Na današnji dan, tačno prije 23 godine, osnovano je UMHCG s osnovnom idejom da mijenja crnogorsko društvo i promoviše, zastupa i zagovara promjenu pristupa prema osobama s invaliditetom. Ipak, iako bi bilo za očekivati da danas, nakon više od dvije decenije, budemo održiva, stabilna organizacija i s riješenim osnovnim egzistencijalnim pitanjima; poput prostora za rad, redovnog finansiranja zarada zaposlenih, podrška za to nikada nije bila manja. Tačnije, trenutno je nepostojeća. Crnogorske institucije ostaju potpuno nezainteresovane za pružanje podrške koja je jednaka ili makar približno jednaka obimu aktivnosti i rada, dok neke institucije i pojedinci svojim djelovanjem direktno štete nesmetanom funkcionisanju i utiču na opstanak organizacije. Ovo bi trebalo posebno da zabrinjava imajući u vidu činjenicu o obavezi države da sistemski uredi i finansira redovan rad reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom, u skladu s ratifikovanom Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom.
Međutim, suprotno navedenom mi smo upravo ove godine i upravo u ovom mjesecu ostali bez prostorija za rad, a koje smo koristili prethodnih pet godina, na osnovu Ugovora o korišćenju poslovnog prostora, potpisanog sa tadašnjom Upravom za imovinu. Iako je Ugovor važeći do kraja ovog mjeseca, prostor u ulici Kralja Nikole 76 smo morali napuštiti ranije i bez ikakve alternativne podrške. Naprotiv, sadašnja Uprava za državnu imovinu nam se u maju obratila dopisom, u kojem su tražili da u što skorijem roku oslobodimo prostor od stvari i lica i da izmirimo troškove koji se odnose na utrošenu struju, vodu i ostale troškove zaključno sa 25. 4. 2024, iako nam pritom prethodnih pet godina nikada nijesu fakturisali pomenute račune, ni samoinicijativno, niti na naš zahtjev, a imajući u vidu naša brojna obraćanja u proteklom četvorogodišnjem periodu. Uz to, nijesu nam ponudili ni alternativu, makar do kraja važenja Ugovora. A mi smo se, osim direktno Upravi, obraćali i svakom predsjedniku Vlade do sada i, po našim saznjanjima, jedino je predsjednik 43. Vlade pokušao posredovati u rješavanju navedenog pitanja. Ostali predsjednici Vlade, uključujući i aktuelnog nikada nijesu ni odgovorili na obraćanje, iako im je ponavljano više puta. Sve ono kroz šta smo prolazili u cjelokupnom proteklom periodu, posebno od januara 2023. uticalo je u velikoj mjeri na organizaciju, ali i na zdravlje zaposlenih, zbog kontinuirane izloženosti stresu, neprijatnostima, neizvjesnosti i otežanim uslovima rada.
Takvom odnosu institucija na nacionalnom nivou, pridružio se i Glavni grad Podgorica, odnosno njegova aktuelna uprava (sada u tehničkom mandatu) nepoštujući pritom ni odluke sopstvene Skupštine koja je donijela mišljenje o dodjeli prostora za potrebe Društvenog centra za osobe s invaliditetom.
Kao ni godinama unazad povodom ovog datuma, tako ni danas nećemo nabrajati naše rezultate i isticati sopstveni rad. Ostavljamo crnogorskom društvu da ocijeni i prosudi koliko je važno aktivno djelovanje UMHCG, ne samo za osobe s invaliditetom i njihove porodice, već za društvo u cjelini.
Ipak, ne možemo propuštiti ovu priliku da istaknemo i upozorimo na zabrinjavajući trend regresije i stagnacije ljudskih prava, pa tako posebno prava osoba s invaliditetom, svih uzrasta i starosnih dobi. Dok čekamo novi Izvještaj Evropske komisije o stanju u zemlji, podsjećamo da je i u prošlogodišnjem konstatovano da u oblasti prava osoba s invaliditetom nema napretka. Slične ocjene u svojim izvještajima dale su i druge međunarodne institucije i tijela, poput Stejt dipartmenta, Evropskog parlamenta, kao i Komitet za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena i Grevio Komitet.
Skoro deceniju nije usvojen nijedan zakon koji direktno reguliše prava osoba s invaliditetom (posljednji lex specialis je Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom) niti su prava osoba s invaliditetom adekvatno regulisana u većini sistemskih zakona. Na ovo je u avgustu 2017. ukazao i UN Komitet o pravima osoba s invaliditetom, dajući preporuke za usklađivanje. Uprkos tome, Vlada tom poslu nije pristupila ozbiljno i temeljno. Naprotiv, statistika je porazna, a trebala bi kao takva da zabrinjava i Vladu i Skupštinu.
S druge strane, na svakodnevnom nivou osobe s invaliditetom i njihove porodice UMHCG se obraćaju i prijavljuju različite oblike kršenja prava i diskriminacije u brojnim oblastima života, a posebno u oblasti obrazovanja, socijalne zaštite i samostalnog života, zapošljavanja i zdravlja.
Sve to država pasivno posmatra, čini se jednako kao i kontinuiranu negativnu propagandu o navodnim zloupotrebama sredstava iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, očigledno u namjeri da nas dodatno ućutka, potisne i onemogući i naše pravo na rad i dostojanstven život.
Na kraju, poručujemo da uprkos svemu nećemo odustati od borbe za opstanak i adekvatnije uslove rada i djelovanja, uz zahvalnost svima onima koji daju doprinos tome, prvenstveno kolektivu UMHCG-a, ali i svima koji imaju povjerenje u nas i koji duboko vjeruju u važnost i doprinos naše organizacije cjelokupnom civilnom sektoru i društvu u cjelini.
Nastavićemo da se izdvajamo radom, marljivošću, nepristrasnom i kritičkom osvrtu na stvari i pojave, ma koliko nas to „koštalo“ u ovom i ovakvom sistemu.
