Pisao je pripovijetke, romane, ratne pjesme i priče, te priče za djecu. Bio je učesnik Narodno-oslobodilačke borbe, te urednik književnih časopisa i časopisa za djecu. Počeo je da piše još u osnovnoj školi, a danas se smatra jednim od najznačajnijih književnika 20. vijeka na ovim prostorima.
Djetinjstvo i obrazovanje
Branko Ćopić je rođen 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe (tadašnja Austro-Ugarska monarhija). Ime je dobio po pjesniku Branku Radičeviću. Otac mu se zvao Vid, a majka Sofija, djevojački Novaković. Imao je mlađu sestru Smiljku i brata Rajka. Ćopići su bili zemljoradnici. Imanje u Hašanima su kupili od bogatih Turaka koji su dolaskom Austrougara pobjegli iz Bosanske Krajine.
Vid je bio austrougarski podanik. Ratovao je na karpatskom ratištu, gdje je i ranjen. Preminuo je 1918. godine od posljedica ranjavanja i španske groznice. Tada je Branku bilo četiri godine.
Odrastao je sa majkom Sofijom, sestrom, bratom i dedom Radom, koji će kasnije postati jedan od glavnih likova Ćopićevih djela. Veliki uticaj na njega imali su i stric Nidžo, koji je radio u rudniku u Americi, a nakon toga postao ratni dobrovoljac, te ujak Andrija koji mu je usadio ljubav prema književnosti. Deda Rade preminuo je 1920. godine, a majka se preudala za Stevana Ćuka sa kojim je imala dva sina, Predraga i Zdravka.
Rano djetinjstvo Branko je proveo u Hašanima čuvajući ovce sa dedom, igrajući se na pašnjacima i slušajući stričeve priče o ratu. Godine 1922. majka ga je upisala u osnovnu školu u Hašanima. U početku ga škola nije pretjerano zanimala, ali je pročitavši knjigu „Migel Servantes“ koju mu je dala učiteljica zavolio knjige i školu.
Od tada je čitao sve što mu se našlo pod rukom – od narodnih priča i pripovijetki, do moderne literature. U knjizi „Dečiji pisci o sebi“ koja je štampana 1966. godine napisao je kako je mijenjao punu torbu krušaka za dvije knjige.
Magareće godine
Godine 1926. upisao je nižu gimnaziju u Bihaću. Živio je u internatu i patio za rodnim krajem. Utjehu je ponovo pronalazio u knjigama. Prvo djelo, kratki prozni sastav pod nazivom „Braco“ objavio je 1928. godine u omladinskom časopisu „Venac“. Po završetku niže gimnazije upisao je učiteljsku školu u Banjaluci.
Ponovo je živio u internatu, gdje je počeo da piše članke, šaljive pjesme i anegdote za listove „Ogledalo“ i „Zembilj“. Pod uticajem komunističkih ideja objavljivao je tekstove koji su u to vrijeme bili „štetni“, pa je iz banjalučke prebačen u sarajevsku učiteljsku školu. Sljedeće godine vraćen je u Banjaluku, ali zbog istih ideja je ponovo izbačen, pa je školu završio u Karlovcu. Nakon toga upisao je Filozofski fakultet u Beogradu.
Tada već počinje ozbiljno da se bavi književnim radom. Ćopić je 1936. godine objavio prvu priču u listu „Politika“ pod nazivom „Posmrtno ruvo Soje Čubrilove“. Od tada je kratke priče iz života krajiških seljaka redovno objavljivao u ovom listu. Neke od njih postale su dio zbirki „Pod Grmečom“, „Borci i bjegunci“ i „Planinci“. Osim toga, inspirisan narodnim pričama koje su mu u djetinjstvu pričali deda i stric, počeo je da piše dječje pjesme i priče.
Književna kritika vrlo brzo je prihvatila njegova djela, pa je 1939. godine na preporuku književnice Isidore Sekulić dobio nagradu za pjesništvo „Milan Rakić“.
Ognjeno rađanje domovine
Diplomirao je 1940. godine, a već sljedeće godine otišao je u partizane. Uglavnom je bio dio kulturno-prosvjetnog sektora, gdje je ostao do samog kraja rata. Boraveći na frontovima sa vojskom trudio se da zabilježi svaki detalj te borbe. Tako su nastale pjesme „Grob u žitu“, „Na petrovačkoj cesti“ i „Pjesma mrtvih proletera“ koje su kasnije postale dio zbirke „Ognjeno rađanje domovine“.
Kao ratni dopisnik „Borbe“ je početkom 1943. godine objavio pjesmu „Marš Pete divizije“. U to vrijeme upoznao je hrabrog vojnika koji mu je poslužio kao inspiracija za stvaranje lika Nikoletine Bursaća. Borci, seljaci i zemljoradnici postajali su junaci, a njihova hrabrost je u Ćopićevim djelima postajala ravna legendi.
Godine 1945. postao je prvi glavni urednik dječjeg lista „Pioniri“. Objavljujući u „Pioniru“ dječje pjesme i priče počeo je još intenzivnije da se bavi književnošću za djecu. Pisao je pjesme i priče u kojima su glavni junaci djeca, a glavni motivi njihovi nestašluci, uvijek se iznova vraćajući na vlastito djetinjstvo u Hašanima kod Bosanske Krupe, na priče koje su mu pripovijedali deda Rade i stric Nidžo.
Iskustva iz rata i hrabrost boraca koje je sreo radeći kao ratni dopisnik pretočena su u neka od najčitanijih djela Branka Ćopića. Tako su nastale pripovijetke „Rosa na bajonetima“, „Surova škola“, „Doživljaji Nikoletine Bursaća“, te zbirka pjesama „Ratnikovo proljeće“. Djeci je posvetio romane „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Doživljaji mačka Toše“ i mnoge druge pripovijetke i pjesme.
Napisao je pozorišnu komediju „Doživljaji Vuka Bubala“ i „Udarnici“, te scenarije za filmove „Živeće ovaj narod“ i „Major Bauk“. Krajem decembra 1945. godine upoznao je svoju veliku ljubav Bogdanku Cicu Ilić. Vjenčali su se na Vidovdan 1951. godine. Bogdanka je radila kao pedijatar u bolnici na Novom Beogradu, a Branko je u svom stanu uređivao list „Pioniri“.
Od partizana do jeretika
Iako nije mnogo pisao satirična djela, neke od njegovih pripovijetki, poput „Izbor druga Sokrata“, „Faraon“ i „Odumiranje srca“, smatraju se najvišim dometom ovog žanra u jugoslovenskoj književnosti.
Zbog satirične „Jeretičke priče“ objavljene 1950. godine Komunistička partija, na čelu sa Josipom Brozom Titom, ga je oštro osudila. Kritikovao ga je i njegov veliki prijatelj Skender Kulenović koji je napisao da je Ćopić u stvari prikazao neistinu posmatrajući ih „iz babije perspektive“.
Kritikovan je i od strane drugih književnika koji su ga optužili da u svojim djelima više piše o seljacima nego o Partiji. Nazivali su ga neprijateljem socijalizma, reakcionarom, anarhistom i protivnikom progresa.
Hajku na Ćopića detaljno je opisao književni istoričar Ratko Peković u svojoj knjizi „Suđenje Branku Ćopiću“. Gradski komitet Saveza komunista Beograda i Udba formirali su dosijee o Branku Ćopiću.
Redovno je praćeno njegovo kretanje, govori koje je držao na fakultetima i razgovori koje je vodio u kafanama. Osim toga, redovno je pozivan i na saslušanja u razne komitete, odbore i institucije, a 1960. godine isključen je iz Komunističke partije. Njegov dosije u Udbi zatvoren je tek poslije sedamnaest godina.
Godine 1964. u Rijeci su štampana „Odabrana djela Branka Ćopića“, a u Sarajevu i Beogradu „Sabrana djela“ u 12 knjiga. Šest godina kasnije objavio je pripovijetku „Bašta sljezove boje“ koja je i decenijama kasnije ostala dio čitanki u mnogim bivšim jugoslovenskim republikama.
Dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti postao je 16. decembra 1965. godine, a redovni 7. marta 1968. godine. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Njegova djela prevođena su na engleski, njemački, italijanski, francuski, ruski, albanski, češki, holandski, bugarski, mađarski, poljski, slovački, turski i kineski jezik.
Smrt
Obilježen kao „nepodoban“ Branko Ćopić je i dalje često pozivan na saslušanja u policiji. Razočaran takvim tretmanom i smjerom u kome je išla njegova voljena zemlja pao je u depresiju. Preminuo je 26. marta 1984. godine u Beogradu.
U oproštajnom pismu naveo je da svu svoju imovinu nakon smrti supruge Bogdanke poklanja Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Njegova bogata biblioteka prenesena je u zgradu SANU, u sobu koja je danas legat Branka Ćopića. Tu se, osim knjiga, nalazi i nekoliko Ćopićevih portreta, slike Peđe Milosavljevića, Lazara Vujaklije, Safeta Zeca i drugih.
Na inicijativu njegove supruge Bogdanke, Zadužbina Branka Ćopića od 1998. godine svake godine savremenim srpskim piscima i pjesnicima dodjeljuje nagradu „Branko Ćopić“ za poeziju i prozu. Mnoge ulice, škole i biblioteke danas nose ime velikog srpskog i jugoslovenskog književnika.
