Naučnici koji vrše iskopavanja na ruševinama Pompeje otkrili su gradilište „zamrznuto u vremenu“ erupcijom Vezuva 79. godine nove ere, čime su rasvijetlili sastojke i metode iza izdržljivog, samozacjeljujućeg betona kojim su stari Rimljani revolucionarisali arhitekturu.
Mjesto predstavlja građevinski projekat koji je bio u toku kada je erupcija zatrpala Pompeju vulkanskim pepelom i kamenom. Istraživači su naišli na prostorije u kojima zidovi nijesu bili završeni i na gomile unaprijed pomiješanog suvog materijala, kao i na alatke za mjerenje i vaganje, spremne za pripremu betona.
„Proučavati ovo zaista je bilo kao da sam otputovao kroz vrijeme i stajao pored radnika dok miješaju i polažu svoj beton“, rekao je Admir Mašić, profesor građevinskog i ekološkog inženjerstva na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT) i rukovodilac studije objavljene u časopisu Nature Communications.
Beton, kao neizostavan građevinski materijal, pomogao je Rimljanima da podignu strukture poput stadiona kao što je Koloseum, hramova sa kupolama poput Panteona, javnih kupatila i drugih velikih građevina, akvadukata i mostova kakvi dotad nijesu postojali. Pošto je beton mogao da očvrsne i pod vodom, bio je ključan i za izgradnju luka i lukobrana.
Precizna metoda kojom su pravili svoj beton bila je predmet rasprava, jer su nedavna arheološka otkrića izgledala kao da protivrječe opisima iz traktata rimskog arhitekte i inženjera Vitruvija iz 1. vijeka prije nove ere, prenosi agencija Rojters.
Otkiće u Pompeji pokazalo je da su Rimljani koristili tehniku nazvanu „vruće miješanje“, u kojoj se materijal zvan živi kreč – suvi krečnjak koji je prethodno zagrijan – direktno kombinuje s vodom i mješavinom vulkanske stijene i pepela, proizvodeći hemijsku reakciju koja prirodno zagrijava smjesu. To se razlikuje od metode koju opisuje Vitruvije, koji je pisao oko vijek ranije.
„Pompeji čuvaju zgrade, materijale, pa čak i radove u toku, tačno u stanju u kojem su bili kada se dogodila erupcija. Za razliku od završenih struktura koje su prošle kroz vijekove popravki i izloženosti vremenskim prilikama, ovo nalazište bilježi građevinski proces dok se dešava“, rekao je Mašić.
„Za proučavanje drevnih tehnologija jednostavno nema paralelu“, dodao je on. „Njegova izuzetna očuvanost nudi pravi ‘snimak’ rimskih građevinskih praksi u akciji“.
Zgrada u izgradnji kombinovala je stambene prostorije sa radnim dijelom pekare s pećima, bazenima za pranje žita i skladištem. Dokazi na toj lokaciji ukazuju da Vitruvijeva tehnika, poznata kao gašeni kreč, nije korišćena za izgradnju zidova.
Ta metoda je možda već bila zastarjela u vrijeme ovog projekta u Pompeji.
„Zamislite šta razlika od sto godina može da znači za građevinsku tehnologiju. Dobra analogija bi mogle biti rane telefonske veze. U 1920-im i 1930-im: brojčanici s kružnim biranjem, dalekovodi od bakra. U 2020-im: pametni telefoni koji koriste paketno prebacivanje digitalnih signala i bežične mreže“, rekao je Mašić.
Tehnika vrućeg miješanja doprinijela je samozacjeljujućim svojstvima betona, koji hemijski „popravlja“ pukotine. Beton sadrži bijele ostatke kreča korišćenog u pripremi, tzv. „krečne inkluzije“,koje se mogu rastvoriti i ponovo kristalisati, zatvarajući pukotine koje nastaju prodorom vode.
Rimljani su beton industrijalizovali, počev od 1. vijeka prije nove ere i 1. vijeka naše ere.
„To je omogućilo graditeljima da podižu masivne monolitne strukture, složene svodove i kupole, kao i luke s betonom koji očvršćava pod vodom. Beton je fundamentalno proširio ono što je moglo da se izgradi i način na koji su gradovi i infrastruktura zamišljani“, rekao je Mašić.
Novo razumijevanje rimskog betona moglo bi biti relevantno i za savremene arhitekte.
„Savremeni betoni uglavnom nemaju ugrađenu sposobnost samozacjeljivanja, koja je sve važnija dok tragamo za dugotrajnijom infrastrukturom s manjim troškovima održavanja“, rekao je Mašić.
„Dakle, iako sam drevni proces nije direktna zamjena za moderne standarde, principi koje smo otkrili mogu da utiču na dizajn naredne generacije izdržljivih, niskougljeničnih betona“.
