Vrijeme je da se spustimo malo na zemlju i pogledamo stvari onakve kakve jesu – bez iluzija, bez samoprevare, bez propagandnog šminkanja stvarnosti. Postavite sebi jedno jednostavno pitanje: kada ste posljednji put pročitali pozitivan tekst o Aleksandru Vučiću u bilo kojem ozbiljnom zapadnom mediju? CNN? Politico? Der Spiegel? Guardian? Teško, gotovo nikad.
To nije slučajno. To nije plod kritičkog novinarstva. To je sistemska, planska i ciljana kampanja. Zašto? Zato što Zapad ne voli jake lidere koje ne može kontrolisati. Zapad ne voli kad neko odbije da se savije pod ultimatumima. A Vučić, kakav god da je, nije neko koga ambasadori zovu na raport.
U trenutku kada čitav Zapad uvodi sankcije Rusiji, Vučić odbija da Srbiju povede tim putem. To nije “neutralnost” – to je suverenitet. To je stav. A stav se danas skupo plaća.
Vučić je, uprkos pritiscima, sačuvao dobre odnose i sa Moskvom i sa Pekingom. U zemlji u kojoj investicije iz Kine rastu, gdje Rusija i dalje ima strateški značaj, to Zapadu bode oči. I zato mediji koji su u njihovoj orbiti ne pišu o Vučiću kao o državniku – već kao o problemu.
Zapad ne voli da sjedi naspram nekoga koga ne može ucijeniti. Njihove ambasade u Beogradu nisu tu da posmatraju – one su tu da djeluju. Da utiču. Da preusmjeravaju. Da traže lojalnost, a ne pregovore. I tu dolazimo do suštine problema: Vučić nije taj koji pleše kako ambasadori sviraju. A to je za njih – neoprostivo.
Zato i ne prestaju pritisci – kroz NVO sektor, kroz medije, kroz izvještaje Evropskog parlamenta, kroz “izvještaje o ljudskim pravima” koji su pisani kao naručene presude. Njihov cilj nije reforma Srbije – njihov cilj je slabljenje onog ko stoji čvrsto, kako bi postavili nekog ko kleči.
Da se razumijemo: svako ima pravo da kritikuje Vučića. Ali kad kritike dolaze u orkestriranom ritmu iz istih centara moći, pod istim narativima, onda se to više ne zove novinarstvo – to se zove operacija. A meta je jasna.
Vučić smeta jer sarađuje sa Kinom. Vučić smeta jer se ne odriče odnosa sa Rusijom. Vučić smeta jer ima političku snagu i legitimitet koji se ne može tek tako razbiti. I zato se pokušava sistematski srušiti njegova pozicija, ne zbog Srbije, već zbog geopolitičkih računa velikih sila.
Zato nećete čitati lijepe stvari o njemu. Ne zato što ih nema, već zato što Zapad ne želi da građani Srbije vide lidera – već da zamišljaju “diktatora”. Jer jedino tako mogu pripremiti teren za poslušnika.
Upravo zato je danas, više nego ikad, važno zadržati trezvenost i ne dozvoliti da nas spinovi sa strane pretvore u sopstvene neprijatelje. Srbija mora da ostane svoja, a ne tuđa.
I mora da zna – slab predsjednik znači jak uticaj onih sa strane. A to nikada nije bila dobra formula za ovu zemlju.
