Njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je u 14. nedelju po Duhovima, 29. septembra 2024. ljeta Gospodnjeg, liturgijskim sabranjem u Crkvi Sv. Nikole u Kotoru i izvršio osvećenje obnovljenog hrama.
Njegovoj svetosti su sasluživali visokopreosvećena i preosvećena gospoda: mitropoliti crnogorsko-primorski Joanikije, dalmatinski Nikodim i zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije, episkopi budimljansko-nikšićki Metodije, novobrdski Ilarion i dioklijski Pajsije u molitvenom prisustvu sveštenstva, monaštva i blagočestivog naroda.
Patrijarh srpski je arhijerejskog namjesnika kotorsko-tivatskog, protojereja Nemanju Krivokapić proizveo u čin protojereja-stavrofora. Zablagodarivši na daru i ukazanoj časti, otac Nemanja je kazao da je čast nositi krst koji je simbol pobjede Boga nad đavolom, simbol pobjede života nad smrću: „A isto tako i simbol hrišćanskoga života na koji smo svi pozvani, koji je pun odricanja i žrtve za druge, kao kao što nas je i Spasitelj i pozvao: Ko želi da ide za mnom, neka uzme krst svoj i neka ide za mnom. Tako ću i doživjeti ovaj vaš dar za još istrajniji i bolji rad na pastvi koja mi je povjerena.“
U arhipastirskom slovu Patrijarh Porfirije, tumačeći današnje jevanđelsko začalo o carskoj svadbi, podsjetio je da je Gospod propovjedajući onima koji su bili gladni i žedni istine, pravde, smisla života, najčešće govorio u pričama te da Njegova riječ nije bila apstraktno mudrovanje, već su Njegove priče bile najčešće parabole, metafore, alegorije, priče za koje su podaci uzimani iz običnog, svakodnevnog života ljudi kojima se obraćao. Svaka riječ koju izgovara sam Gospod ima svoj duboki smisao i sada i u prošlosti, u budućnosti, u vjekove vjekova.
„Naš Gospod, govoreći o najdubljim duhovnim vrijednostima, u konkretnom slučaju o Carstvu nebeskom, opet koristi jednu priču iz svakodnevnog života, priču koju svako može da razumije, kako bi opisao najdublju tajnu – tajnu Carstva nebeskog. Govori o svadbi kao slici Carstva nebeskog. Gospod kaže: Carstvo nebesko je kao svadba. Dakle, sliku svadbe Gospod koristi da bi pokazao tajnu Carstva nebeskog, a ovdje se radi o svadbi carevog sina i car poziva sve na tu svadbu“, besjedio je Patrijarh srpski, podsjetivši da svadba nije ništa drugo nego ljepota i blagoslov, blagodat i radost, događaj u kojem učestvuju svi i svima se ukazuje ista čast i pažnja, i svi imaju istu mogućnost da se raduju, nezavisno od bilo koje spoljašnje kategorije.
Car sve poziva na svadbu, sve poziva u radost, on je daruje. Međutim, da li će careva radost biti radost svakoga i da li će se svako na isti način postaviti u odnosu na njegov poziv, zavisi od zvanica. U današnjoj jevanđelskoj priči mnogi su se odzvali, a neki zauzeti svojim poslovima, bolje reći svojim ličnim, pojedinačnim interesima, individualističkim interesima, našli su izgovor.
„A ima li veće časti nego da neko bude pozvan u dvore cara i učestvuje u carevoj radosti? Nije riječ ovdje o tome da ovi koji se nisu odazvali, bivaju zbog toga kažnjeni. Ne, nego su oni sami opredijelili svoje mjesto, koje je, po ovoj priči, mjesto mraka, tuge, škrgut zuba. To mjesto jeste adsko mjesto, koje je udaljeno od carevih dvora. Dakle, iako su svi pozvani, malo je odabranih, a ko je odabran nije u ruci gospodara i cara. Ne odlučuje on ko je odabran, jer njemu su svi odabrani. Oni koji nisu odabrani, sami sebe nisu odabrali i tako su ostali izvan konteksta, izvan prostora radosti“, kazao je Patrijarh.
Po njegovim riječima nije riječ o tome da su materijalna dobra i materijalni razlozi sami po sebi za osudu i odbacivanje, nego je riječ o tome da oni treba da budu u lestvici vrijednosti, prioriteta, postavljeni na svoje mjesto. Drugim riječima i materijalna dobra, i vrijednosti, su pozvana da budu duhovni, tako što će prethoditi duhovnom, tako što će prioritet biti duhovno. Prioritet će biti Carstvo Božije:
„Prioritet će biti carev dvor i careva radost na koju smo pozvani, a to je Carstvo nebesko. Jer samo onda kada je u temelju zemaljskih vrijednosti, paradoksalno, a u vjeri je sve paradoksalno, i u prisustvu Božijem sve ima obrnutu perspektivu, samo onda kada je Carstvo nebesko u podnožju carstva zemaljskog, zemaljsko dobija svoju punoću i svoj smisao.“
U priči o carskoj svadbi u kojoj je Gospod pozvao sve ljude, ili car pozvao na svadbu svoga sina sve i svakoga, domaćin je prepoznao da neko nema svadbeno ruho. Naravno, kako je kazao Patrijarh, da u prvom planu tu stoji trud i napor da živimo vrlinski, jer naše ruho nije samo spoljašnje ruho. Suštinsko, dubinsko ruho jeste unutarnje, duhovno ruho, vrlina, dobrodetelj, u koju smo obučeni:
„I car prepoznaje u jednome, koji je došao, da se nije trudio, da mu nije bila primarna vrlina i dobrodetelj činjenja dobra u životu, nego opet njegov lični, pojedinačni interes. Pojedinačni, individualistički, što znači onaj koji ga odvaja od drugoga, onaj koji u drugome vidi takmaca, protivnika, neprijatelja. Ali predanje naše Crkve vidi još jednu dimenziju onih koji nisu obučeni u ruho svadbeno. To su oni koji su puni sebe, gordi, koji nemaju smirenja, smirenja ne kao psihološkog raspoloženja, smirenja kao samokontrole, nego ontološkog, suštinskog smirenja, što znači samospoznaje da kad činim dobro ne činim ništa veliko. Prirodno je da činim dobro i iz toga razloga ne treba da mislim da sam bolji od drugih, jer sam učinio samo ono što mi je dužnost, što je ispravno, normalno i zdravo, što odgovara zdravoj i normalnoj ljudskoj prirodi“, poučio je sabrane Patrijarh srpski g. Porfirije.
Dakle, dodao je Njegova svetost, u svadbeno ruho nije obučen onaj ko je ispunjen samoljubljem, gordošću, onaj koji čak i kada čini dobro zapravo griješi, misleći da je to nešto veliko:
„U Carstvo Božije ulaze smireni, skromni, koji svoje talente i darove koriste da bi slavili Boga i da bi služili drugima, da bi gradili zajednicu sa drugima, sa bližnjima. Pritom svaki čovjek je bližnji, pozvani smo da ga vidimo kao bližnjeg jer svaki je sazdan po slici i prilici Božijoj.“
NJegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije na kraju je poručio da u domu carevom ima mjesta i kada čitav svijet uđe, zato što je ljubav NJegova bezgranična, što su srce i grudi NJegove toliko široki da čitav svijet i svi ljudi mogu da stanu, a samo je potrebno da se obučemo u svadbeno ruho, koje nije ništa drugo nego naša želja i čežnja za domom carevim, za domom Božijim.
„I svijest o tome da ma šta i ma koliko činili, nikada ne možemo biti dostojni. Možemo reći, da jedino što nas ne udostojava da učestvujemo u svadbi sina carevog je da mislimo da smo dostojni. Carstvo nebesko jeste i Sveta liturgija i tu nam Car daje Sina svoga, da pričešćujući se NJegovim Tijelom i NJegovom Krvlju postanemo sugrađani, ili sutjelesnici, sukrvnici, punopravni građani Carstva nebeskog. I jedino što nas čini da nismo dostojni učešća u toj tajni jeste upravo samozaljubljena, gordeljiva, egoistična osjećanja da smo dostojni. Gospod neka nam bude svima milostiv, da imajući smirenje i skromnost, trudeći se koliko god možemo da činimo vrlinu, da budemo dobri kako bi nam bilo bolje. Da nas pomiluje, a mi da ga uvek slavimo, NJega Jednoga u Trojici, Boga Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvijek i u vjekove vjekova, amin!“
Mitropolit Joanikije: Obnova ovoga svetoga hrama služi da bismo se i mi duhovno obnavljali
Na kraju Svete liturgije, sabranima se obratio Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije koji je zablagodario NJegovoj svetosti na ljubavi i očinskoj brizi za nas, za cio srpski narod, a posebno zbog njegovog dolaska u Boku kotorsku, da da punoću duha, blagoslova, punoću ljubavi Božije u svečanostima, jubilejima u Bijeloj i Kotoru.
„Vaša služba je služba objedinjavanja svih u Hristu Isusu, u Duhu Svetome, u jednoj vjeri, u zajednici, u ljubavi Božjoj. Vi nam donosite blagoslov Svetoga Save, Svetih apostola, gdje Vi dođete, služite i govorite, propovjedate riječ Božiju, tu je punoća ne samo naše pomjesne Srpske pravoslavne crkve, nego to je ona punoća koja se poistovjećuje sa punoćom jedne svete saborne i apostolske Crkve.
Danas ste izvršili osvećenje ovog obnovljenog hrama, prizvali Božiji blagoslov, Božju milost i svjetlost na ovaj sveti hram iznova. Mnogo je uloženo u obnovu ovoga svetoga hrama i onoga što se da očima vidjeti i mnogo više onoga što se ne vidi. Kada osvećujemo i obnavljamo hramove i mi sami se obnavljamo. I obnova ovoga svetoga hrama služi da bismo se i mi duhovno obnavljali i da bismo se potrudili i ono što se vidi, a još mnogo više da učinimo napora pred Bogom, pred licem Božjim, molitava, truda, ljubavi, dobrih djela, da učinimo da bismo se i mi duhovno obnovili i da bismo pripremili svoja srca i svoje duše da budu sasud i stan blagodati Božije i Duha Svetoga, Boga živoga i istinitoga. Neka je srećno ovo obnovljenje!“
Opštini Kotor zahvalnica; Orden Svetoga Save Vojinu Lazareviću
Na kraju Vladika Joanikije je zablagodario svima koji su pomogli obnovu ovoga svetoga hrama i posebno istakao Opštinu Kotor, kojoj je uručena zahvalnica Crkvene opštine za značajan doprinos u sanaciji Katedralnog hrama Svetog Nikole u Kotoru. Orden Svetoga Save je uručen Vojinu Lazareviću, advokatu i predsedniku Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“ iz Kotora, za vjernost Crkvi Božijoj i izuzetan doprinos u obnovi hrama u Boki kotorskoj.
U ime Opštine Kotor, predsjednik Vladimir Jokić je Patrijarhu srpskom, kao sjećanje na ovu posjetu, uručio srednjovjekovni Statut grada Kotora na latinskom i srpskom jeziku. Takođe u znak blagodarnosti, SPCO Kotor je Patrijarha darivala ikonom Svetog Save.
