U toku službe u sveštenički čin rukopoložen je dosadašnji đakon Nikola Kadović.
Mitropolit Metodije besjedio je nakon čitanja odjeljska iz Svetog Jevanđelja.
Po otpustu mitropoliti su u crkvi služili parastos blaženopočivšem Mitropolitu dabrobosanskom Savi (Kosanoviću), nakon čega se Mitropolit Joanikije vjernicima obratio besjedom.
Mali pomen na groblju služio je Mitropolit Metodije.
Mitropolit Metodije je na početku tumačio prvu glavu Jevanđelja po Marku u kome se opisuju Hristove propovijedi i pozivanje na pokajanje.
„Išavši po sinagogama jedne subote u Kapernaumu, učio je narod Božiji zakonu Božijem, a onda kako to i biva poslije službe otišao je kod Simona i Andreja prvozvanih sa Jovanom i Jakovom u dom Simonov odnosno Petrov da se posluži i okrijepi i ušavši u njegovu kuću ona koja je trebala da ih služi, tašta Petrova bila je bolesna i u groznici, pa kaže pravdajući se Petar učitelju svome „Bolesna mi je i u groznici tašta.“ A On ode do nje, uvhvati je za ruku, podigne i ona odmah ozdravi i krene da im služi.
Sve se to neposredno dešavalo prije ovog događaja opisanog u današnjem Jevanđelju kada je Gospod iscijelio gubavog. A namjerno vas uvodim kako je došlo do tog događaja. A onda tašta, izliječena od groznice (kao i svi mi koji na to treba da se ugledamo kad nam Gospod da snage i zdravlja), odmah se opaše i služi bližnjima i Bogu. To je poruka na šta treba svoje životne energije Bogom dane da upotrebljavamo i kako da živimo.
A ta groznica može da bude i duhovna. Ta groznica može da bude i grozničavi gnijev i mržnja i bijes sa zamahivanjem pesnicama ka bližnjem. Ali, kad Gospod uzme toga za ruku, taj počne Bogu Logosu da služi. Sve te strasti koje napadaju čovjeka, one same po sebi, ta energija s kojom čovjek njih vrši je Bogom darovana energija i ne treba se protiv tog dara boriti niti njega nipodaštavati, već ta energija kad se pogrešno upotrijebi zove se strast. Kad promašimo cilj i namjenu onoga zašta nas je Gospod predodredio, a te strasti kako ih nazivamo, ta energija pogrešno upotrijebljena vodi nas ka bespuću i ka stradanju. Zato se one i nazivaju strastima pogrešno upotrijebljene energije.
Gnijev sam po sebi nije loš, ali je loš kada ga uotrijebimo prema bližnjemu, ali je dobar kada ga upotrijebimo prema grijehu i grešnim mislima, pomislima i svim ostalim našim slabostima. I tako kad je pala noć u Petrovoj kući, pošto je minula subota navališe svi iz Kapernauma kod Isusa, da se iscjeljuju i cio grad se sabra ispred Petrove kuće. Bolesni se iscjeljivahu, bjesomučni se oslobađahu demona i poslije cijele noći iscjeljivanja i pomaganja narodu, rano ujutru, kako kaže Jevanđelje koje smo čuli ode Gospod na pusto mjesto da se pomoli Bogu. Da nam time pokaže da sva dobra djela koja činimo ne treba činiti da bi dobili sujetnu slavu ovoga svijeta i hvalu od ljudi da se time preuznosimo i gordimo, nego da sve treba raditi na korist šire društvene zajednice i u slavu Božiju i tu na molitvi, rano ujutru, trče za njim Simon i ostali apostoli da ga nađu i da kažu da ga cio narod traži da im pomogne i da im ppropovijeda riječ. A On im kaže da dolazi i da će svima propovijedati po svim gradovima i selima širom Galileje. I tako dolazi gubavac u tom NJegovom hođenju sveštenom, koji nosi gubu ili lepru-kožnu bolest zbog koje gubavac biva isključen iz zajednice i nazvan nečistim“- besjedio je Mitropolit Metodije.
Visokopreosvećeni vladika poučio je da se po Mojsijevom zakonu guba smatrala Božijom kaznom i da su gubavi bili izopšteni iz cijele zajednice i smatrani nečistim.
„Dakle, takav jedan koji je potpuno izopšten i marginalizovan iz šire zajednice ljudske, prišao je Hristu, pa o pred NJega i rekao: Ako hoćeš, možeš me očistiti. Nije rekao gubavac: Pomoli se za mene Bogu da me očisti, nego je u NJemu vidio silu božansku. A Gospod odgovara : Hoću. I dotiče se rukom onoga koga je zabranjeno dotaći, jer je nečist, kome je zabranjeno da uđe u sela i naselja, kuće i domove, u hram Božiji i nekoga ko je na svaki način izopšten iz ljudske zajednice, kao gubav i nečist. Gospod ga se dotiče i ovaj se iscjeljuje i time mu govori nemoj da govoriš o meni ko sam, idi i prinesi žrtvu hvaljenicu za ono to ti je Gospod učinio i pokaži se sveštenicima, jer sveštenik treba da potvrdi njegovo očišćenje od gube i da ga zvanično, kad on prinese žrtvu, ponovo vrati široj zajednici.“
NJegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije besjedu je završio poukom da postoji i duhovna guba koja je mnogo opasnija od ove u Jevanđelju opisane, a da je ta guba, guba nevjerovanja, nemanja pokajanja i nemanja ljubavi prema Bogu i bližnjima. Poučio je da ovaj Vaskršnji post treba da nam posluži da naše Bogom dane energije pravilno usmjerimo, ka vrlini i činjenju dobrih djela.
NJegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit Joanikije vjernima se besjedom obratio nakon odsluženog parastosa blaženopočivšem Mitropolitu Savi (Kosanoviću).
Istakao je da je Mitropolit Sava živo u zlim vremenima, ali se uvijek opredjeljivao za dobro i za Jevanđelje Božije, ne gledajući na svoju žrtvu i stradanje.
„Obrazovao se koliko je stigao. Nije mogao, nije bilo prilike da izuči visoke škole, ali je bio željan znanja i one talente koje mu je Bog dao, on je umnožio i stekao je Božiju mudrost i zdravo rasuđivanje i izrastao u velikog duhovnika-velikog duhovnog vođu svoga naroda u Bosni i Hercegovini. Bio je prvi srpski vladika poslije ukidanja Pećke patrijršije u Sarajevu.
Učinio je mnogo za nekoliko godina svoje arhijerejske službe u Mitropoliji dabrobosanskoj, podigao mnoge hramove, objedinio svoj narod, uputio ga na put Jevanđelja. On se borio protiv unijaćenja, ali zato je krenuo i putem stradanja. Tek što se srpski narod oslobodio od turske uprave i od turskoga nasilja, pa je pomislio da će pod upravom Austrougarske monarhije dočekati bolja vremena, ali Mitropolit Sava je vidio da su došla još opasnija vremena- da se promijene i vjera i identitet srskog naroda, pa umjesto pravoslavnih hrišćana da postanu unijati, a umjesto pravoslavnih Srba da postanu neka nova bezlična nacija Bosanci. Takav je bio projekat Austrougarske monarhije i zloglasnog ministra u Bosni i Hercegovini Benjamina Kalaja, na koga se mnogo žalio blaženg spomena Mitropolit Sava Kosanović. Kada je on podigao svoj glas, napali su ga jednodušno i jednoglasno i udruženim snagama i Benjamin Kalaj i biskupi. Zapravo i Beč i Vatikan. Najstrašnije je bilo za njih što je on ugrozio njihove planove. Iako je bio u vrlo teškoj i neuporedivo težoj situaciji nego što možemo zamisliti, nije poklekao.
Naravno, nije mogao dugo ostati na tronu. Bio je protjeran. On je zapravo proročka ličnost, jer proročke ličnosti svojim životom unaprijed izobražavaju ono što će se dogoditi. Kao što je Mitropolit Sava protjetan iz Bosne i Hercegovine i nije mu dozvoljeno bilo da se sahrani na imanju u Reljevu gdje je podigao Bogosloviju i gdje je želio da se sahrani. A evo šta se dogodi kasnije. Prvi svjetski rat, Drugi i progon i poklanje njegovoga naroda, a oko sto godina poslije njegovog upokojenja protjeran bi njegov narod iz Hercegovine. Mnogi ostadoše i bez svojih imanja i domova. On je protjeran, našao utočište ovdje u Crnoj Gori kod Kralja Nikole. Iako ga ni on nije smio držati blizu sebe zbog austrougarskog pritiska, pa kada se već približavao kraj njegovoga mučeničkog života, on je jadikovao i proklinjao Benjamina Kalaja. I raspala se Austrougarska monarhija po proročkoj riječi blaženopočivšega Mitropolita Save Kosanovića, mučenika. A išao je stopama Svetoga Save i kada je protjeran, on je činio sve da donese dobro svome narodu, pa je poznat kao veliki dobrotvor, veliki priložnik. Možemo slobodno reći veliki ktitor. Ovome svetome hramu zavještao je najveći dio svoga bogatstva, Manastiru Kosijerevu, Reljevskoj bogosloviji.
Posebno su interesantna njegova hodočašća po Svetoj Gori, Svetoj Zemlji, po Sinaju, po Egiptu, idući stopama Svetoga Save, proširujući svoje duhovne vidike i pišući i poeziju i putopise i naučne radove. Velika ličnost. Kolosalna. Veliki borac. Veliki stradalnik. Vidi se koje su njegove zasluge ako je neko poslije 123 godine zaslužio da se ovako saberemo u njegov spomen. To znači da to okupljanje nije toliko potrebno njemu nego nama-da se sjetimo vrlina i toga čudenoga lika i zasluga toga velikoga čovjeka da se i mi produhovimo njegovim primjerom i da se ohrabrimo. Prije dvadeset i tri godine prenijeli smo njegove namučene kosti iz Ulcinja u Nikšić po njegovom zavještanju. Bio je i blaženopočivši Mitropolit Amfilohije i blaženopočivši Mitropolit dabrobosanski Nikolaj. Kad smo sve završili reći će Mitropolit Nikolaj njegov nasljednik: „E, sada, pošto smo izvršili njegov amanet da se sahrani u gradu Nikšiću, da se radi ono što treba da se on pribroji liku svetih.“ U tom momentu nijesam najbolje shvatio riječi blaženopočivšega Mitropolita Nikolaja, ali smo dosta toga radili i sabrali njegova djela. Ne znamo jesmo li sabrali sve. Sigurno će se naći još nekih pisama, ali ono što je glavno sabrali smo i odštampali smo njegova Sabrana književna djela.
Ali, draga braćo i sestre, s obzirom na to kakav je pečat ostavio Mitropolit Sava i koliko je on, upozoravajući srpski narod na opasnost i šta će se dogoditi s njime, i vidimo da sve ono na šta je on tada skrenuo pažnju i do dan-danas se sa tim borimo. Na zdravlje i na blagoslov.“ zaključio je NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski.
