Sumnjam da će DPS, ili bilo koja druga partija, podržati budžet koji bi omogućio implementaciju programa Evropa sad 2, razlog je prost – neće im biti u interesu da dopuste da prođe inicijativa od koje će, na narednim izborima, korist izvući jedino Spajićeva stranka. Stabilnost izvršne vlasti zavisi od poteza koje povlači, a ne od broja poslanika koji je inicijalno podrže u Skupštini
Prosječnog građanina najviše interesuju reforme i rezultati, jer nema vajde od stabilne vlade koja bi obećanim reformama pristupila površno i marketinški i ako bi se njena agenda suštinski svela na preraspodjelu funkcija, resursa i privilegija u okviru postojećeg statusa quo, ocijenio je politički teoretičar Feđa Pavlović .
On je u intervjuu “Vijestima” rekao da se o stabilnosti buduće vlade može govoriti tek kad se utvrde reformski prioriteti čelnika buduće vlasti, mogući partneri i oni od kojih se mogu očekivati opstrukcije, napadi i kampanja destabilizacije.
Pavlović sumnja da će DPS, ili bilo koja druga partija, podržati budžet koji bi omogućio implementaciju programa Evropa sad 2, jer im neće biti u interesu da dopuste da prođe inicijativa od koje će, na narednim izborima, korist izvući jedino Pokret Evropa sad (PES), mandatara Milojka Spajića .
Komentarišući uticaj međunarodnih partnera, Pavlović kaže da je jasno da i EU i SAD imaju određene rezerve po pitanju učešća koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG) u izvršnoj vlasti, ali oni koji vode pregovore o sastavu vlade taj stav ne treba da prihvate u maniru kolonije, po principu “Rim je rekao svoje, slučaj je završen”.
Mandatar Milojko Spajić dogovorio je vladu koju će činiti njegova partija, Demokrate, Civis, partije manje brojnih naroda, a nadaju se i sa Socijalističkom narodnom partijom (SNP)… To će, u najboljem slučaju, biti većina od 44 poslanika. Može li ovakva vlada biti stabilna?
Nakon trogodišnjeg perioda u kom su politička kriza i nestabilnost proizveli jedan opšti haos i paralizu državnih institucija, prirodno je da ‘stabilnost’ bude centralna preokupacija svih komentara i analiza na temu pregovora o sastavu buduće vlade. Međutim, treba imati u vidu da stabilnost izvršne vlasti prvenstveno zavisi od poteza koje ta vlast povlači, a ne od broja poslanika koji je inicijalno podrže u Skupštini.
Ako buduća vlada obećanim reformama pristupi površno i marketinški, ako se njena agenda suštinski bude svela na preraspodjelu funkcija, resursa i privilegija u okviru postojećeg statusa quo – u tom slučaju, vjerujem da će imati sve predispozicije da bude stabilna i dugotrajna. Ali, koja je vajda od takve vlasti i od njene stabilnosti? Bez želje da dezavuišem značaj stabilizacije političkih prilika nakon svega što se u proteklom periodu izdešavalo na crnogorskoj političkoj sceni, prosječnog građanina ipak najviše interesuju reforme i rezultati.
Stoga predlažem da, kada govorimo o sastavu Spajićeve vlade, težište priče prebacimo na njen reformski kapacitet, pa da u skladu s tim razmotrimo i pitanje njene stabilnosti. Dakle: koji su reformski prioriteti čelnika buduće vlasti? Čijoj se podršci lideri PES-a i Demokrata mogu nadati prilikom implementacije tih ciljeva, a na čijoj ne? Shodno tome, ko su mogući partneri i ‘faktori stabilnosti’ buduće vlade, a s kojih se adresa mogu očekivati opstrukcije, napadi i kampanja destabilizacije? Kad to utvrdimo, tek onda ima smisla praviti prognoze stabilnosti te vlade.
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo da budu prioriteti buduće vlade?
Na osnovu predizbornih obećanja pobjednika minulih izbora, ali i platforme koju je PES objavio na početku pregovora o sastavu vlade, za očekivati je da se u vrhu agende nove vlasti nađu barem tri prioriteta: (I) napredak u oblasti vladavine prava, tj. izbor vrhovnog državnog tužioca, sudija Ustavnog suda i članova Sudskog savjeta, reforma sudstva i podrška specijalnom državnom tužiocu u borbi protiv organizovanog kriminala; (II) suzbijanje partitokratije i uvođenje minimalnih standarda odgovornosti u rad državnih institucija, i (III) implementacija programa Evropa Sad 2.0.
Ako to zaista budu programski ciljevi buduće Spajićeve vlade, dozvolite da ponovim ono prethodno pitanje – ko su potencijalni partneri za navedene reforme, a ko će te reforme izvjesno minirati? Mogu li se problemi koji su nasljeđe decenijske vladavine Đukanovićevog režima kredibilno riješiti uz pomoć onih političkih aktera koji su sve vrijeme bili sastavni dio tog režima, i koji su, valja naglasiti, do samog kraja ostali na braniku njegove politike? Ukratko – sumnjam.
Da li, možda, Spajić računa na podršku DPS-a kada je u pitanju dobijanje većine za ključne reforme?
Ako dozvolite, dotakao bih se jedne od ključnih reformi koje sam prethodno naveo a koja, čini mi se, gospodinu Spajiću i njegovim saradnicima predstavlja osnovni prioritet: program Evropa sad 2.0.
Naime, sumnjam da će DPS, ili bilo koja druga partija, podržati budžet koji bi omogućio implementaciju tog programa. Razlog je prost – racionalnim političkim akterima neće biti u interesu da dopuste da prođe inicijativa od koje će, na narednim izborima, korist izvući jedino Spajićeva stranka.
Svi PES-ovi konkurenti svjesni su da ova partija svoj munjeviti uzlet i uspjeh na minulim izborima u značajnoj mjeri duguje zaslugama za prvobitno povećanje plata. Kada bi, kojim slučajem, Spajić ispunio ono obećanje s predizbornog plakata – “prosječna plata 1.000 eura, minimalna plata 700, minimalna penzija 450, radni dan 7 sati” – šta mislite koliko bi tradicionalnih glasača DPS-a, Demokrata i koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG) već na prvim sljedećim izborima zaokružilo PES? Prema tome, iz racionalne perspektive PES-ovih konkurenata, vjerujem da scenario u kome Spajić biračima objašnjava ko je kriv što nema obećanih povišica zvuči mnogo bolje od onog u kome PES pred birače izlazi nakon što (ponovo) poveća plate.
Uvijek je moguće naći razlog da se glasa protiv vladinog predloga budžeta. Pritom, ako se uzme u obzir uvjerljivost elaboracije programa Evropa Sad 2.0 koju su PES-ovi zvaničnici u toku predizborne kampanje ponudili crnogorskoj javnosti, pa i stručne kritike fiskalne održivosti predloženog programa, čini se da argumenata neće faliti.
Da li ste očekivali ovakav rasplet, s obzirom na to da je Spajić intenzivno pregovarao sa koalicijom Za budućnost Crne Gore, kojoj je ponudio tri resora u vladi i potpredsjedničko mjesto?
Pregovarački procesi ove vrste po pravilu obiluju tenzijama, neizvjesnošću, dramskim obrtima i neočekivanim raspletima, koji u očima javnosti imaju svoj “entertainment value”. Međutim, sad kad je proces pregovora po svemu sudeći okončan, bespredmetno je nagađati ko je tu ispao iskren, a ko neiskren, ko je koga prevario i ko je kome šta nudio. Govorimo o partijskim pregovorima, a ne o ljubavnim odnosima.
Kako gledate na međusobne optužbe PES-a i ZBCG, da li time zatvaraju vrata za neku eventualno buduću saradnju?
A kad su to međusobne optužbe zatvorile vrata stranačkoj saradnji? Sjetimo se teških riječi koje su, prije dvije godine, razmijenile Demokrate i URA, pa su na minulim izborima nastupili u koaliciji.
Da li je dogovorena većina za sastav vlade nametnuto rješenje od zapadnih partnera? Da li je Spajić morao da posluša sugestije zbog bojazni od blokade evropskog puta Crne Gore?
Jasno je da i EU i SAD imaju određene rezerve po pitanju učešća koalicije ZBCG u izvršnoj vlasti. Oni koji vode pregovore o sastavu vlade dužni su da se prema tom stavu odgovorno odnesu – ne da ga, u maniru kolonije, prihvate po principu “Rim je rekao svoje, slučaj je završen’’, već da eventualne posljedice konfrontacije sa željama naših partnera trezveno procijene i ukalkulišu u kost benefit analizu svojih odluka. To bi bio ozbiljan pristup države koja je svjesna svoje veličine i mjesta u svijetu, ali i interesa zaštite svog suvereniteta odnosu prema stranim partnerima – države čija politička elita shvata da imati mozga ne znači nemati kičmu, i da imati kičmu ne znači reći “ješćemo korijenje”.
U političkim procesima, kao i u ostalim aspektima života, svaki izbor ima svoju cijenu. Recimo, kada govorimo o “blokadi našeg evropskog puta”, jedan od ključnih preduslova za napredak u ispunjavanju mjerila iz poglavlja 23 i 24 je postizanje kvalifikovane većine od 49 poslanika za izbor VDT-a, preostalih sudija Ustavnog suda i članova Sudskog savjeta. Tu je većinu, razumije se, kudikamo lakše dogovoriti u sklopu pregovora o sastavu vlade, nego nakon što se vlada sastavi. U tom smislu, i odluka da se u izbor vlade ide s tankom većinom od 42-43 glasa, pa da se preostali glasovi naknadno traže u redovima opozicije, ima, kao što vidite, svoju cijenu.
Koliko je realno da Crna Gora postane naredna članica EU do 2027? Od čega to zavisi?
Koliko se meni čini – nije realno.
Istorija proširenja Evropske unije na istok govori nam da je dominantna logika ovog procesa geopolitička, a ne meritokratska – to jest, da odluka o prijemu novih članica u krajnjoj liniji zavisi od onoga što, u datom trenutku, zvanični Brisel prepozna kao svoj geopolitički interes. U tom smislu, primjeri Rumunije i Bugarske, koje su u EU primljene i pored nespornih nedostataka u domenu ispunjenja evropskih standarda, ne predstavljaju izuzetak, već ilustraciju pravila: geopolitika ispred meritokratije. Ovim ne želim da sugerišem da je sva priča o mjerilima, poglavljima i reformama zapravo farsa iza koje se krije geopolitička računica briselskih donosilaca odluka, ali smatram da, kada razmišljamo o perspektivi crnogorskog članstva u EU, te geopolitičke dimenzije moramo da budemo svjesni. U prilog tom razmišljanju, iznio bih dva kratka zapažanja.
Prvo: učlanjenjem država Zapadnog Balkana u EU, zvanični Brisel bi u značajnoj mjeri izgubio one mehanizme uslovljavanja i političkog uticaja na račun kojih, posljednjih godina, politikolozi države regiona nerijetko karakterišu kao de facto protektorate EU. Ova vrsta uticaja, i prestiž koji taj uticaj donosi, bez sumnje ima svoju vrijednost za ‘geopolitičku komisiju’ Ursule fon der Lajen, čija je otvorena ambicija da EU pozicionira kao igrača na globalnoj pozornici. Da biste nastupali kao imperija, neophodan vam je prostor kolonijalnog uticaja. Možda u tom ključu valja sagledati i onaj francuski prijedlog ‘evropske političke zajednice’.
Drugo: čini se da ni crnogorska politička elita, a ni crnogorska javnost još nisu ozbiljno razmotrili jednu (čini se, sasvim realnu) mogućnost – da nam, pri kraju pregovaračkog procesa, Hrvatska ispostavi neku vrstu ultimatuma po pitanju razgraničenja na Prevlaci, te zaprijeti vetom ulaska Crne Gore u EU. Šta u toj situaciji raditi i kako se postaviti? Da li je već vrijeme da formulišemo neku strategiju?
