Održana svečana akademija u Pljevljima; Vraneš: Ova srpska zemlja, rasadnik srpskog naroda kroz vjekove, imala je i još uvijek ima mnogo neprijatelja

Održana svečana akademija u Pljevljima; Vraneš: Ova srpska zemlja, rasadnik srpskog naroda kroz vjekove, imala je i još uvijek ima mnogo neprijatelja

Sretenjska akademija u pljevaljskom Centru za kulturu, počela je uz himnu Bože pravde i riječi blagoslova koje je uputio vladika mileševski Atanasije . Govoreći o Prvom srpskom ustanku i Sretenjskom ustavu, predsjednik Opštine Pljevlja dr Dario Vraneš je poručio da je praznik Sretenje značajan za sve Srbe bez obzira gdje oni živjeli, prenosi portal Svitanje.

– Kojekude, ja sam ljut i prek čovek. Ako neko ne posluša i ako pođe u stranu ja ću toga da ubijem, a kojega uhvatim u izdaji toga ću da obesim i na strašne muke da udarim. Bojim se da ćete me zamrzeti i svaki na svoju stranu vući, pa onda od nas ništa neće biti…, citirao je Vraneš na početku govora Karađorđa, koji se prema sačuvanim izvorima, kako je kazao, baš ovim riječima obratio okupljenim kneževima i narodnim starješinama na zboru u Marićevića jaruzi, u selu Orašac, na Sretenje Gospodnje 15. februara 1804. godine.

Poslije tih njegovih riječi svi prisutni su uzviknuli „baš takav nam treba“ i Đorđije Petrović je, poslije kraćeg razmišljanja prihvatio da stane na čelo ustanika. Sve ostalo je istorija, naveo je predsjednik Opštine Pljevlja.

– U spomen na taj događaj – na zbor u Orašcu na kojem je prije tačno 220 godina donijeta odluka o dizanju Bune na dahije, ali i u spomen na 1835. godinu kada je na Sretenje Kneževina Srbija dobila svoj prvi Ustav, sjutra bratska Republika Srbijaobilježava Dan državnosti. U čast tog dana i mi smo se ovdje večeras okupili da kažemo i pokažemo da je ovaj praznik zajednički praznik, a himna Bože pravde zajednička himna svih Srba ma gdje živjeli. Ništa manje od bilo kojih u Republici Srbiji, sjutra je praznik i pljevaljskih Srba. Nas koje od naše etničke matice dijeli prevoj koji se zove Jabuka. Tu jabuku su vijekovima oni koji nam ne misle dobro svim silama pokušavali da pretvore u jabuku razdora. Tako je bilo i do prije četiri godine, ali je uprkos svemu, kroz sve vrijeme, ta jabuka bila, ostala i biće jabuka bratske sloge i ljubavi, jabuka koja spaja i poziva na jedinstvo, istakao je Vraneš.

Kako je naveo, pominjujući Ustanak 1804. godine kao Bunu na dahije, namjerno je izostavio uobičajeni naziv Prvi srpski ustanak jer taj ustanak koji je predvodio Karađorđe bio je samo jedan u beskonačnom nizu ustanaka Srba i srpskog naroda za slobodu, kako na prostorima sadašnje Republike Srbije, tako i na svim drugim prostorima gdje živi srpski narod.

– Srbi su ustajali i borili se za slobodu protiv svih zavojevača od Zapadnog i Istočnog rimskog carstva do kasnijih zapadnih i istočnih imperija, a samo protiv Otomanske imperije bezbroj puta. Srpski ustanci za slobodu su i sve pobjede Nemanjića, bitka na Bileći, Kosovska bitka, bezbrojni ustanci Srba sa sve tri Morave, s obje strane Dunava, Drugi Kosovski boj, silne hercegovačke bune, ravna gora Romanija, bune dalmatinskih Srba predvođenih uskocima i krvava Vojna krajina. Sve su to srpske borbe za slobodu, srpski ustanci koje treba da pomenemo kako bi veličina Prvog srpskog ustanka dobila istinsku punoću i značaj, naveo je on.

Kako je kazao, Prvi srpski ustanak 1804. godine je samo kruna viševjekovne, milenijumske borbe srpskog naroda za slobodu i samostalnost, a vožd Karađorđe je samo stao na čelo nepregledne kolone vitezova koji su prije njega pali na oltar Otadžbine i kao takav je jedino mogao postati „Bič tirajanah“, kako to pjeva vladika Rade, pjesnički genij koji je u samo četiri stiha salio suštinu i izbrusio dijamant kojem se ništa nema dodati:

„Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,

sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:

diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,

iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.“

– Neka je slava i Voždu Đorđiju i vladici Radu, prvome vojvodi nad vojvodama, a drugome pjesniku nad pjesnicima! Da srpski narod u svojoj istoriji nije rodio nikoga drugog do njih dvojice imao bi čime da se ponosi pred svijetom, dodao je Vraneš.

Istorija pljevaljskog kraja, kao u dobrom dijelu i istorija cijele Stare Srpske Hercegovine ili vojvodstva Svetog Save, nije slučajno ostala sve do danas u dobroj mjeri nepoznata, ističe predsjdnik Opštine Pljevlja.

– Ova srpska zemlja, rasadnik srpskog naroda kroz vijekove, imala je i još uvijek ima mnogo neprijatelja kojima ne odgovara istinita priča o njenoj ulozi i značaju u ukupnoj istoriji srpskog naroda. Još uvijek su pod velom zaborava mnogi ljudi i mnogi događaji koji su omeđavali sudbinu, često i cijelog srpskog naroda i nije slučajno što je srce srpskih zemalja odvajkada podijeljeno granicama koje su utvrđivali dušmani. Zar može biti slučajno što je na samo nekoliko desetina kilometara odavde tromeđa, na kojoj se, kako se nekad govorilo, susreću tri carevine, a sa svake strane te tromeđe živi od iskona isti narod? Zar je slučajno Otomanska imperija učinila sve da područje Stare Raške i Stare Hercegovine poislami iako između Petrove Crkve u Starom Rasu imanastira Zavala u Popovom Polju ima stotinumanastira i crkava starijih od svake džamije u Stambolu? Zar je slučajno na Berlinskom kongresu, kada je dobio vojnu upravu nad ovim krajem, Austro-ugarski ministar inostranih poslova Grof Andraši pred svima uskliknuo: „Zabo sam glogov kolac u srce srpstva!“? E, upravo u tom primalnom kriku istinskog varvarina stoji i odgovor na prethodna pitanja! Ovo ovdje je srce srpstva i bilo i jeste i biće, istakao je Vraneš.