Jedno od najvjerovatnijih objašnjenja leži u činjenici da je projektant mauzoleja, inženjer Dragomir Gavrilović, bio impresioniran jednostavnim nadgrobnim pločama u Engleska. Tamo je vidio kako čak i velikom William Shakespeare pišu samo godine rođenja i smrti uz ime i prezime.
Pa je tako i Josipu Brozu Titu stavio natpis u takvom stilu.
Drugu teoriju ispričao je Titov unuk, Josip Joška Broz:
„Zato što greškom prilikom sahrane, kada je pravljena prva varijanta, nije stavljena ploča nego je bilo iz dva dijela kao kutija presječena napola. A poslije nije mogla da se stavi petokraka jer bi stajala na sredini i bila bi ukrivo napravljena. Poslije toga se na onoj gromadi koja je stavljena potpuno zaboravilo na to.“
Prema trećoj, znatno zabavnijoj i manje vjerovatnoj tezi, tvrdi se da je Tito bio tajni vjernik.
U svojoj knjizi „Čudesni život Josipa Broza Tita“ slovenski književnik Žarko Petan tvrdi da je Tito pred smrt zatražio u ljubljanskoj bolnici 1980. sveštenika.
„Dok je Josip Broz ležao u ljubljanskom Kliničkom centru“, piše Petan, „u februaru 1980. poželio je da porazgovara sa sveštenikom. Zadatak je Crkva povjerila svešteniku Franček Križnik, tada poznatom protivniku ateizma. Križnik se uputio na poziv u Klinički centar, ali Titovi telohranitelji mu nisu dopustili da uđe.
Kad je Broz ponovio želju, poslali su po sveštenika, koji je otišao u bolnicu i dugo razgovarao s Josipom Brozom. Uskoro, u martu, duhovnik Križnik otišao je na studijsko putovanje u Njemačka, gdje je 28. marta poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima, pod točkovima kamiona kod Diseldorfa.
Očito je da je neugodnu priču o tom sastanku struktura vojne policije KOS-a željela da zataška“, zaključio je Petan.
Ipak, Petan priznaje da čvrstih dokaza za ovu priču nema.
Da je Tito bio pritajeni vjernik i hrišćanski mistik, prisjećaju se naknadno neki svjedoci. Jedan od njih bio je i Milovan Đilas. Vraćajući se sa sahrane Boris Kidrič, Plavim vozom u Beograd, Đilas je sa podsmijehom dotakao temu zagrobnog života.
Tito ga je oštro prekinuo: „Ne govorite o tome! Ko zna što je to!“ A kada su kremirali tijelo Edvard Kardelj, Tito je komentarisao da je trebalo da ga sahrane na stari hrišćanski način.
Tito je u Zagreb 1945. pozvao katoličke biskupe na razgovor, ne bi li od njih izmamio distanciranje od Alojzije Stepinac. Na svojstveno lukav način dao im je do znanja da je i on „katolik i Hrvat“. To je, navodno, ponovio i na tajnom sastanku sa Stepincem.
Iz svoje rane mladosti Tito je rado pričao kako ga je kao ministranta pljusnuo župnik jer mu nije spretno pomogao da obuče misnu haljinu: „Tako sam postao ateista“, objašnjavao je.
Najveća zagonetka ostaje to što na njegovom grobu u Kući cvijeća nema petokrake, simbola komunističke ideologije pod kojim su poginuli mnogi partizani, a poslije rata članovi partije s njom sahranjivani.
Jedno je sigurno: bez Titove naredbe njegov grob ne bi bio bez tog znaka. A krst, naravno, ipak nije mogao zatražiti.
