koje su ranije donosile radost i zadovoljstvo, izmjene u obrascima spavanja i hranjenja, oskudne socijalne kontakte, česte žalbe na fizičko zdravlje (glavobolje, stomačni problemi), gubitak ili nagli rast tjelesne težine, izostanci iz škole, teškoće u usvajanju znanja, pad koncentracije, loši rezultati u školi, neiniciranje razgovora, nezainteresovanost, provođenje puno sati ispred ekrana, ali i samopovređivanje, ispoljavanje agresije prema sebi ili drugima, destruktivno ponašanje prema predmetima u kući, školi, nepoštovanje vaspitnih roditeljskih granica, razdražljivost, česta burna reagovanja, nemogućnost kontrolisanja impulsa, konzumiranje psihoaktivnih supstanci, demonstriranje socijalno neprihvatljivih obrazaca ponašanja.
Ivanović kaže da se znaci vršnjačkog nasilja mogu prikazati u fizičkim, psihičkim ili socijalnim izmjenama. Objašnjava da su fizički znaci vidljivi golim okom i uključuju posjekotine, modrice, neke ozbiljnije povrede, pocijepani djelovi odjeće, ali i nestale stvari koje je dijete posjedovalo, kao i glavobolje, mučnina, pred odlazak u školu ili neku aktivnost vršnjačke grupe.
”Psihičke znake je nekada teže primijetiti. Mogu se ogledati u jasno izraženoj zabrinutosti, nemiru, povlačenju, tajnovitosti, izbjegavanju zajedničkih aktivnosti, nedostatku socijalnih kontakata, strahu, nedostatku sna, padu koncentracije. Kao i propuštanjem časova u školi, izbjegavanju određenih mjesta. Ili socijalnim promjenama koje se mogu ogledati u tome da dijete samo sjedi u klupi, samo je na odmoru, isključeno je iz kolektivnih sportova, nije pozvano na proslave rođendana, ima teškoće da na času postavlja pitanja i daje odgovore”, kaže Ivanović.
Pojašnjava da je potrebno da roditelji razgovaraju sa djecom, kroz zainteresovana propitivanja o tome šta se dešavalo u školi određenog dana, ko su drugari/drugarice sa kojima se druži, zašto voli ili ne voli da se druži sa određenim drugarima, koje su zajedničke aktivnosti koje se dešavaju u školi i da li u njima učestvuje, da li ima nekih teškoća u školi…
”Sa djecom koja potencijalno vrše nasilje takođe je neophodno razgovarati, pratiti njihove radnje i ponašanje u školi i kod kuće. Nije poželjno na bilo koji način pravdati nepoželjne oblike ponašanja kao što su epizode agresivnosti, destruktivnosti, pravljenje smicalica, kontinuiranih ‘šala’ na račun nečijeg fizičkog izgleda ili (ne)sposobnosti. Takođe, nije poželjno žmuriti na nasilje”, kaže ona.
Golubović naglašava da mnoge knjige i sajtovi pogrešno savjetuju djecu da kažu siledžiji da “prestane sa maltretiranjem”.
”Međutim, djeca sa agresivnim obrascem ponašanja imaju tendenciju da intenzivnije maltretiraju vršnjaka onda kad im žrtva kaže da prestane. Ovakav agresivni obrazac nasilnika je visoko rezistentan na kaznenu politiku i oni jedino reaguju na jasnu i čvrstu granicu, u smislu sankcija. To je razlog zašto te kazne moraju biti drakonske”, tvrdi Golubović.
Ona kaže da su loši zakonski primjeri mjere pojačanog nadzora roditelja ili Centra za socijalni rad ili društveno korisni rad.
”Već pune dvije godine u medijima stalno govorimo o resocijalizaciji i korijenu nasilja i razumijevanju samog nasilinka, a ne govorimo o važnosti izmjene zakona. Većina nasilničkih struktura se može svrstati u sadističko agresivni profil ličnosti ili antisocijalni profil, a od pamtivijeka se zna, i kroz literaturu i praksu, da ovakav profil nije podložan korekciji, to jest ne reaguje na psihološki, psihijtrijski ili socijalni tretman. Stvar je jednostavna – ovakav profil ličnosti reaguje samo na jasnu i drakonsku sankciju”, naglašava ona.
Ministar prosvjete Miomir Vojinović apelovao je na prosvjetne radnike, pedagoško-psihološke službe, roditelje da daju maksimum kako bi djeca živjela u miru, ljubavi i saradnji. Najavio je da će biti preispitani pravilnici, kako bi se povećao broj psihologa i pedagoga u školama i da će telefonska linija 080 777 777 za prijavu vršnjačkog nasilja biti otvorena 24 sata.
Udruženje Roditelji juče je pozdravilo napore Ministarstva prosvjete, ali i podsjetilo da smo na početku. Predsjednica Kristina Mihailović tvrdi da treba razgovarati i o zaštitarima, uvođenju video nadzora i da se očekuje sjednica Savjeta za prava djeteta kako bi svi znali svoj dio posla u daljoj prevenciji. Ističe da se osim izmjena u dijelu vaspitnih mjera mora raditi i na odgovornosti roditelja.
