Imao sam čast i zadovoljstvo da se sa blaženopočivšim Mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem upoznam 1996. godine i da od tada pa sve do njegove smrti s njim održavam redovne kontakte. Po njegovom blagoslovu organizovao sam niz posjeta nepristrasnih i dobronamjernih stranih gostiju Crnoj Gori, kao i akademske skupove i druge aktivnosti u SAD i Kanadi, koje smo smatrali svrsishodnim.
Naš posljednji susret bio je na Cetinju početkom marta 2020, kada je „Đedo“ blagoslovio da krenem u Ameriku na desetodnevnu turneju u cilju upoznavanja tamošnjih medija, akademskih krugova i prvaka drugih vjerskih zajednica sa problemima naše Crkve koji su urodili litijama. Odmah po mom prispeću na zapadnu stranu Atlantika, međutim, uvedene su drastične mjere u cilju kontrole epidemije korone. Svi sastanci u Njujorku i Vašingtonu bili su otkazani, a u Evropu sam mogao da se vratim tek poslije skoro tri mjeseca. Mitropolitu sam se potom u nekoliko navrata javio, ali se više nismo vidjeli.
Kako godine prolaze od njegovog upokojenja, često se pitam sa kojim je duhovnikom iz srpskog panteona blaženopočivši Mitropolit Amfilohije najviše uporediv. U svojoj misli i u svom teološkom opusu on je spajao iskustvenu metafiziku vladike Nikolaja Žičkog i ave Justina Ćelijskog. Povrh toga bio je on i vrhunski praktični djelatnik, kako bi se danas reklo – menadžer: graditelj i obnovitelj preko šest stotina svetinja i preporoditelj ruinirane crkvene infrastrukture u Crnoj Gori.
Pravo poređenje je ipak sa Svetim Savom. U srpskoj istoriji nema ličnosti sa kojom je pokojni Mitropolit uporediviji. Živeći poput najvećeg srpskog svetitelja anđeoski život Hrista radi, on je bio ne samo duhovni pastir nego i pregalac duhovne i moralne obnove naroda Crne Gore i Boke poslije pola vijeka titoizma.
Poput Sv. Save bio je Amfilohije i vrsni diplomata. Ovo je naročito došlo do izražaja u preteškim vremenima na Kosovu i Metohiji poslije NATO okupacije, kada je ostvario dragocjenu komunikaciju sa inostranim vojnim i civilnim funkcionerima. Poput Sv. Save i Amfilohije se starao da nijedno mjesto ne ostane bez bogomolje. Poput Sv. Save i on je bio plodni pisac i poliglota, jedan od najobrazovanijih Srba svoga vremena.
Mitropolit Amfilohije mnogostruko je umnožio svoj talenat, ostavivši nam u nasljeđe trezor u kome između ostalog nalazimo i dragocjene putokaze za odnos Srba prema zapadnom svijetu. Taj je odnos vazda bio problematičan, a pogotovu je to danas kada su Srbi izloženi brutalnom pritisku da se krotko priklone carstvu koje je ne samo ovozemaljsko, nego i eksplicitno antihrišćansko. Kako je Mitropolit upozorio na beogradskom Kolarcu još decembra 2009. godine:
„Mi se danas, kao Crkva, kao hrišćanski narod, po ko zna koji put u istoriji nalazimo na raspuću… Ako bismo htjeli da pronađemo naš autentični put i način na koji bi trebalo da odgovorimo na izazove vremena u kome živimo, mi to ne možemo uraditi na pravi način ako se ne ogledamo upravo u tom svjedočenju svetosavskom i svjedočenju Kosovskog zavjeta… Nalazimo se ponovo pred zavjetnim izazovom kome ćemo se privoljeti carstvu.“ (Tajna Hrista i tajna svijeta, str. 406–407)
Još prije 16 godina Mitropolit Amfilohije nas je upozoravao da je Evropa danas „u dubinskoj duhovnoj krizi i opasnosti“ i da „zavjetnom izazovu“ nećemo dostojno odoljeti ako „pokušamo da tražimo identitet tamo gdje ga naći ne možemo i gdje ga naći nećemo“ – na Zapadu koji je u svekolikom duhovnom i moralnom sunovratu.
Jednom davno i ta Evropa je bila osoljena solju Hristovom, poručuje nam Amfilohije, ali je krenula lošim putem. Jednom davno „Crkva Božija je jednim srcem, jednom dušom i jednim umom zapisivala i propovijedala učenje o Svetoj Trojici, Ocu i Sinu i Duhu Svetome“, istakao je Mitropolit u manastiru Dajbabe 11. februara 2017, na praznik prenosa moštiju Svetog Ignjatija Bogonosca; ali to su radili sveti Božji ljudi sabrani u ime Gospodnje, a ne pojedinci:
„Nažalost, Crkva na Zapadu je to povjerila pojedincu. To je rimski episkop, rimski papa. Naročito je to definisano na Prvom vatikanskom koncilu 1870. godine, gdje je zapisao taj njihov sabor da je rimski episkop nepogrešiv sam po sebi, a ne po saglasnosti Crkve. To je ono što je pomutilo savjest i svijest i što je uticalo da se odvoji Crkva Zapada i učinilo da to lažno učenje preovlada do danas na Zapadu.“
Mitropolit je dodao da je na tom izneverenju sabornog učenja Crkve Božije sagrađeno mnogo čega nesrećnoga: „Prije svega, otuđenja od izvorne vjere jevanđelske, a onda i življenja po Jevanđelju. Crkva pravoslavna čuva tu izvornu vjeru jevanđelsku.”
Jedna od posljedica ovog stanja jeste činjenica da, u percepciji vladajuće elite savremenog Zapada, nacije i kulture oblikovane pravoslavnim hrišćanstvom pripadaju jednoj tradiciji koja je njima ne samo tuđa nego i zlokobno prijeteća.
Ta duboko usađena predrasuda ispoljila se u izjavi koju je 2014. dao Karl Bilt – tada ministar spoljnih poslova Švedske – da pravoslavlje predstavlja opasnost za zapadnu civilizaciju. Od 2022. godine ista zlovolja je često ispoljavana u materijalima Evropskog parlamenta kojim se osuđuje tobože štetno djelovanje SPC u „regionu“, jer ona navodno promoviše „maligni ruski uticaj“ i podržava srpski nacionalizam. Istu zlovolju i iste klevete nalazimo i u brojnim, istovjetno intoniranim medijskim prilozima i kvaziakademskim studijama širom zapadnog svijeta, koji se uglavnom pozivaju na srbofobnu podgoričku NVO mašineriju (plaćenu sa tog istog Zapada).
Na javnoj i političkoj sceni Zapada, antipatija prema pravoslavlju utemeljena je na činjenici – kako ističe Mitropolit Amfilohije – da „Crkva pravoslavna čuva izvornu vjeru jevanđelsku“. Sa posthrišćanske, briselsko-davoske tačke gledišta, ovo je uistinu opasno i subverzivno djelovanje Crkve. Štaviše, sa stanovišta zapadnih elita, vjekovna borba pravoslavnih naroda protiv islamizacije, a danas i protiv ne manje opasne migrantske invazije, predstavlja neoprostiv grijeh protiv kulta „tolerancije“.
Mentalni sklop pripadnika savremene vladajuće zapadne elite podsjeća nas na odnos vladara Zapada prema pravoslavnom Istoku tokom turskog prodora u Evropu. Početkom XV vijeka životno ugrožene zemlje romejskih Grka, Bugara i Srba suočavale su se sa nadmoćnim osmanskim osvajačima. Tadašnji zapadni stav bio je jasan: pomoći ćemo vam, ali samo ako se odreknete Pravoslavlja. Sabor u Ferari i Firenci 1439–1440. nije ostavio nikakvu dilemu u tom pogledu. Romejski su delegati na kraju podlegli pritiscima (što im vjerni narod nije oprostio), ali čak ni tada pomoć nije stigla. U utorak, 29. maja 1453. godine Konstantinopolj je pao pred silama mraka.
I Srbe je ubrzo snašla ista sudbina. Međutim, Srbi su posjedovali presudno značajan moralni resurs koji ih je održao u mračnim vijekovima koji su uslijedili. Kao što je Mitropolit Amfilohije neumorno isticao, nasljeđe i duh Kosova i kosovskih junaka-mučenika održali su ih u uvjerenju da sile mraka bivaju na kraju pobijeđene, a da oni koji se drže svjetlosti i vrline konačno pobjeđuju – čak i kada takva pobjeda djeluje nemogućom – jer ima Boga.
Kosovski zavjet je tako oblikovao Srbe kao jednu suštinski hrišćansku naciju, kao što on ističe u desetinama ovdje sabranih tekstova; da navedemo tek jedan: „Opredjeljenje za Carstvo Nebesko jeste, u stvari, opredjeljenje za vječno i neprolazno dostojanstvo ljudskoga bića i ljudske zajednice svakog zemaljskog naroda… A nema jačeg svjedočanstva od onoga koje je krvlju zapečaćeno.“
Mitropolit je spoznao da neprijateljski odnos vladara savremenog Zapada prema takvom opredjeljenju Srba nije plod puke predrasude, već da je uzrokovan tačnim procjenama te kvazielite koja pravoslavlje prepoznaje kao prepreku za ostvarenje svojih političkih, ekonomskih i kulturnih ambicija u današnjem svijetu. Ta kvazielita se ponosi svojom emancipacijom od vjere, što je oličeno u nacrtu ustava Evropske unije iz 2004. godine, koji temelje briselske Evrope vidi u prosvjetiteljstvu, vladavini prava, toleranciji, inkluziji, poštovanju ljudskih prava, socijalnoj pravdi itd. – ali ne i u hrišćanstvu.
Posljedica dehristijanizacije jeste kolaps zapadne kulture i civilizacije. On je u punom jeku. Danas on predstavlja realnost, a ne tek predstojeći proces koji je prije više od sto godina najavio Osvald Špengler. Režiseri i kontrolori tog sunovrata smatraju svaki pokušaj otpora nedopustivo subverzivnim.
U srži problema jeste šizma u duši zapadnog čovjeka, šizma uma od srca i srca od uma. Uveličana kroz vrijeme i istoriju i umnožena kroz generacije, ova šizma predstavlja moćnog vajara duša. Dio savremenog svijeta naziva se „zapadnim“ upravo zato što njegov nastanak leži u „emancipaciji“ Zapada od navodnih vjerskih okova kroz racionalizam, humanizam i sekularizam koje je donijela epoha prosvjetiteljstva. Osamnaesti vijek stvorio je „zapadnu“ kulturu racionalističko-humanističko-sekularističke bahatosti koja otuđuje um od srca i daje prednost umu nad srcem. Prvi gorki plodovi ubrzo su uslijedili sa svim užasima koje je donijela Francuska revolucija.
Mitropolit Amfilohije, međutim, nikada nije odbacivao mogućnost dijaloga, pa i saradnje sa zapadnim, prije svega katoličkim tradicionalistima koji su svjesni da imamo zajedničkog neprijatelja u kulturi i ideologiji posthrišćanskog nihilizma. On je znao da u krugovima katoličkih konzervativaca postoji i struja oličena u jednom broju mojih kolega i prijatelja iz Amerike, koji poznaju balkanske prilike i koji u Srbima vide prirodne saveznike u borbi sa zlim duhom postmodernije.
Jedan od njih je gvardijan norbertinskog manastira Svetog arhangela Mihaila u Silveradu u južnoj Kaliforniji – o. Hju Barbur (Hugh Barbour). U dva navrata sam organizovao njegovu posjetu Crnoj Gori, 2000. i 2003. godine. Oba puta on je pružio podršku Mitropoliji izjavama medijima da ne postoji nikakva „crnogorska pravoslavna crkva“.
Mitropolit Amfilohije potom je u više navrata, pred moj povratak u Ameriku, slao pozdrave za „našeg dobrog oca Huga“, sa kim je inače vodio razgovore na italijanskom. Januara 2000. godine, za ručkom sa gostom iz Kalifornije, on je rekao da – suočeni sa beštijom adskom na svakom koraku – zapadni i istočni hrišćani treba da se bore, ali i da čuvaju skrušenu svijest o sopstvenoj grešnosti. Par godina potom, kada sam posjetio njegov manastir, o. Hju mi je uručio dar od 2.000 dolara Cetinjskoj bogosloviji; tadašnji rektor, o. Gojko Perović, uzvratio je srdačnim pismom zahvalnosti.
Američki katolik koga je Mitropolit Amfilohije posebno uvažavao je moj kolega i prijatelj dr Tomas Fleming, bivši urednik časopisa Hronike. On po pitanju odnosa katolika i pravoslavnih slijedi jasan stav: „Ako se ne držimo zajedno, visićemo razdvojeno.“ Taj striktno pragmatični stav, naravno, nema veze sa ekumenizmom.
Dr Fleming je, po blagoslovu Mitropolitovom, na engleskom jeziku napisao i objavio knjigu Crna Gora, raspolućena zemlja (Montenegro: The Divided Land, 2004). Ona je po prvi put zapadnom čitaocu na pristupačan i sažet način iznijela činjenice o istoriji, kulturi, vjeri i identitetu Crnogoraca. Flemingov zaključak je nedvosmislen: „Oni Crnogorci koji kažu da nijesu Srbi time i nehotice priznaju da više nemaju nikakav stvarni identitet.“
Ishod gubitka „stvarnog identiteta“ evroatlantski integrisanih naroda nagovještava kraj zapadne kulture kao integrisanog sistema znanja, vjerovanja i ponašanja. Transformacija zapadnog društva u postistoriju ima jednu bitnu odliku: kultura postaje izlišna kao mehanizam održavanja društvene dinamike i integracije. Materijalno bogatstvo, profesionalni uspjeh i fizičko zdravlje jedina su istinska dobra u zapadnom tehnosu. Emotivna iskustva i lična mišljenja su balast, atavistički otpaci predtehnološkog, istorijskog društva. Pitanje smisla isključuje se a priori, jer je sam koncept svrhe prevaziđen. „Kultura“ je produkt koji se konzumira, a ne sveukupni pogled na svijet koji se proživljava. Pretvaranje društva u socio-tehnološki sistem regulisan tržištem nagovještava ne samo kraj nacija, već i kraj čovjeka.
U tom sumraku, svjetlost može doći samo sa Istoka, jer na Istoku još ima ljudi koji znaju da čovjek ne može postojati bez Boga, da smisao nije apstrakcija već lično iskustvo, i da je vjera u Boga izvor sveg dostojanstva i moralne vertikale.
Mitropolit Amfilohije bio je jedan od tih ljudi. On je znao da obnova duha i kulture može doći jedino kroz povratak Bogu i kroz svjedočenje Hrista u životu i djelu. Zato je neumorno pozivao na „povraćaj duše“, na otvaranje srca Bogu i čovjeku, na pokajanje i preobražaj. U njegovom shvatanju, to je jedini put da se Srbi, Crnogorci i svi pravoslavni narodi održe i opstanu u vremenu pomračenja.
Njegova vizija Crne Gore bila je vizija zemlje koja stoji na temeljima vjere, koja ne zaboravlja svoje svetinje, svoje junake i mučenike, i koja zna da je duhovna sloboda viša od svake političke i ekonomske zavisnosti. Mitropolit je govorio da Crna Gora može biti istinska i slobodna samo ako ostane vjerna Kosovu, Lovćenu, Cetinju i Njegošu – ako ostane vjerna samoj sebi.
On je znao da nema budućnosti u laži, da se narod koji se odrekne istine o sebi pretvara u praznu ljušturu. Zato je čitav njegov život bio borba za istinu, ne samo istorijsku, nego i ontološku – za istinu koja se živi. U tom smislu, Mitropolit Amfilohije je bio svjedok istine, a ne njen tumač po volji moćnika.
U vremenu kada se na Balkanu ponovo pokušavaju crtati granice po mjeri novih gospodara, on je jasno govorio da „granice Hristove Crkve ne mogu biti ni na Drini ni na Morači, ni na Tari ni na Bojani“. Govorio je da smo „svi braća po vjeri i jeziku, po krvi i hljebu, i da nas dijele samo oni koji su izgubili Boga iz srca“.
I danas, kada se njegovo ime pominje, osjeća se da ono nije samo ime jednog arhijereja, već simbol jednog duhovnog otpora, jedne vertikale koja je duboko usađena u pamćenje naroda. Mitropolit Amfilohije nije pripadao samo Crnoj Gori, niti samo Srpstvu – pripadao je Pravoslavlju u njegovom najdubljem, hristolikom smislu.
Njegovo djelo ostaje kao most između vremena i vječnosti, između tradicije i budućnosti. U svijetu koji tone u zaborav i nihilizam, ono je svjedočanstvo da i dalje postoji narod koji zna da „nije sve u prolaznom“, da „ima nešto što je vječno“.
Zato, kada govorimo o Mitropolitu Amfilohiju, ne govorimo o prošlosti, nego o živom prisustvu istine koja nas opominje i poziva da ne zaboravimo ko smo i čiji smo. On je bio i ostao svjetionik na moru pomračenih duša – svjetionik koji pokazuje put ka Istoku, ka svjetlosti, ka Bogu.
