U logoru nema prijateljstva, kaže Oleg Mandić koji je kao dječak posljednji spašen iz Aušvica. Preživljavanje je osamdeset odsto čista sreća. Priča o banalnosti zla – doktor Mengele je djelovao kao fin čovjek.
„Samo pola dana bilo je dovoljno da izgubim ime i postanem broj. Dobio sam crveni trougao i broj 189488 na lijevoj podlaktici“, priča penzionisani pravnik i novinar Oleg Mandić (91).
Mandić je posljednji logoraš koji je spašen iz zloglasnog logora Aušvic-Birkenau.
I danas se živo sjeća dana kad je, sa majkom Nevenkom i babuškom Olgom, deportovan u logor. Iz kuće su odvedeni prije tačno osam decenija (15. maj 1944), a dva mjeseca kasnije, nakon boravka u zatvorima u Rijeci i Trstu, 10. jula su u stočnom vagonu stigli u Aušvic.
Imao je 11 godina. Njihov grijeh bio je taj što su Olegov otac i djed bili u partizanima.
„I mi smo htjeli u partizane, ali pukla je veza, a Rijeka je bila blokirana“, kaže Mandić, koji potiče iz ugledne porodice intelektualaca, a život je posvetio prokazivanju zločinačkog karaktera nacističkog i fašističkog totalitarizma.
Decenijama drži predavanja u Hrvatskoj i Italiji, objavio je nekoliko knjiga, a posljednju, „Život obilježen Aušvicom“, koju je napisao u saradnji sa novinarom Nevenom Šantićem, promovisao je nedavno na Titovim danima u Fažani.
U prvom dijelu knjige donosi razmišljanja o ratu, logoru, antifašizmu, ljubavi, vjeri, o tome kako pojedinac u traumatičnim okolnostima prvo izgubi dostojanstvo, a zatim, ukoliko uspije da preživi, postane u potpunosti dehumanizovan.
„Kako sam ostao živ? Osamdeset odsto je puka sreća. U tih osam mjeseci bili smo podvrgnuti nekim tretmanima, a svaki put bismo izvukli duži, srećniji dio vrpce“, priča Mandić.
„Petnaest odsto je majčina ljubav: iako smo bili dva mjeseca razdvojeni, uvijek sam znao da u nekom nimbusu lebdi neka osoba koja misli na mene. Pet odsto treba dati zasluge i tom klincu koji je već bio odrastao.“
Prijatelja u logoru nije imao. „Jedino pravilo bio je instinkt za preživljavanje vrste. Nada je bila davno zakopana. Tamo nema prijateljstva ni poznanstva.“
„Ženu koju su nasmrt izbatinali jer je zaspala na apel, zbog koje smo sedam sati, od tri ujutro do deset sati stajali na kiši, svako od nas je poželio da izbatina. U logoru nema etike. Šta je to? Nešto za pojesti?“, govori bez zadrške.
Nakon što se razbolio, s temperaturom od 39 stepeni završio je na odjeljenju zloglasnog doktora Jozefa Mengelea, gdje je proveo pet mjeseci.
Više puta je izjavio da je uspio da ostane živ jer nije bio blizanac, na kojima je Mengele vršio jezive eksperimente, mijenjao im boju očiju ubrizgavanjem hemikalija, „stvarao“ sijamske blizance.
„O njemu nisam ništa znao, o eksperimentima se tada nije ništa znalo. A to što su blizanci odlazili i nisu se vraćali, koga je to bilo briga. Na mjestu gdje se ljudi ubijaju sistematski, kad bi neko umro, ostavili bi ga ispred vrata barake, a uveče u osam sati je prolazio kamion koji ih je skupljao i prevozio u krematorijum“, sjeća se Mandić.
„Nije bilo razloga da se nema povjerenja u Mengelea. Bio je prijazan čovjek. Svaki dan dolazio bi obrijan, ispeglan, uvijek u bijelom mantilu, sa uglancanim cipelama. Nikad nije povisio glas, makar se i ljutio. Nakon dva mjeseca sam očvrsnuo jer svako ko bi nam se obratio je vikao. Prva osoba koja se konstantno normalno obraćala bio je Mengele“, kaže Mandić.
Zbog tog stava je svojevremeno izazvao žestoku reakciju jednog novinara koji ga je optužio da je izjavio da je Mengele „divan čovjek“.
Mandićevo iskustvo s Mengeleom, prema riječima novinara Nevena Šantića, potvrđuje ono što je filozofkinja Hana Arent izrekla pišući knjigu o suđenju Ajhmanu u Jerusalimu, koja joj nije donijela popularnost, a u kojoj govori o banalnosti zla.
„Zašto Olegova priča potvrđuje tu njenu tezu? Preko Ajhmana i onoga što je on govorio, Arent je izvela tezu da nisu svi Njemci koji su bili nacisti monstrumi, nisu svi bili ludaci, to su bili normalni ljudi koji su pozdravljali svoje komšije i imali poštovanje u svojoj zajednici“, kaže Šantić.
„Ajhman je samo radio svoj posao, koordinirao željezničke transporte, Mengele je samo radio svoja istraživanja. Bili su krasni, divni ljudi u ophođenju prema drugima, a to samo govori da zlo čuči u nama svima, samo se u određenim istorijskim okolnostima aktivira i ti ljudi, naši dragi susjedi, u nekom trenutku postanu zli“, nastavlja ovaj novinar.
„Neki reaguju drugačije pa u takvim trenucima iz njih izađe dobro pa se suprotstavljaju zlu. Nisu oni koji propagiraju rat umobolnici koji su za hospitalizaciju, oni su oko nas, to su naši susjedi, prijatelji, ljudi koje poznajemo“, dodaje Šantić i zaključuje:
„Zato nam, kroz Olegov pasaž o Mengeleu, postaje jasno zašto se ponovo pojavljuju te stvari, prije trideset godina u Hrvatskoj, prije dvije godine u Ukrajini. Nema područja u svijetu gdje se ne ratuje na ovaj ili onaj način, gdje se ne ubijaju oni koji drugačije misle ili su drugačiji od nas.“
Crvenoarmejci su oslobodili logor u noći s 26. na 27. januar 1945. godine, ali Oleg je zajedno sa majkom i bakom ostao u njemu još neko vrijeme jer je bila vrlo jaka zima.
Evo kako je opisao susret sa prvim oslobodiocem: „Taj Rus, okružen ženama koje su ga grlile, učinio mi se kao Madona, kao nadnaravno biće. Bio je to prvi i najljepši ruski vojnik kojeg sam vidio.“
Oleg Mandić međutim nije komentarisao aktuelnu situaciju u Hrvatskoj, formiranje nikad desnije Vlade i određene pojave koje prizivaju sjećanja na događaje iz prošlosti.
Kratko je odgovorio i na pitanje Dojče velea (DW) o aktuelnom sukobu na Bliskom istoku, napadu Hamasa na Izraelce i potom žestok odgovor Izraela Palestincima.
„Ja ne komentarišem takve stvari: Ukrajina-Rusija, Palestina-Jevreji, zato jer je veoma teško utvrditi gdje je istina i gdje je dobro. Ja sam svoj život podredio dobrome.“
„Dao sam sebi zadatak: kad sam počeo da prenosim svjedočenja iz djetinjstva i kad sam shvatio da je to potrebno, onda sam u zlu pokušao da pronađem i najmanju trunku dobra i na tom sam dobru pokušao da gradim stvarnost ili budućnost. I borim se za to. Ništa dobrog ne nalazim ni u sovjetsko-ukrajinskom sukobu, a još manje u jevrejsko-palestinskom. Dobro bi bilo jedino to da prestane rat“, kaže Oleg Mandić.
Do 1955. godine nije imao snage da govori o traumi iz Aušvica, zahvaljujući kojem je, kaže, imao prelijep život jer nakon toga nije moglo više ništa loše da mu se desi.
A prve njemačke turiste na opatijskoj rivijeri znao je zajedno sa prijateljima da gurne u more. Snagom volje je uspio da suzbije snažne negativne emocije. Od svoje 18. godine nikoga nisam mrzio, zaključuje Oleg Mandić.
