U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Braćo i sestre, radujemo se danas, jer se raduje vaseljena, ali raduje se danas i nebo. Raduje se sve što se vidi i ne vidi, raduje se čitava tvorevina. Raduju se Joakim i Ana danas zato što su izmolili od Gospoda da svi budemo obradovani, jer danas se rađa Presveta Bogorodica. I gle čuda, neizrecivog čuda divnog, da oni za koje je svaka logika ovog sveta – svaka misao, sve znanje i sve veštine – jedanput za svagda zaključila da oni koji su u odmakloj dobi, da oni koji su starci, iako se Bogu obraćaju, u najboljem slučaju pokazuju samo svoju veru i svoje poverenje u Boga, ali da naprosto ono za šta se mole nije moguće da se desi.
A evo, Gospod je pokazao da ono što ljudima nije moguće NJemu jeste. Pokazao je da iako u dubokoj starosti – iako po svim biološkim zakonima to nije moguće u dobu u kojem se nalaze sveti Joakim i Ana – divni roditelji Presvete Bogorodice mogu biti obradovani rođenjem deteta i mogu obradovati sve nas onim što rođenjem deteta koje je njima darovano sledi čitavom ljudskom rodu.
Da, što Bogu je moguće, nama ljudima često nije razumljivo. I što je ljudima nemoguće, Bogu je – ako On to hoće, i ako NJegova ljubav hoće, i ako je to za dobro tvorevine NJegove, ako je to na spasenje nama ljudima – i te kako jeste moguće.
Joakim i Ana imaju veru. I vera je taj organ, taj prostor, to oruđe kojim se mnogo dalje vidi nego svojim telesnim okom. Verom se vidi izvan granica ovog stvorenog sveta, izvan granica tvorevine. Verom se dopire do večnosti, dopire se do Boga. Jer vera je druga strana ljubavi, jer vera je poverenje. I zato je ona izraz i potvrda ljubavi. Ona je plod ljubavi i isprepletana je sa ljubavlju. A u slučaju svetih Bogorodičinih roditelja Joakima i Ane, vera je osnov, stožer i centar njihovog života, ta vera kao ljubav i vera kao poverenje.
I oni znaju da je vera jedini prostor i jedino mesto na kojem se projavljuje ljubav, blagodat i blagoslov Božji. Zato ne odstupaju od vere, jer verom kao poverenjem prepuštaju sebe, sve što jesu, svoje molitve i svoje želje ljubavi Božjoj. Ne uslovljavaju Boga ničim, ne trguju sa NJim, ne postavljaju trgovačke odnose sa NJim gde važi princip: „Dajem da dobijem“ ili „Tek kad dobijem, onda ću dati“. Ne, oni imaju veru, imaju i želje, ali verom svojom svoje želje, svoje prohteve i svoje potrebe prepuštaju sudu Božjem. I baš zato što se njihova vera potvrdila kao prostor dejstva blagodati Božje, onda Gospod s jedne strane izlazi njihovoj molitvi i njihovoj veri u susret i daje im dete, ali istovremeno, pokazujući da je dobitak deteta, ako smem da tako kažem, dar Božji, da je zapravo život dar Božji, Bog, darujući život, u perspektivi vidi šta će sa tim životom biti.
I ono što niko nije slutio, što nikome nije palo na pamet, to dete se pokazalo kao početak našeg spasenja. To dete se zbog vere roditelja svojih, ali najpre i iznad svega zbog svoje vere i svoje čistote, zbog toga što je to dete postalo čista molitva, čista vera i samim tim čisti prostor na kojem se Gospod Bog mogao projaviti u potpunosti, kroz to dete mogao doći nama u susret da nas spase. To dete je postalo početak našeg spasenja.
Jer život tog deteta, život Presvete Bogorodice, pretvorio se u jedno apsolutno „da“, u jedan nepokolebljivi i apsolutni pristanak na sve ono što Bog hoće s njom. To dete je nepokolebivo još od utrobe svoje majke, još molitvama svojih roditelja i po prevečnom promislu Božjem, reklo jedanput za svagda u ime čitavog ljudskog roda, i šire, u ime čitave tvorevine: „Da, Gospode, neka bude volja Tvoja. Neka bude kako Ti hoćeš!“ Zato što čista i sveta vera, vera koja je ljubav, zna da Bog uvek hoće isključivo i samo dobro, zna da hoće samo spasenje, zna da hoće da Carstvo NJegovo bude u nama i među nama. I zato naše „da“, nepokolebivo jedanput za svagda apsolutno „da“ Presvete Bogorodice, učinilo je da sve što je volja Božja može postati naš život kroz našu veru i kroz naše „da“.
Zato se mi, braćo i sestre, danas radujemo, jer se raduje danas i čitava tvorevina, jer se raduju sveti Joakim i Ana, jer se raduje Crkva Božja i na nebu i na zemlji. Radujemo se, ali isto tako u toj radosti ugledamo se na molitvu, na poverenje svetih Joakima i Ane. Jer ta i takva vera, ta i takva molitva čini da sve postaje čudo u životu čoveka. Kao što je čudo postalo u životu svetih Joakima i Ane, tako može postati sve u našim životima čudo.
A šta je čudo? Čudo nije nešto što je nerazumljivo i neshvatljivo, jer onome koji veruje to je shvatljivo i razumljivo. Čudo je samo događaj susreta ljubavi Božje i ljubavi naše kroz veru, kroz veru za koju kaže današnje Jevanđelje, rečima Gospoda Hrista, da slušamo reč Gospodnju i da je držimo, da je držimo svojim životom, da želimo i hoćemo da se držimo reči Božje, da živimo tom rečju Božjom.
Ako tako odlučimo i imamo veru i molimo se Bogu, znamo da će naš život biti neprestano uzrastanje u susret Bogu koji dolazi i koji je sa nama, da će, jednom rečju, naš život biti neraskidivi, prisni u ljubavi zagrljaj sa svima svetima, sa Presvetom Bogorodicom, NJenim roditeljima, zagrljaj čitave Crkve naše sa Gospodom našim Isusom Hristom, kome neka je slava, zajedno sa NJegovim Ocem i Duhom Svetim, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
