Vladavina Pokreta Evropa sad ulazi u svoju posljednju godinu. I to ne bilo kakvu, već izbornu. Za PES je ovo godina „biti ili ne biti“. Ako nešto ne promijene – a sumnjam da umiju i mogu – brojaće posljednje sate na pozicijama moći.
Tri su problema koji danas određuju sudbinu PES-a: prazna kasa, nepostojeće investicije i obećanja iz 2020. koja nikada nijesu ispunjena.
Budžetu hronično nedostaje novca. Programi „Evropa sad 1“ i „Evropa sad 2“ pojeli su fiskalno tkivo države do te mjere da svaka ozbiljnija turbulencija može biti fatalna. Turbulencije su već počele, a PES-ovi ekonomski stručnjaci, koji su cijeli model zasnovali na potrošnji, jednostavno nemaju odgovor. Plate jesu porasle, ali ni približno koliko u okruženju, odnosno u državama koje nijesu smanjivale doprinose.
Vijest da je Srbija pretekla Crnu Goru po visini neto plate, naravno, nije popularna. A Crna Gora je po visini bruto plata odavno čak i iza Bosne i Hercegovine.
Zato premijer Milojko Spajić danas očajnički traži novac. Sanjaju se gigavatni data-centri, projekti na vodi i megainvesticije koje zvuče impresivno na konferencijama za štampu. Priča se o desetinama milijardi investicija. Ali gotovo svaka takva priča na kraju se završi – novim zaduženjem.
Istina je mnogo jednostavnija nego što zvuči na konferencijama za štampu: model „Evropa sad“ troši novac koji država nema.
Jer realnost je brutalno jednostavna: novih investicija gotovo da nema. A dug raste i raste.
Drugi stub strategije je Evropska unija, koja se predstavlja kao spas. Ulazak u EU postao je politički kisik za PES. Bez novca i bez evropske perspektive nema ni političkog opstanka. Za PES priča o EU nije priča o vrijednostima, već ponovo o novcu EU.
Drugim riječima: za PES EU nije politički cilj – već finansijski plan.
Istorijski je to Crna Gora pokušavala i sa Rusijom i sa Austrijom – ali bez uspjeha. Na kraju se uvijek zadovoljavala sadakom. Osim u Jugoslavijama koje napraviše, ko drugi nego Srbi.
Zato će se, ako treba, promijeniti sve: zakon, politika, pa i identitetska pitanja. Sve što Brisel zatraži biće ponuđeno na sto.
Zato je realno pitanje mnogo jednostavnije nego što izgleda: šta je PES zapravo promijenio u Crnoj Gori?
Problem je što iza te velike evropske retorike zjapi jedna neugodna činjenica: za skoro šest godina urađeno je gotovo ništa.
Ništa od onoga što je obećano 2020. godine.
Podsjetimo se tih obećanja, zbog kojih su mnogi građani povjerovali da dolazi nova politika:
– čišćenje biračkog spiska
– dubinska reforma pravosuđa
– izjednačavanje prava svih naroda, a prije svega Srba – kroz državljanstvo, jezik i simbole
– zaustavljanje otimanja imovine Srpske pravoslavne crkve
Šta je od toga ispunjeno?
Ništa.
Danas se ponašaju kao da je sve to davno riješeno i kao da se niko ne sjeća. A sjećamo se.
Istovremeno, javnost se hrani spektaklima hapšenja. Kao da je velika vijest kada se privede neko iz kruga bivše vlasti – Aco Đukanović, Barović ili bilo ko drugi.
Ali pravo pitanje je: šta to danas znači?
Ako je neko imao šest godina da sakrije, iznese i opere novac, onda hapšenja zbog „pušketina“, uvreda ili sporednih stvari djeluju više kao politički teatar nego kao pravda.
To je, u najmanju ruku, uvreda za inteligenciju javnosti.
A onda dolazi nova epizoda političke ironije. Godinama smo slušali da je biznismen Daka Davidović sastavljao vladu i određivao ko može, a ko ne može biti ministar. A nedavno smo vidjeli da je taj isti Daka svjedok pri pretresu Đukanovića – i to kao lice od povjerenja.
Isti mi koji smo o tome govorili svih ovih godina proglašavani smo za špijune, agente BIA i „Vučićeve sendvičare“.
Danas se pokazuje da su mnoge od tih stvari bile mnogo bliže istini nego što je PES htio priznati.
Zato se nameće pitanje: šta je zapravo bio projekat PES?
Od početka sam tvrdio – a danas sve više ljudi vjeruje – da je riječ o političkoj podmetačini prema Srbima u Crnoj Gori. Iskorišćena je podjela na „za“ i „protiv“ Aleksandra Vučića da bi se srpsko biračko tijelo razbilo na frakcije. Prvo su uvedeni „eksperti“, a zatim pravilo da se sva pitanja koja „dijele društvo“ jednostavno – ne pokreću.
Navodno zbog Evropske unije.
Kao da EU nije zajednica koja se poziva na ljudska prava, ravnopravnost i uklanjanje diskriminacije. Kao da je Brisel ikada rekao da manjinska ili nacionalna prava treba ignorisati.
Zato Srbi ne treba da budu zaslijepljeni EU fanfarama i nebeskim parolama „28 by 28“. Ko je ikada obećao Crnoj Gori da će tada pristupiti EU? Niko.
Ko je iz EU ikada rekao da su identitetska pitanja protivna evropskim vrijednostima? Niko.
To je izmislio PES da bi obuzdao dio naivnih Srba da ne stanu uz vitalne nacionalne interese svog naroda – državljanstvo, jezik i zastavu.
Zato se sve na kraju svodi na jedno pitanje: da li će se nepravda prema Srbima u Crnoj Gori konačno ispraviti – ili će se opet gurnuti pod tepih „zbog Evrope“?
Zato je period pred nama vrijeme kada se računi moraju podvući.
I kad, ako ne sada, svi Srbi u Skupštini treba da stisnu i izglasaju promjene zakona o državljanstvu.
Ako se to pitanje ne riješi sada – bojim se da se neće riješiti još dugo.
Samo tako mogu obezbijediti da Srbi budu ravnopravni građani i da nikada više ne strepe od povratka nepomenika.
Jer su isključivo diskriminacijom svoje rođene braće i sestara – brisanjem iz knjige državljana – uspjeli da vladaju sve one decenije.
Ni pameću, ni ljepotom, već neopjevanim fukarlukom.
Zna li iko objasniti kako jedan Andrej Nikolaidis ima državljanstvo Crne Gore, a ja, na primjer, nemam? Ili da dijete Milana Kneževića nema?
Po kom to zdravom razumu? I po kojim to ljudskim pravima?
Zato svaki Srbin koji sjedi u PES-u i Demokratama ima dužnost da ispravi tu nepravdu. A ne da se poziva na PES-ovu šarenu lažu o EU.
Jer Crnu Goru nije pravila EU.
Da je sreće, DPS bi danas bio na nivou od 5% ili čak zabranjen. A PES nas i 2026. godine i dalje plaši DPS-om.
Na kraju će bar pola PES-a prići DPS-u i nastaviti da priča o evropskom snu – samo ovaj put o nekoj 2032. godini.
