Opera “Don Đovani” Volfganga Amadeusa Mocarta premijerno je izvedena krajem oktobra 1787. godine u Pragu i smatra se jednim od najznačajnijih djela. Iako je komponovana krajem 18. vijeka, “Don Đovani” i danas ostaje veoma aktuelan zbog tema koje obrađuje a to su sloboda, moralnost, požuda, prevara, posljedica ljudskih postupaka. Publika u Podgorici dobiće jedinstvenu priliku da uživa u ovom komadu i to čak tri dana – 4. juna kad je zakazana premijera, kao i 6. i 7. kad su planirana reprizna igranja i to zahvaljujući Muzičkom centru koji je stao iza ovog značajnog projekta.
Radnja prati lik Don Đovanija, nepopravljivog zavodnika i buntovnika, čije ponašanje i stav prema životu izazivaju istovremeno fascinaciju i osudu. Don Đovani nije samo stereotipni ženskaroš, on je složen lik pun kontradikcija: harizmatičan, samouvjeren, ali i nemilosrdan i često nemoralan. Kroz njegove postupke opera istražuje granice ljudske slobode i odgovornosti, kao i sudbinu onih koji odbijaju da se pokore društvenim pravilima. Uprkos komičnim elementima kojih ima dosta u ovom komadu, Don Đovani je, u suštini, ozbiljna drama koja poziva na razmišljanje o ljudskoj prirodi i moralnim dilemama.
Uloga Don Đovanija smatra se jednom od najzahtjevnijih baritonskih rola u operskom repertoaru. Glumac i pjevač u isto vrijeme mora da iznese širok spektar emocija od zavodljivosti i cinizma, preko ironije, do konačne suočenosti sa smrću, a sve to uz tehnički vrlo zahtjevne vokalne dionice. Uloga traži izuzetnu scensku prisutnost, izražajnost i fizičku spremnost, jer je Don Đovani gotovo neprestano na sceni i stalno u pokretu. Osim vokalne spreme, potrebna je i duboka psihološka interpretacija da bi lik bio uvjerljiv, izvođač mora pronaći balans između njegovog šarma i mračne, destruktivne prirode. Ova složena i izazovna rola dodijeljena je Luki Joziću , a njegov Don Đovani – lik kojem mnogi potajno zavide, maštajući o njegovoj slobodi i šarmu, ali bez cijene koju on na kraju plaća, sigurno će ostaviti snažan utisak na publiku.
“Ljudi su često skloni da poštuju ograničenja, ne zato što ih zaista prihvataju, već da bi izbjegli posljedice. Upravo to ukazuje na to da je priroda Don Đovanija, u svojoj suštini, duboko ljudska jer njegove motivacije proizilaze iz najosnovnijih poriva, poput potrebe za hranom, uživanjem, seksualnošću. Međutim, takva raskalašnost i odsustvo samokontrole neminovno vode ka kazni. Lik Don Đovanija nas podsjeća da svako od nas mora imati određene granice unutar kojih djeluje – granice koje ne smiju ugrožavati druge jer u suprotnom slijedi kraj koji, kao što vidimo u operi, ne donosi spasenje, već propast”, objašnjava u razgovoru za “Vijesti” Luka Jozić.
Lik Don Đovanija nas podsjeća da svako od nas mora imati određene granice unutar kojih djeluje – granice koje ne smiju ugrožavati druge jer u suprotnom slijedi kraj koji, kao što vidimo u operi, ne donosi spasenje, već propast
Publika često mora da pronađe dio sebe u likovima koje gleda na sceni, da bi ih istinski razumjela. Ali da bi taj lik zaista zaživio na sceni, glumac mora da učini isto te se, barem na trenutak, poistovjeti s njim, da pronađe njegovu logiku i unutrašnju istinu. O tome koliko je bilo teško naći poveznice između Don Đovanija i Luke, sagovornik “Vijesti” kaže:
“Mislim da je samo riječ o motivaciji koju konkretno lik Don Đovani preduzima da bi sprovodio neke svoje akcije. Ja sam uverenja, kao vidim i sam reditelj, da svi motivi za njegove akcije ne idu nikada iz nikakvih pobuda da učini nekome nešto nažao. Tu se ostavlja dovoljno prostora za publiku koja će vijerovatno biti u dilemi da li da privoli ili odbaci lik Don Đovanija”, siguran je Jozić koji je uvjeren da u mnogome zavisi od njega kako će publika reagovati na lik koji igra.
“Vjerujem da će publika biti sklona da osudi samog Don Đovanija, zbog čega naravno, kao smo već rekli, biva kažnjen. Međutim, postoji čitav niz postupaka i čitav niz scena koja govori u prilog tome da je on uz svoju raskalašnu prirodu, želi da zadovolji svoje potrebe, ne misleći o okruženju, kako se oni osjećaju povodom toga. Bez obzira na to kakav je ko u ovoj operi, prosto niko od aktera nije naivan. Zapravo, ostali protagonisti, ispostavljaja se, da su možda i više grešni zato što su odlučili da preuzmu funkciju Boga i da sami presudu Don Đovaniju”, dodaje Jozić.
No, nije samo Jozić priželjkivao da na scenu Muzičkog centra ponovo utjelotvori lik Don Đovanija. Sa tim ciljem došli su na audiciju mnoge njegove kolege. Ipak, Lukina predost je ta što je već bio upoznat sa tim šta sve lik Don Đovanija nosi na sobom.
“Sa ovom ulogom sam, na svu sreću, već ranije imao iskustva i zapravo se dosta, što i vokalno, što i karakterno dobro osjećam u njoj. Kad sam poslao prijavu, bio sam voljan da ponovno sarađujem, pogotovo sa Aleksandrom Nikolićem , jer sa njim nikada nisam imao priliku da radimo na ovom naslovu. Smatrao sam da on takođe bio veoma adekvatan da mi pomogne da taj lik dogradim i da ga prosto interpretiram na drugačiji način, ne kao i do sada. Takođe, bih volio da se vratim i na to da mi je ideja boravka u Crnoj Gori i u Podgorici jako bliska. Većinu ljetnjih raspusta dolazio ovde posjećivajući svoju familiju, a i uopšte sama saradnja sa cijelom podjelom koja je igrom slučaja ispala sjajna. Naime, za veoma kratak period koji je veoma intenzivan proveli smo dosta vremena zajedno i mimo samog procesa rada ispostavilo se da imamo jako lijepu hemiju kao ljudi. Nadam se da će to ispoljiti takođe i na sceni, te da će publika upravo zbog toga izaći i zadovoljnija sa ove opere, zbog naše komunikacije i posvećenosti jednog ka drugom”, otkriva svoja očekivanja Jozić.
Kao što je i sam istakao, cilj ponovnog donošenja Don Đovanija na scenu bio je da ulogu, koju je već imao priliku da tumači, dodatno obogati i razvije. Kada govori o razlikama između Don Đovanija s početka svoje karijere i ovog trenutnog, Jozić ističe da je evoluirao jer i kao glumac, pjevač, pa i sa većim životnim iskustvom ovu rolu može danas drugačije i uvjerljivije da iznese:
“Uloga Don Đovanija mi je prvi put pripala previše rano u odnosu na ono što sam ja tada mogao kao umjetnik da ponudim. Mada, pretpostavljam da će ova uloga u etapama i za pet i deset godina prosto izgledati drugačije, da će moj pogled na sam lik, saradnja sa rediteljem i dirigentom će vjerovatno uticati na promjenu percepcije. Kad uporedim moj prvi lik Don Đovanija i ovaj danas – razlikuje se umnogome. Prva interpretacija Don Đovanija bila je drugačija jer ga ljudi često vide kao agresivnog. Međutim, ono što je ideja Aleksandrova bila je da lik bazira na cinizmu i na potrebi da prkosi, što je dosta drugačije od agresije. Tako da ova interpretacija samog lika je, čini mi se, mom karakteru još bliža. Mogu da se poistovjetim sa njim jer i sam umijem da budem prkosan, samo što to ide uvijek iz igre i nikada ne ide iz potrebe da povrijedi iako se to možda na kraju i desi. Tu zapravo i može da se napravi jedna sjajna paralela između Don Đovanija i mene privatno”, iskren je bariton.
Luka Jozić do sada nije često imao priliku da svoje vokalne sposobnosti predstavi u Crnoj Gori. Njegovi nastupi uglavnom su vezani za Festival Operosa, koji je jedna od rijetkih prilika za opersku scenu u zemlji. Nažalost, opera se u Crnoj Gori i dalje doživljava kao elitistička umjetnost, što je porazno za umjetnika jer publika uglavnom izostaje, a time se smanjuje mogućnost da ista postane sastavni dio šire kulturne scene.
Uloga Don Đovanija mi je prvi put pripala previše rano u odnosu na ono što sam ja tada mogao kao umjetnik da ponudim. Mada, pretpostavljam da će ova uloga u etapama i za pet i deset godina prosto izgledati drugačije, da će moj pogled na sam lik, saradnja sa rediteljem i dirigentom vjerovatno uticati na promjenu percepcije
“Od malena sam, možemo tako reći, usmjeren ka profesiji i imam utisak da su oko mene uglavnom ljudi koji se bave operskim pjevanjem ili klasičnom muzikom. Kada sretnem nekoga ko nije iz te oblasti, to me iznenadi. Moji su me od malena hranili ovom granom umjetnosti jer smo i familijarno vezani za istu, pa zato lično taj utisak da je klasična muzika elitistička nemam. Ipak, dovoljno sam razuman da shvatim da opera u ovim krajevima, ne samo u Crnoj Gori, već i u Srbiji, odakle dolazim nije poštovana, koliko vjerujem da zaslužuje. Mislim da je to lako objasniti činjenicom da ljudi konzumiraju ono što im se servira. Jasno je i da vladajuće strukture nemaju cilj da obrazuju i podignu svijest ljudi. Naprotiv, treba im određena masa koja je lakše manipulativna, a sa nekim ko je obrazovan je teže manipulisati”, ističe Jozić.
Umjetnost služi i da kritikuje društvene pojave, a kroz lik Don Đovanija posebno se stavlja akcenat na ljudsku pohlepu, nezasitnost i bezobzirnost prema drugima. Don Đovani je oličenje egocentrizma i manipulacije, koje vodi do moralnog pada i društvene propasti. Kroz njegov lik, djelo propituje odgovornost pojedinca za svoje postupke i ukazuje na posljedice neograničene slobode bez etičkih granica. Iako je opera nastala u 18. vijeku, teme koje Don Đovani otvara i danas su izuzetno aktuelne, jer se pohlepa, manipulacija i bezobzirnost i dalje mogu prepoznati u savremenom društvu. Na pitanje na šta je on igrajući Don Đovanija želio da stavi posebno akcenat, Luka odgovara:
“Teme koje se provlače kroz ovu operu, pretpostavljam, biće aktuelne sve do kraja čovječanstva i ljudske vrste. Iako je radnja smještena u određeni istorijski kontekst, negdje u sredinu sedamnaestog vijeka, odnos Don Đovanija prema ostalim likovima u operi zapravo je direktna kritika njihovih motiva. Oni njega često biraju za društvo, a žene za partnera, ne zbog ljubavi ili zaljubljenosti, već iz različitih ličnih koristi. Svaka od žena prikazanih u operi ima svoju, drugačiju motivaciju zašto bira upravo Don Đovanija. On je, s druge strane, neko ko je socijalno vrlo pronicljiv, sposoban da prepozna slabosti pojedinaca i da ih odmah, na sceni, otvoreno osudi. Kao što sam ranije rekao, ideja reditelja, s kojom se u potpunosti slažem, jeste da se kroz Don Đovanija na ciničan način komentariše ponašanje drugih likova”, zaključuje Jozić.
