Duklja (Zeta) nije ni početak srpske državnosti ni kamen temeljac carstva Nemanjića, to nisu tvrdili ni Nemanjići, a Duklja je bila posebna država koju su Nemanjići osvojili, kazao je istoričar Dragutin Papović.
On se u autorskom tekstu, koji je medijima dostavila Demokratska partija socijalista (DPS), osvrnuo na tvrdnje šefa parlamenta Andrije Mandića, koji je, između ostalog, rekao da je u zetskoj ravnici začeta istorija „ne samo Zete, već i same srži srpske državnosti“.
Papović je ukazao i da, s obzirom na to da Stefan Nemanja nije bio dukljanskog porijekla, njegovo rođenje u Ribnici nema nikakvog značaja za istoriju Duklje (Zete), odnosno Crne Gore.
„Andrija Mandić je u čestitki povodom Dana opštine Zeta izjavio da je u zetskoj ravnici ‘začeta istorija – ne samo Zete, već i same srži srpske državnosti’. To je netačno. Srbija ili srpska država nije nastala u Zeti, već u oblasti koja se po gradu i episkopiji Ras nazvala Raška. Nastala je u prvoj polovini IX vijeka o čemu svjedoči vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u djelu ‘De administrando imperio’ koje je sastavljeno sredinom X vijeka. Prema zapisu vizantijskog cara prvi srpski vladari u IX vijeku zvali su se Višeslav, Radoslav, Prosigoj i Vlastimir. Njihovi potomci su vladali Srbijom do sredine X vijeka, kada je poginuo posljednji pripadnik ove porodice Časlav Klonimirović. Od tada pa gotovo do sredine XII vijeka, odnosno za gotovo 200 godina, Srbija nije postojala kao posebna država. Car Konstatin VII je zapisao da je tada postojala država (arhontija) Duklja, da se nalazila u zaleđu Lješa, Ulcinja i Bara, da je obuhvatala primorski pojas do Kotora, da se planinskim stranama graničila sa Srbijom i da se njen narod zvao Dukljani. Ovi podaci nesumnjivo svjedoče da su u IX i u prvoj polovini X vijeka Srbija i Duklja bile posebne i susjedne države. Za razilku od Srbije, Duklja je u drugoj polovini X vijeka ojačala, a u XI vijeku se pod vladavinom Stefana Vojislava (Dobroslava) i njegovih potomaka (Vojislavljevića) razvila u moćno kraljevstvo.
„Mandić ili onaj koji je napisao čestitku pogrešno navodi da se država od početka zvala Zeta. U vrijeme Vojislavljevića država se zvala Duklja. O tome svjedoči i naziv državne crkve – Dukljanska nadbiskupija (arhiepiskopija). Centralna oblast države Duklje u tome periodu je bila Zeta koja je samo po nazivu identična današnjoj Zeti odnosno Zetskoj ravnici. Tadašnja oblast Zeta je obuhvatala znatno veću teritoriju. Prema Ljetopisu popa Dukljanina oblast Zeta (lat. Zenta) je imala 11 županija: Luška, Podlužje, Gorska, Kupelnik, Barezi, Oblik, Županja, Prapratna, Crmnica, Budva s Kučevom i Grbalj. Luška je obuhvatala današnje Bjelopavliće od Glave Zete i Lješkopolje do rijeke Morače i Malog blata. Podluška se prostirala između Morače na zapadu, do Hota i Gruda na istoku, na jugu do Skadarskog jezera, a na sjeveru do današnjih Kuča. Moguće je da je Podluška imala dva dijela. Gornji sa centrom u Ribnici (Podgorici) i Donji sa centrom u kasnijem Žabljaku Crnojevića. To znači da je današnja Zeta (Zetska ravnica) bila nekadašnja dukljanska županija Podluška. Prema zapisima dubrovačkog hroničara Jakova Lukarevića iz XVII vijeka, dukljanski vladar Tuđ(g)emir je u X vijeku utvrdio Podgoricu.
„Županija Gorska se prostirala od Kuča sa centrom u Medunu prema donjoj Morači i izvorištu Tare. Istoričar Konstantin Jireček navodi da se Gorska nalazila u crnogorskim brdima. Teritorija županije Kupelnik (Kuprelvik) danas gotovo u cjelosti pripada Albaniji. Prostirala se između Hota (Hotskih virova) i oblasti Vraka. Od Vrake prema Skadru bila je županija Barezi sa gradom Balečom na rijeci Rijoli, sjeverno od Skadra. Županije Kupelnik i Barezi kasnije su bile dio oblasti Pilot. Oko brda Taraboš, Skadarskog jezera, Svača i Bojane i na prostoru današnje oblasti Anamali (moguće i Mrkojevića) prostirala se županija Oblik. Dio ove županije prema Skadarskom jezeru zvao se Krajina. U Krajini je bio dvor i kultno mjesto dukljanskog svetog kralja Vladimira. Prapratna se prostirala duž južne obale Skadarskog jezera, na obroncima Rumije i prema Virpazaru. Oblik se prostirala od Krajinskih gora ka jezeru Šasu i gradu Svaču, a Prapratna od Krajinskih gora ka Skadarskom jezeru, pa je Oblik bila više primorska, a Prapratna jezerska županija. Crmnica se nalazila između Skadarskog jezera, Vrsute i Paštrovačke gore. Budva sa Kučevom je u stvari bila današnja Budva sa Paštrovićima, dok se zetska županija Grbalj nalazila između Budve, Tivta i Kotora. Nije utvrđeno đe se nalazila županija Županja (lat. Iuppanam).
„Zeta je bila mjesto presudne bitke za nezavisnost Duklje. Pop Dukljanin navodi da je Stefan Vojislav pobijedio vizantijsku vojsku u Zetskoj ravnici (lat. planitiem Zentae) kod Vranja (lat. Vuranie) i Vranjske gore kod današnjih Mataguža. Tu vijest je potvrdio vizantijski hroničar Jovan Skilica koji je naveo da je vizantijski komandant Georgije Provatas pretrpio težak poraz. Bitka se dogodila 1040. godine i nakon nje je Duklja stekla nezavisnost od Vizantije. Ovi podaci govore da je i današnja i tadašnja Zeta bila istorijski i geografski centar i srž dukljanske (crnogorske), a ne srpske državnosti.
„Mandić je istakao da je ‘još prije gotovo hiljadu godina vizantijski hroničar prvi put zapisao njeno [Zetino] ime’. To je tačno i taj hroničar se zvao Kekavmen. Pretpostavlja se da je njegovo djelo ‘Strategikon’ (gr. Στρατηγικόν) nastalo između 1075. i 1078. godine. Kekavmen je naveo da se zemlja Stefana Vojislava zvala Duklja (gr. Διοϰλεία). Istakao je da je Stefan Vojislav imao vizantijsku titulu toparha (gr. τοπάρχης). Ova titula je u periodu X–XIII vijeka dodjeljivana nezavisnim vladarima. U VI vijeku se izjednačavala sa titulom kralja, a u Ljetopisu popa Dukljanina Vojislav (Dobroslav) se tituliše kao kralj. Kekavmen je naveo da je Vojislav bio toparh u gradovima Dalmacije, u Zeti i u Stonu (gr. τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν ϰαὶ εἰς τὴν Στάμνον). Pod Dalmacijom se u zapisu Kekavmena podrazumijeva vizantijska tema Gornja Dalmacija. Prostirala se između Stona i Kotora s centrom u Dubrovniku. Titulisanje Vojislava kao toparha gradova u Dalmaciji znači da je uspio da zauzme barem jedan od tih gradova. Vjerovatno je to bio Kotor u kojem se nalazio dvor Vojislavovog sina Mihaila. Ston je bio glavni grad Zahumlja kojim je Vojislav vladao nakon pobjede nad zahumskim knezom Ljutovidom, ubrzo nakon Barske bitke (bitke kod Tuđemila) 1042. godine. Navođenje Zete, kao užeg dijela dukljanske države, je prvi poznati pomen ove oblasti u stranim izvorima. No, u to vrijeme nije postojala država Srbija, tako da zapis Kekavmena na koji se poziva Mandić svjedoči da je Zeta bila sastavni dio i centralna oblast dukljanske, a ne srpske države.
„Mandić je istakao da je Zeta ‘bila kamen temeljac veličanstvenog carstva Nemanjića’, jer se ‘u staroj Ribnici rodio Stefan Nemanja’. Podatak da je Stefan Nemanja rođen u Ribnici prvi je zapisao njegov najmlađi sin Rastko (Sava) u ‘Žitiju Sv. Simeona’ oko 1207. godine. Sava je naveo da se Nemanja rodio ‘u Zeti na Ribnici’ i da su ga krstili ‘latinski jereji’. Za Savinu tvrdnju nema drugih dokaza, ali se u istoriografiji dominantno pretpostavlja da je to bilo oko 1113. godine kada je iz Raške u Duklju kao emigrant došao Nemanjin otac Zavida sa porodicom. Dukljom je u to vrijeme vladao kralj Vladimir, unuk kralja Mihaila Vojislavljevića. U Raškoj se tada vodila borba oko županskog položaja, a Zavida je kao jedan od pretendenata bio poražen i sklonio se u Duklju. Zavida je bio skromnog porijekla. Čak je i istoričar Vladimir Ćorović u ‘Istoriji Srba’ za Zavidu zaključio da ‘nije bio ličnost od većeg značaja’. S obzirom na to da Nemanja nije bio dukljanskog porijekla njegovo rođenje u Ribnici nema nikakvog značaja za istoriju Duklje (Zete), odnosno Crne Gore.
„Nekoliko istoričara je pokušalo da poveže Nemanjine pretke sa dinastijom Vojislavljevića kako bi opravdali njegovo osvajanje Duklje. Istoričar Sima Ćirković je analizirao te pokušaje i zaključio da „srpski velikožupanski rod nema ishodište u dukljanskoj dinastiji“ i da između Nemanjinog oca Zavide i dukljanskih vladara nedostaje karika. Sve teze o vezama Nemanjića sa dukljanskom dinastijom i prethodnim raškim županima zapravo su konstrukcije srpskih biografa iz XIII vijeka nastale u namjeri da se Nemanjići, očito skromnog porijekla, povežu sa starijim vladarskim porodicama. Da je porijeklo Stefana Nemanje nepouzdano govori podatak da Nemanjini sinovi Stefan i Sava u žitijima svoga oca ne navode kako se zvao Nemanjin otac, odnosno nijesu znali ili nijesu htjeli da napišu kako im se zvao đed. Da je Nemanja bio Zavidin sin zaključeno je samo na osnovu toga što je Nemanjin brat Miroslav u ktitorskom zapisu na crkvi Sv. Petra kod Bijelog Polja naveo da je Zavidin sin. Drugih dokaza nema. Stefan i Sava su prećutali i kako je Nemanja došao na vlast. Vizantijski car Manojlo I je 1166. godine za vazalnog velikog župana u Srbiji postavio Tihomira. Tihomir je vlast dijelio sa braćom Miroslavom, Stracimirom i Nemanjom. Nemanja je zaratio protiv brata. Tihomir i Nemanja su se sukobili u bici kod Pantina blizu Zvečana 1168. Tihomir je poginuo, a Nemanja je postao veliki župan. Tako je počelo ‘veličanstveno carstvo Nemanjića’.
„Mandić je pokušao da poetski prikaže vezu između Nemanje i Zete pa je naveo da je Nemanja bio ‘onaj koji će zapaliti buktinju srpske slobode, pretvarajući plamen Zete u vatru koja će osvijetliti čitav srednji vijek’. U stvarnosti, Nemanja se vratio u Duklju kao strani osvajač između 1180. i 1186. godine i tada je, kako navodi njegov sin Stefan, srpska vojska razorila dukljanske gradove: Danj, Sard, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar. Moguće je da je tada bilo buktinja i plamena o kojima pripovjeda Mandić, ali su to bile vatre razaranja, a ne slobode. Duklja (Zeta) nije ni početak srpske državnosti ni kamen temeljac carstva Nemanjića. To ni Nemanjići nijesu tvrdili. Duklja je bila posebna država koju su Nemanjići osvojili. Ona je bila prva koja je vratila samostalnost nakon propasti države Nemanjića sredinom XIV vijeka. Balšići je osamostalili oko 1360. i od tada se država zvala Zeta. Krajem XV vijeka Crnojevići su joj promijenili naziv u Crna Gora. Mandić tvrdi da je ona izgubila svoju državnost 1496. To je netačno. Izgubila je svoju nezavisnost, a državnost ili državotvornu ideju nije nikad izgubila“, piše u autorskom tekstu Papovića.
