Pedesetdevetogodišnji Željko Pavlović počeo je jutros štrajk glađu ispred Upravne zgrade Rudnika uglja u Pljevljima, jer više od 23 godine ne može da nađe zaposlenje.
Pejović, po struci diplomirani inženjer geologije, kaže da se na ovakav korak odlučio jer svi pokušaju da nađe posao do sada nijesu dali rezultata, iako su mu mnogi obećavali da će ga zaposliti u struci.
Odlučan je da svakodnevno protestuje ispred uprave najveće pljevaljske kompanije dok ga neko od odgovornih u Rudniku ne primi na razgovor i ne sasluša.
“Radi se o jednom sistematskom progonu. Obespravljen sam. Moji problem su počeli 1998. godine kada je održavan onaj veliki protestni skup u Podgorici, gdje sam hapšen, iako u nikakvim neredima nisam učestvovao. Nakon toga, gdje god su mogli, sasjekli su svaki segment mog života”, tvrdi Pavlović, otac dvoje djece.
Pejović ističe da je nakon završenih studija pripravnički odradio u Rudniku uglja, a kratko je radio i u Rudniku Šuplja stijena.
“Posljednje 23 godine sam na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Pokušavao sam da nađem posao, ali u tome nisam uspio. Pokušavao sam i sa nekim drugim zanimanjima, ali gdje god sam konkurisao osjetio sam da neko želi da vas eliminiše”, rekao je Pejović.
Tvrdi da se kao nezaposleni za pomoć obraćao i predsjedniku Opštine, ali da on “nije iskazao interesovanje za to”.
“Pokušao sam da ostvarim kntakt sa direktorom Rudnika uglja. Taj neposredni kontakt nismo ostvarili, ali preko prijatelja on mi je preko njegovih saradnika zakazao jedan sastanak i oni su mi rekli da mjesta za geologe nema u Rudniku, iako je po sistematizaciji koju su usvojili skoro bilo jedno radno mjesto. Kažu da su u međuvremenu ukinuli to radno mjesto. To je bio konkretan povod koji je prelio čašu i zbog čega sam jutros počeo štrajk glađu. Cilj mi je da me neko primi i makar mi u lice kaže za mene ovdje nema posla i života”, rekao je Pavlović.
Kako bi obezbijedio egzistenciju sebi i svojoj djeci, Pavlović je jedno vrijeme boravio u inostranstvu, gdje je radio razne poslove.
“Borio sam se, borio i sad više ne mogu. Zamislite kada vam neko uzme pola života u gradu u kojem sam rođen. Da je realna konkurencija i da zbog toga ne mogu da budem primljen u Rudnik uglja, ja bih to prihvatio. Od 1990. Nema kokurencije i ovdje se ljudi primaju po kumovskim rodbisnkim, partijskim vezama. Zamislite, u Rudniku ima mjesta za istoričare, filozofe, sociologe, za one sa kupljenim diplomama, ali za mene koji sam diplomirao na Rudarskom fakultetu u Beogradu nema mjesta. Nije mi cilj da nikog targetiram, ali se osjećam obespravljenim bez prava na ezgistenciju. Daj da se zamijenimo pa da ovi socijalne radnici, istoričari i filozofi idu da rade tamo za šta su školovani, a ja da dođem ovdje za šta sam se školovao. Mislim da bi to bilo pravedno. Primljeno je toliko ljudi, a za jednog čovjeka koji je diplomirani inženjer geologije, sa strukom koja je je najkompatibilnija rudarstvu, nema mjesta. Ako više uvažavaju sumnjive diplome nego ovu koju ja imam, neka mi kažu, pa da i ja pokušam da je dobijem”, rekao je ironično Pavlović.
Kaže da nije mogao da ostvari ni pravo na obeštećenje koje se isplaćivalo ljudima iz rudarsko metalske struke.
“Ovo je ista ekspozitura DPS-a, samo su promijenili dres. Sad u Rudniku uglja nema mjesta za one koji su čitav život bili protiv DPS-a, a na snazi je zapošljavanje po rodbinskoj kumovskim i drugim vezama, iako mnogi koji su zaposleni nemaju reference za mjesta na kojima rade. Da li i ja imam pravo negdje da radim? Moj đed je imao tri parcele gdje se sad kopa ugalj. Zamislite na mojoj đedovini neko kopa ugalj, a ja nemam pravo ni da radim. Samo tražim da radim i da živim”, rekao je Pavlović.
